Nadbiskup Tomo Vukšić: Svaki čovjek ima pravo birati gdje će živjeti

U Sarajevu je Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine početkom ovog mjeseca održala svoje 88. redovito zasjedanje. S njezinim predsjednikom vrhbosanskim nadbiskupom Tomom Vukšićem za Vatican News je o migracijama, zaštiti maloljetnika, međureligijskom dijalogu i drugim temama razgovarala Antea Marinović.

„Migracija bi uvijek trebala biti slobodan izbor“ istaknuo je papa Franjo u poruci za ovogodišnji svjetski dan migranata i izbjeglica. No, Rimski biskup ističe i da su mnogi prisiljeni napustiti vlastitu zemlju zbog nemogućnosti da u njoj žive dostojanstveno i u blagostanju. Što Vama i drugim svećenicima kao pastirima kažu mladi ljudi i obitelji koje napuštaju BiH, zbog čega se odlučuju na taj korak?

Svaki čovjek, naravno, ima pravo birati gdje će živjeti. To je jedno od ljudskih prava koja svatko treba poštivati i ono, posebice u novijim vremenima, omogućuje ljudima da se sele iz jednoga dijela svijeta u drugi. A s izborom novoga mjesta prebivališta uvijek je povezano seljenje bez kojega to nije moguće. Međutim, nije dopušteno ni na koji način ljude prisiljavati pri donošenju njihove odluke, jer svaki oblik prisile za posljedicu ima, osim ugrožavanja čovjekove slobode izbora, također pojavu prisilnih selilaca, što je višestruka nepravda i nasilje. A o razlozima odlazaka iz Bosne i Hercegovine, kao i iz Hrvatske i drugih zemalja iz okruženja, već je na više strana bilo govora. Upozoravano je na višestrukost razloga – gospodarskih, političkih, pravnih, sigurnosnih, nedostatka radnih mjesta, želje za boljim materijalnim uvjetima i još nekih. Te razloge najčešće navode i katolici koji odlaze nekamo drugdje u potrazi za boljom srećom i uvjetima. Zato je potrebno raditi na rješavanju tih pitanja i na uklanjanju razloga koji potiču na iseljavanje.

Prema crkvenim statistikama, u posljednjih deset godina (od ulaska Hrvatske u Europsku uniju) u Vrhbosanskoj je nadbiskupiji gotovo 40% manje katolika. Kako se to odražava na daljnji život i pastoral Vaše nadbiskupije?

Iseljavanje je pojava koja je prisutna u svim zemljama istočne Europe. I svaki narod i svaka vjerska zajednica u njima pogođene su tom pojavom. Osjećaju njezine posljedice koje su, naravno, najviše vidljive kod onih naroda i vjerskih grupa koje su u manjini u nekoj zemlji. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji, kao i u tolikim drugim krajevima u BiH, osim novog iseljavanja, postoji i problem teških posljedica ratnih progona katoličkih vjernika kojima nije omogućen povratak u njihove zavičaje pa su neke župe već onda opustjele u hrvatskom i katoličkom smislu. I naravno da se to odražava na život i dušobrižništvo koje nastojimo prilagoditi postojećim prilikama i u procesu preustrojavati.

Najavili ste osnivanje Povjerenstva BK BiH za zaštitu maloljetnih i ranjivih odraslih osoba. Tko su članovi povjerenstva, ima li među njima i žena?

Osnivanje povjerenstva za zaštitu maloljetnih i ranjivih osoba zadaća je svake biskupske konferencije u svijetu, pa tako i naše. Pristupili smo tom pitanju tako da su najprije izrađeni pravilnici koji će ravnati radom povjerenstva i ureda a onda traženju i imenovanju osoba koje tamo pripadaju po službi i kvalificiranih osoba s posebnim naglaskom na stručnjake laike iz područja civilnog prava, osobito obiteljskog i kaznenog, te psihološke i medicinske zaštite djece i ranjivih osoba kao i komunikacijskih znanosti. U povjerenstvu je nemali broj žena, ali nas je pri imenovanju u povjerenstvo vodila stručnost osoba, a ne njihov spol.

Na Sinodi je istaknuta žurnost da i žene budu uključene u procese donošenja odluka u Crkvi. Koliko je to važno i što bi to značilo za Crkvu u BiH i nadbiskupiju koju vodite?

Važno je da svi vjernici imaju i znaju svoje pravo mjesto i ulogu u Crkvi. I žene i muškarci. Pri tomu nikako nije najvažnije je li netko muškarac ili žena nego je li ili nije kvalificiran, dorastao i svojim životom prikladan za određenu službu. U Crkvi ne bi smjelo postojati natjecanje za vlast, koje se ponegdje može uočiti posljednjih godina, nego se očekuje natjecanje u služenju čovjeku i crkvenoj zajednici. I naravno, vrlo sam otvoren za suradnju sa svima koji pripadaju ovoj drugoj vrsti članova Crkve. A u svojim svećeničkim poslovima, koje mi je Crkva povjeravala, uvijek sam rado surađivao s vjernicima laicima i slušao njihova stručna mišljenja i savjete, jednako s muškarcima i ženama. I trudit ću se da tako bude i ubuduće. Poštujući pravilo stručnosti i spremnosti za služenje pojedinim ljudima i Crkvi kao zajednici.

