U poruci za 34. svjetski dan bolesnika, koja je objavljena danas 20. siječnja, papa Lav XIV. izravno crpi razmišljanja iz vlastitog iskustva u vremenu kada je kao misionar i biskup djelovao u Chiclayu u Peruu kako bi pozvao da ljubimo noseći boli drugih ljudi i slijedeći stope dobrog Samarijanca, piše Vatican News.
Rana kulture užurbanosti
Prispodoba iz Evanđelja po Luki o „dobrom Samarijancu“ (usp. Lk 10, 25-37) temeljna je nit koja prožima poruku Svjetskog dana bolesnika koji će se na temu „Suosjećanje Samarijanca: Ljubiti noseći bol drugoga” obilježiti 11. veljače, na blagdan Gospe Lurdske, osobito svečano upravo u Chiclayu. Riječ je o tekstu koji je, kako piše Papa, uvijek aktualan i nužan kako bismo ponovno otkrili ljepotu ljubavi prema bližnjemu i društvenu dimenziju suosjećanja. Vrijednost je to koja se, nadahnjujući se mislima iz enciklike „Fratelli tutti“ pape Franje, ne svodi na puki individualni napor, nego svoje ispunjenje nalazi u odnosu. Sveti Otac pritom ističe:
„Živimo uronjeni u kulturu brzine, trenutačnosti i žurbe, ali i odbacivanja i ravnodušnosti, koja nas sprječava da se približimo i zaustavimo na putu kako bismo pogledali potrebe i patnje koje nas okružuju.“
Odlučiti ljubiti
Nadahnjujući se evanđeoskim tekstom, rimski biskup podsjeća da, ugledavši ranjenog čovjeka uz cestu prema Jerihonu dobri ga Samarijanac nije zaobišao, nego se zaustavio pružajući mu ljudsku i solidarnu blizinu. Štoviše, kako je pisao papa Franjo, darovao mu je svoje vrijeme. Stoga pouka te prispodobe nije toliko u prepoznavanju tko je naš bližnji, koliko u tome da mi sami postanemo bližnji. To je ključ čitanja koji je već isticao sveti Augustin, pišući da nitko nije bližnji drugome dok mu se dobrovoljno ne približi. Zato je bližnji postao onaj koji je iskazao milosrđe – napominje Petrov nasljednik te dodaje:
„Ljubav nije pasivna, ona ide ususret drugome; biti bližnji ne ovisi o fizičkoj ili društvenoj blizini, nego o odluci da ljubimo. Zbog toga kršćanin postaje bližnji onome koji trpi, slijedeći primjer Krista – pravoga božanskoga Samarijanca – koji se približio ranjenom čovječanstvu.“
Sudjelovati u patnji drugih
Suosjećanje se ne može svesti na puku filantropiju – piše nadalje Sveti Otac – nego se mora konkretizirati u znakovima osobnog sudjelovanja u patnji drugih, nadilazeći vlastite potrebe, sve do toga da naša osoba postane dio dara – kako su isticali papa Benedikt XVI. u enciklici „Deus caritas est“ i sveti Ivan Pavao II. u apostolskom pismu „Salvifici doloris“.
