Središnjica Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini, na čijem je čelu mons. Luka Tunjić, godinama prati i podupire djelovanje hrvatskih misionara diljem svijeta. Razlog razgovora s mons. Tunjićem bio je njegov posjet misiji Mwakapandula u Zambiji, koju vodi franjevac fra Ivica Perić. S mons. Tunjićem u toj zemlji bili su još fra Janko Ćuro, vikar Provincije Bosne Srebrene, te fra Stipan Radić, gvardijan Franjevačkog samostana svetoga Ante u Sarajevu. Riječ je o mladoj, ali već iznimno živoj misiji, u kojoj se u svega nekoliko godina dogodilo ono što se na prvi pogled činilo gotovo nemogućim.
Fra Ivica Perić je stigao u Zambiju 2022. godine, nakon dugogodišnjeg misionarskog služenja u Ruandi i Ugandi. Na mjestu gdje danas stoji crkva, samostan i misijski kompleks, nekada nije bilo gotovo ničega. Mons. Tunjić to jasno opisuje, ispravljajući možda romantičnu predodžbu o „pustoj ledini“: „Rekli ste ledinu, ali ta ledina je bila puna trnja, niskog raslinja, drveća, prvo je sve trebalo iskrčiti, ograditi i onda napraviti sve što je nabrojano.“
U toj misiji nedavno je blagoslovljen prošireni samostan sv. Franje, a posebnost tog događaja jest činjenica da je riječ o prvom samostanu Reda manje braće u Zambiji, odnosno o prvoj franjevačkoj zajednici u toj afričkoj zemlji. Danas taj kompleks obuhvaća crkvu i samostan, višenamjensku dvoranu u kojoj se nalaze vrtić i škola, bunar, mlinovi i druge sadržaje koji su neophodni za svakodnevni život lokalnog stanovništva.
No, fra Ivica tu ne staje. Kako ističe mons. Tunjić, planovi su još ambiciozniji: „Fra Ivica ne kani tu stati, nego planira graditi vrtić, osnovnu i srednju školu, planira isto tako i internat po uzoru na školski centar u Ruandi koji je gradio fra Vjeko.“
Velik dio sredstava za izgradnju misijskog centra stigao je zahvaljujući hrvatskom narodu – iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i iz drugih zemalja. Pomoć je dolazila preko humanitarne udruge „Srce za Afriku“, Papinskih misijskih djela u BiH i Hrvatskoj, te brojnih pojedinaca koji su prepoznali vrijednost ovoga djela.
Na pitanje što to govori o našim vjernicima, mons. Tunjić bez zadrške naglašava: „Naši vjernici nas uvijek iznova iznenađuju svojom dobrotom i svojom suosjećajnošću i solidarnošću za potrebite kako u svojim mjestima, ali napose u misijskim zemljama, konkretno mislim na fra Ivicu.“
Ipak, ta dobrota ne događa se sama od sebe. Potrebna je animacija, svjedočanstvo i jasno predstavljanje potreba.
„Možda ponajviše ovisi od samih župnika i prijatelja misija, te simpatizera misija, koji trebaju animirati i pozivati, te prikazati vjernicima o čemu se radi i gdje su stvarne potrebe“, ističe ravnatelj PMD-a. Kada se to dogodi, odaziv ne izostaje.
Posebno je snažna njegova misao da vjernici ne daju „od svojega suviška“, nego dijele jer osjećaju da je njihova vjera nepotpuna bez konkretnih djela milosrđa: „Daju jer su uvjereni da su tamo gdje daju svoj dar puno potrebniji pomoći i da je to Bogu ugodno djelo, djelo milosrđa… jer osjećaju svoju vjeru, te da je vjera nepotpuna ako ne pomognu kroz milosrdna djela.“
Jedno od pitanja koje se prirodno nameće jest kako afrički narod doživljava misionare, osobito bijelce koji dolaze iz Europe ili s drugih strana svijeta. Mons. Tunjić nudi dubok i realan uvid u tu dinamiku. „Afrikanci kada vide ‘’bijelog čovjeka’’, za njih on simbolizira imućnog čovjeka, čovjeka različitih mogućnosti u materijalnom smislu“, objašnjava. No, upravo zato je njihovo iznenađenje još veće kada susretnu misionare poput fra Ivice, koji ne dolaze živjeti odvojeno ili povlašteno, nego dijele svakodnevicu naroda kojem su poslani.
