Na redovnoj općoj audijenciji u srijedu 5. veljače papa Franjo održao je katehezu na temu „Blažena ti što povjerova“ (Lk 1, 45). Pohod i Magnificat”.
Papa Franjo ponovno se razbolio. Na početku opće audijencije u srijedu 5. veljače u Vatikanu Sveti Otac se ispričao i objasnio da mu je teško govoriti zbog jake prehlade. Stoga je katehezu pročitao djelatnik Državnog tajništva Pierluigi Giroli, prenose Vatican News i Kathpress, a prenosimo je u cijelosti.
PAPA FRANJO
OPĆA AUDIJENCIJA
Dvorana Pavla VI.
Srijeda, 5. veljače 2025.
CIKLUS KATEHEZÂ: Jubilej 2025.
Isus Krist naša nada
I. Isusovo djetinjstvo
4. „Blažena ti što povjerova“ (Lk 1, 45).
Pohod i Magnificat
Čitanje: Lk 1, 39-42
Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!”
U tekstu koji slijedi uključeni su i nepročitani dijelovi koje se također donosi kao da su izgovoreni.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas razmatramo ljepotu Isusa Krista, naše nade u otajstvu Pohoda. Djevica Marija posjećuje svetu Elizabetu. No, prije svega je Isus, u utrobi svoje majke, taj koji pohodi svoj narod (usp. Lk 1, 68), kao što kaže Zaharija u svom hvalospjevu.
Nakon čuđenja i udivljenosti onim što joj je anđeo navijestio, Marija ustaje i kreće na put, kao i svi oni u Bibliji koje Bog poziva, jer „jedini čin kojim čovjek može odgovoriti Bogu koji se objavljuje jest bezgranična raspoloživost“ (H. U. VON BALTHASAR, Vocazione, Rim 2002., 29). Ta mlada kći naroda izraelskog ne odlučuje zaštititi se od svijeta, ne boji se opasnosti i suda drugih ljudi, nego ide drugima u susret.
Kada se netko osjeća voljenim, doživljava silu koja stavlja u pokret ljubav. Kao što kaže apostol Pavao, „ljubav nas Kristova obuzima“ (2 Kor 5, 14), potiče nas, pokreće. Marija osjeća poticaj ljubavi i odlazi pomoći ženi koja je njezina rođakinja, ali je i starica koja, nakon dugog čekanja, dočekuje nenadanu trudnoću, s kojom se teško nositi ženi u njenim godinama. No, Djevica odlazi k Elizabeti također kako bi podijelila svoju vjeru u Boga kojem je sve moguće i nadu u ispunjenje njegovih obećanja.
Susret dviju žena ima iznenađujući učinak: glas one koja je „milosti puna“ i pozdravlja Elizabetu pobuđuje proroštvo u djetetu koje ta starica nosi u utrobi i budi u njoj dvostruki blagoslov: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ (Lk 1, 42), te također blaženstvo: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“ (r. 45).
Suočena s prepoznavanjem mesijanskog identiteta svoga Sina i svoga poslanja kao majke, Marija ne govori o sebi nego o Bogu i uzdiže hvalu punu vjere, nade i radosti, hvalospjev koji svakoga dana odjekuje u Crkvi tijekom molitve Večernje: Veliča (Magnificat) (Lk 1,46-55).
Ta hvala Bogu spasitelju, koja izvire iz srca njegove ponizne službenice, svečani je spomen koji sažima i ispunjava molitvu Izraela. Protkana je biblijskim prizvucima, znakom da Marija ne želi pjevati „sama izvan zbora“ nego u suglasju s ocima, veličajući njegovu samilost prema poniznima, onim malenima koje će Isus u svojemu propovijedanju proglasiti „blaženima“ usp. Mt 5, 1-12).
Snažna prisutnost vazmenog motiva čini također Magnificat pjesmom otkupljenja, koja kao pozadinu ima sjećanje na oslobođenje Izraela iz Egipta. Svi su glagoli u prošlom vremenu, prožeti sjećanjem na ljubav koja obasjava sadašnjost svjetlom vjere, a budućnost nadom: Marija pjeva o milosti iskazanoj u prošlosti, ali je žena sadašnjosti koja u svom krilu nosi budućnost.
U prvom dijelu tog hvalospjeva veliča se Božje djelovanje u Mariji, tom mikrokozmosu Božjeg naroda koji potpuno prianja uz Savez (rr. 46-50); u drugom se pak pogled širi na Očevo djelovanju u makrokozmosu povijesti njegove djece (r. 51-55), kroz tri ključne riječi: sjećanje – milosrđe – obećanje.
Gospodin, koji se prignuo nad malom Marijom da ostvari u njoj „velike stvari“ i učini je Gospodinovom majkom, počeo je spašavati svoj narod počevši od Izlaska, spominjući se sveopćeg blagoslova obećanog Abrahamu (usp. Post 12, 1-3). Gospodin, Bog vjeran zauvijek, učinio je da neprekinuti tok milosrdne ljubavi teče „od koljena na koljeno“ (r. 50) na narod vjeran Savezu, a sada očituje puninu spasenja u svom Sinu, poslanom spasiti narod od njihovih grijeha. Od Abrahama do Isusa Krista i zajednice vjernika, Uskrs se tako javlja kao hermeneutička kategorija za razumijevanje svakoga sljedećeg oslobođenja, sve do onoga kojega je ostvario Mesija u punini vremenâ.
Draga braćo i sestre, molimo danas Gospodina za milost da možemo čekati ispunjenje svakoga njegovog obećanja i da nam pomogne prihvatiti Marijinu prisutnost u našim životima. Vodeći se njezinim primjerom, svi možemo otkriti da svaka duša koja vjeruje i nada se „začinje i rađa Božju riječ“ (sv. Ambrozije, Tumačenje Lukina Evanđelja 2, 26).
____________________________
Pozdrav poljskim vjernicima
Pozdravljam poljske hodočasnike. Potičem vas da molite za svećenike i posvećene osobe koji svoju službu obavljaju u siromašnim i ratom poharanim zemljama, posebno u Ukrajini, na Bliskom istoku i u Demokratskoj Republici Kongo. Za mnoge je ova prisutnost dokaz da ih se Bog uvijek sjeća. Od srca vas blagoslivljam!
U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima
[…] I mislimo na zemlje u kojima se trpi zbog rata: mučeničku Ukrajinu, Izrael, Palestinu… Mnogo je zemalja u kojima ljudi pate. Sjetimo se prognanika iz Palestine i molimo za njih.Pozdravljam na kraju mlade, bolesnike, starije osobe i mladence. Kao što poziva apostol Pavao, potičem vas da budete u nadi radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi ustrajni, spremni priteći u pomoć braći u nuždi (usp. Rim 12, 12-13).
Sve vas blagoslivljam!