Otkriti ljubav kroz bolesnike
Govoreći o svome susretu s gubavcima, sveti Franjo Asiški pripovijedao je kako ga je sam Gospodin doveo k njima jer je kroz njih otkrio slatku radost ljubavi – piše papa Lav XIV. Sveti Ambrozije je također isticao da dar susreta proizlazi iz povezanosti s Isusom Kristom, kojega prepoznajemo kao dobrog Samarijanca koji nam je donio vječno spasenje te kojega uprisutnjujemo kada se saginjemo nad ranjenoga brata. Stoga Papa poziva:
„Biti jedno u Jednome, u blizini, u prisutnosti, u primljenoj i darovanoj ljubavi, te uživati, poput svetoga Franje, u slatkoći toga susreta.“
Skrb članova obitelji i zdravstvenih djelatnika
Rimski biskup se osvrće na još jedan stav dobrog Samarijanca, a to je suosjećanje: duboki osjećaj koji nas potiče na djelovanje, koji nastaje iz nutrine te stvara u nama zauzetost za patnju drugih. Suosjećanje nije ni teorijsko ni samo sentimentalno, nego se pretvara u konkretne geste koje papa Lav jasno ističe: približiti se, poviti rane, preuzeti teret i pobrinuti se. Sve se to, ističe Papa, ne događa na izolirani način: Samarijanac, naime, povjerava ranjenog čovjeka gostioničaru koji je također pozvan brinuti se o njemu, kao što smo i mi pozvani međusobno se susresti te izgraditi ‘mi’ koje je snažnije od zbroja pojedinačnih individualnosti. Pritom se prisjeća:
„U svome iskustvu kao misionar i biskup u Peruu, sam sam također uvidio kako mnogi ljudi dijele milosrđe i suosjećanje na način Samarijanca i gostioničara. Članovi obitelji, bližnji, zdravstveni djelatnici, osobe uključene u zdravstveni pastoral te mnogi drugi koji se zaustavljaju, približavaju, liječe, nose, prate i pružaju ono što imaju, daju suosjećanju društvenu dimenziju. To iskustvo, koje se ostvaruje u isprepletanju odnosa, nadilazi puki individualni angažman.“
Zdravlje jednog društva
Sam papa Lav XIV. je pisao o skrbi za bolesnike i u apostolskoj pobudnici „Dilexi te“, u kojoj ju je istaknuo kao bitan dio crkvenoga poslanja i kao autentično crkveno djelovanje. Papa se pritom pozvao na spise svetoga Ciprijana o širenju kuge u njegovo vrijeme, kako bi pokazao da se upravo u takvim okolnostima mjeri „zdravlje“ jednoga društva, pa tako i današnjega:
„Ta epidemija, ta kuga, koja se čini strašnom i pogubnom, stavlja na kušnju pravednost svakog čovjeka te preispituje osjećaje ljudskoga roda: služe li zdravi bolesnima, ljube li članovi obitelji svoje bližnje s poštovanjem, imaju li gospodari suosjećanja prema bolesnim slugama, napuštaju li liječnici bolesnike koji traže pomoć.“
Bol koja nas dotiče
Biti u Jednome, ponovno ističe Papa, znači prionuti uz to da budemo udovi jednoga tijela, u kojemu svatko, prema vlastitom pozivu, nosi božansko suosjećanje za opću patnju:
„Bol koja nas dotiče nije nam strana: to je bol jednog uda našega vlastitog tijela, o kojem nas naša Glava poziva da se brinemo, na dobrobit svih.“
Nerazdvojne ljubavi
Razmišljajući nadalje o iskazivanju blizine bolesniku, Petrov nasljednik se ponovno poziva na Evanđelje po Luki: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ To je dvostruka zapovijed koja priznaje primat ljubavi prema Bogu i njezino izravno odražavanje na način na koji čovjek ljubi i odnosi se prema drugima u svim svojim dimenzijama. Te dvije ljubavi su različite, ali nerazdvojne – ističe Sveti Otac te dodaje:
„Primat božanske ljubavi podrazumijeva da čovjek svoja djela vrši bez traženja osobne koristi ili nagrade, nego kao izraz ljubavi koja nadilazi ritualne norme i pretvara se u istinsku službu: služiti bližnjemu znači ljubiti Boga u konkretnim djelima.“
Čovjek se ostvaruje u odnosima
Na taj način ponovno otkrivamo i pravo značenje ljubavi prema samima sebi, oslobađajući samopoštovanje od stereotipa uspjeha, karijere, društvenog položaja ili podrijetla te vraćajući se u ispravni osobni položaj pred Bogom i bratom. Tako je zapisao papa Benedikt XVI. u enciklici „Caritas in veritate“:
„Kao stvorenje duhovne naravi čovjek se ostvaruje u međuljudskim odnosima. Što ih autentičnije živi, to više razvija svoj osobni identitet. On vrijednosni sud o sebi donosi stavljajući se u odnos s drugima i s Bogom, a ne izolirajući se od njih.“
Samarijanska dimenzija
Papa Lav XIV. zaključuje poruku za Svjetski dan bolesnika izražavajući nadu u takav stil života koji neće zanemariti samarijansku dimenziju – uključivu i hrabru, predanu i solidarnu, ukorijenjenu u zajedništvu s Bogom:
„Zapaljeni tom božanskom ljubavlju, moći ćemo se doista darivati za dobro svih onih koji pate, a osobito za našu bolesnu, stariju i trpeću braću.“ (kta)