„Afrikanci ne mogu vjerovati da netko sve blagodati života u Europi ili na Zapadu ostavlja da bi došao među njih i s njima živio, dijelio njihovu sudbinu“, kaže mons. Tunjić. Upravo to zajedništvo života, uz navještaj Evanđelja i konkretna djela – gradnju škola, bunara, bolnica i pomoć u obrađivanju zemlje – otvara srca ljudi. „Oni u misionarima vide jedno divljenje, a onda je misionarima lakše propovijedanje Radosne vijesti.“
Zambija je zemlja u kojoj oko 95 posto stanovništva čine kršćani. No, kako se ta vjera živi? Prema mons. Tunjiću, religioznost je u Africi nešto gotovo prirodno: „Njima je nepoznanica, ne mogu shvatiti da netko može biti ateist ili agnostik ili pak da ne vjeruje.“
Ta otvorenost prema vjeri olakšava misionarski rad, ali i obogaćuje same misionare i vjernike sa Zapada. Mons. Tunjić podsjeća na svjedočanstvo kardinala Roberta Saraha, koji u svojoj knjizi opisuje kako su njegovi roditelji prihvatili kršćanstvo gledajući žrtvu francuskih misionara. „Ako oni to čine, onda mora biti da je njihov Bog najispravniji“, zaključili su.
Afrikanci vjeru izražavaju drugačije – jednostavnije, radosnije i zahvalnije. „Mi zapadnjaci od njih možemo učiti o toj zahvalnosti prema Bogu, radosti življenja i svjedočanstvu“, kaže mons. Tunjić, spominjući i njihovu ponosnu praksu nošenja krunice kao javnog znaka vjere.
Dok u Zambiji vjera raste u ozračju relativne stabilnosti, situacija u Nigeriji ostaje duboko zabrinjavajuća. Ondje djeluju i hrvatske misionarke s. Lucija Vincek i s. Ana Marija Maleš, redovnice Družbe karmelićanki Božanskog Srca Isusova. Mons. Tunjić redovito je u kontaktu s njima i prenosi da je područje u kojem žive zasad mirnije, iako opasnosti poput otmica uvijek postoje.
No, brojke o progonu kršćana u Nigeriji, koje iznosi, teško ostavljaju ravnodušnim: „UN je izvijestio da je u Nigeriji od 2000. godine ubijeno oko 62.000 kršćana, da je najmanje 15 milijuna kršćana prognano.“ Te činjenice, upozorava, govore o organiziranom nasilju i o šutnji svijeta koji na to premalo reagira.
Unatoč svim izazovima, misijski duh hrvatskog naroda ostaje živ. Trenutačno djeluju 72 misionara i misionarke iz Hrvatske i BiH, od čega čak 32 u Africi. „Svake godine ili svake druge godine javlja se po jedno novo misijsko zvanje“, naglašava mons. Tunjić, spominjući i nove odlaske u Benin i pripreme za misije u drugim zemljama.
U došašću i uoči Božića, a posebno na Bogojavljenje kada se obilježava Dan Papinskog misijskog djela svetog Djetinjstva, vjernici imaju više načina uključiti se. „Mi kad spominjemo misije uvijek na prvo mjesto stavljamo molitvu“, ističe mons. Tunjić, a potom i materijalnu pomoć, osobito kroz misijske kasice u koje se, malo po malo, uključuju čitave obitelji.
Za sve koji žele saznati više preporučujemo praćenje stranica Papinskih misijskih djela, gdje se mogu pronaći informacije o misijama, misionarima i konkretnim načinima pomaganja.
Misija u Zambiji, trud fra Ivice Perića i riječi mons. Luke Tunjića ostaju snažan podsjetnik da se Crkva gradi ondje gdje se vjera pretače u djela, a Evanđelje u život – tiho, ustrajno i s ljubavlju koja ne poznaje granice.
Dragan Soldo