Od prošle godine poznato je da ste umjesto organiziranja božićnih i uskrsnih prijema za uzvanike iz javnog, političkog i kulturnog života odlučili darovati više pučkih kuhinja u Sarajevu. Što Vas je nagnalo na tu plemenitu gestu?

Isus nas je poučio da čak i vječni spas ovisi o našem odnosu prema ljudima u potrebi s kojima se on poistovjetio. Prema izvještaju Matejeva evanđelja kazao je: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.“ Uz to, službeni podaci kažu da se u BiH, koja je mala zemlja, svaki dan oko 18.000 ljudi hrani u pučkim kuhinjama. Dakle, spomenuti Isusov nauk i činjenica da ima ljudi, koji su gladni i treba im dati jesti, su razlozi zašto sam odlučio pomoći upravo toj sirotinji. S tim sam započeo već kod imenovanja za koadjutora u vrijeme pandemije i samo kasnije nastavio. I pri tomu se vodim načelom da treba pomagati ljudima koji su gladni, bez obzira koju vjeru ispovijedaju ili ne ispovijedaju ni jednu, i bez obzira vodi li pučku kuhinju neka vjerska zajednica ili neka državna ustanova. Svi oni pomažu ljudima u potrebi i htio sam im pokazati primjer podrške i solidarnosti. I vidio sam da je takav korak naišao na opće odobravanje. A ljude iz javnog, političkog i kulturnog života također vrlo poštujem i susrećem u drugim prigodama. I hvala i njima što pomažu ljudima u potrebi. Posebice onima koji su donijeli zakon da se hrana, koja se daruje pučkim kuhinjama, oslobađa od poreza na dodanu vrijednost.

Međureligijski dijalog muslimana i katolika u BiH je živ unatoč svemu. Ima zanimljivih i dobrih primjera suradnje među vjeroučiteljima, svećenicima i imamima. Jedan imam, primjerice, prevozi starije osobe katolike nedjeljom na misu, a jedan je svećenik prošle godine pomagao prijatelju imamu popraviti krov na džamiji. Koliko takvi primjeri ohrabruju i druge ljude da pokušaju odbaciti nacionalizme i isključivosti i počnu raditi za dobro ljudi?

Mnogo je lijepih primjera suradnje među ljudima i vjerskim službenicima različitih vjera. I vrlo je važno uočiti ih, pohvaliti i podržavati jer su oni uvijek izraz ljudske plemenitosti, dobrote i prijateljstva i svakako doprinose stvaranju i održavanju boljeg ozračja i odnosa.

Jedan od prijedloga nedavne skupštine Sinode jest izrada ekumenskog martirologija. Kako se Vama čini ta ideja i imate li neku osobu uzor koju biste na prvu predložili?

Pojam „ekumenizam mučeništva“ već odavno je prisutan među teolozima koji se bave pitanjem dijaloga među kršćanima različitih Crkava i crkvenih zajednica. Njime se označava činjenica da postoje svjedoci Kristovi, koji su zajednička baština kršćanstva upravo po tomu što su čak životom posvjedočili za Krista, a kao Kristovi vjernici nisu živjeli u istoj zajednici. Njihovo postojanje i njihova svjedočanstva su jednostavno istina, kao što je također istina da su oni vrlo važna poveznica među kršćanima. No u slučaju kršćana koji nisu katolici, a položili su svoj život za Krista, ostaje neriješeno teološko pitanje može li se njih nazivati mučenicima, jer je za kanonski jasnu uporabu toga pojma važna crkvena pripadnost svjedoka Kristova. Upravo zato, Drugi vatikanski sabor za takve herojske Isusove svjedoke, koji nisu bili katolici, ne upotrebljava izraz „mučenici“ nego kaže da su oni ljubav prema Kristu svjedočili sve do prolijevanje vlastite krvi. I doslovce svi sveci i mučenici, koji su živjeli u Crkvi prvih stoljeća, to jest prije podjela, su zajednički svim kršćanima, no ni štovanje svetaca i mučenika nije prisutno u svim kršćanskim zajednicama, ili nije na jednak način, pa i o tomu treba voditi računa.

Papa Franjo kaže da sanja „pastoralniju, pravedniju, otvoreniju Crkvu“. Kakvu Crkvu Vi sanjate, odnosno kako vidite svoju nadbiskupiju za sljedećih pet godina?

Mislim da je sasvim normalno da Papa želi Crkvu koja će biti još više aktivna na području dušobrižništva, zauzimanja za pravdu u svijetu i koja će biti uvijek otvorena u traženju najprikladnijih odgovora na potrebe svih ljudi i svijeta. To je jednostavno oznaka svakoga dobrog duhovnog pastira. I volio bih i sam biti takav i da takva bude cijela Nadbiskupija, svi njezini vjernici, svećenici, redovnici i redovnice.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne