U ovotjednoj emisiji Nada koja liječi urednica psihologinja Marijana Grgić govorila je o temi koja se, kako kaže, posljednjih godina sve češće pojavljuje u javnom prostoru, a posebno tijekom mjeseca lipnja.
Prenaglašavanje seksualnosti i problemi koje je ono donijelo našem društvu ne počinju u odrasloj dobi. U određenom smislu počinju već od majčine utrobe.
Imam četiri kćeri. Tijekom svake trudnoće ljudi su me pitali nosim li dječaka ili djevojčicu. Primijetila sam nešto zanimljivo. Kada bih rekla da nosim djevojčicu, vrlo često bih čula komentare poput: „Neka je živo i zdravo“ ili „Nema veze, bit će još djece.“
Kao da je već sama činjenica što je dijete ženskog spola razlog za određeno razočaranje ili umanjivanje njegove vrijednosti. Svođenje ljudskog identiteta na spol i seksualnost nije novost. Danas ga posebno vidimo u ovom mjesecu, mjesecu Presvetog Srca Isusova, koji su neki krugovi, slijedeći logiku prenaglašene seksualnosti i svođenja ljudskog identiteta na seksualnu orijentaciju, nazvali „mjesecom ponosa“.
Ja jesam ponosna što sam žena. Ponosna sam što sam majka. Ali to nije sve što jesam. Ponosna sam kći. Ponosna sam psihologinja. Ponosna sam kuma. Ponosno sudjelujem u Hodu za život i inicijativi 40 dana za život. Ponosno volim prirodu i životinje. Ponosna sam na ljude koje sam upoznala i kojima sam mogla pomoći. Voljela bih svojim djelovanjem ostaviti trag u svijetu. Nadam se da razumijete što želim reći kada kažem da je ljudska spolnost nešto sveto.
Bog nam je već na prvim stranicama Biblije dao zapovijed: „Plodite se i množite i napunite zemlju.“
Bog, u svojoj mudrosti, nije ljudsku spolnost ostavio kao nešto hladno, šturo ili mehaničko. Dao nam je i osjećaj zadovoljstva koji prati bračni čin. Međutim, zadovoljstvo nije svrha. Ono je pratitelj svrhe. Svrha spolnosti je ljubav koja se daruje i koja je otvorena životu. Kada čovjek zanemari svrhu, a usredotoči se isključivo na čin i zadovoljstvo, tada ne pati samo njegova seksualnost. Tada pati njegov cjelokupni identitet. Nismo stvoreni za hedonizam. Nismo stvoreni za kulturu „udovolji sebi“, „uzmi za sebe“, „imaš pravo na sve što poželiš“. Takav način razmišljanja ne ostavlja posljedice samo na pojedinca nego i na cijelo društvo.
UMJETNA OPLODNJA I PITANJE ŽELJE
Sličan obrazac vidimo i u raspravama o umjetnoj oplodnji. Često čujemo rečenice: „Ja želim dijete.“ „Ja imam pravo na dijete.“ „Bog mi ne bi dao tu želju da nije htio da je ostvarim.“ „Da Bog nije htio, to se dijete ne bi rodilo.“
Nemam ništa protiv djece. Naprotiv, što više djece, to bolje. Dijete volim jednako kao i svakog drugog čovjeka. Upravo zato smatram da dijete u svom nastanku zaslužuje svu toplinu, ljubav i blizinu svojih roditelja. Ono nije predmet koji postoji kako bi netko bio manje usamljen. Ono nije projekt. Ono nije pravo. Jer i druga djeca koja su isto tvoja zaslužuju život i nije u redu da ista ova tvoja djeca čekaju na tamnom i hladnom mjestu, začeta ali na hladnoći ponekad i po jedno-dva desetljeća jer se mi opravdavamo da ona „ništa ne osjećaju“. Mi to ne možemo znati, a znamo da imaju dostojanstvo.
Dijete je osoba stvorena na sliku i priliku Božju. I upravo zato ovdje dolazimo do pitanja granice između naše želje i Božje volje. Želja je dopuštena. Čežnja je ljudska. Patnja zbog neostvarenog roditeljstva je stvarna. Ali za kršćanina Božja volja uvijek dolazi prije svega.
ISKUSTVO IZ SAVJETOVALIŠTA
U svom savjetovalištu susretala sam homoseksualne osobe, transrodne osobe i njihove roditelje. Zašto dolaze k meni? Djelomično zato što znaju da neće biti odbačeni. A djelomično zato što znaju da ih neću lagati. Volim svako ljudsko biće. Svaka osoba stvorena je na sliku i priliku Božju i zaslužuje poštovanje, dostojanstvo i ljubav. Roditelji često dolaze slomljena srca. Majke su nerijetko uplakane i ne razumiju zašto se to dogodilo baš njihovom djetetu. Očevi često problem negiraju ili ih drugi drže podalje od cijele priče pa dugo ostaju u neznanju.
Majkama često kažem: „Nisi kriva.“
Bog ima plan za svakoga od nas. Pogledaj koliko je iskrenih molitava, koliko suza i koliko ljubavi rodila upravo tvoja patnja. Ne optužuj. Ne okrivljuj. Ali nemoj ni odustati od istine. To je možda i najteži zadatak svakog roditelja, da pronađe ravnotežu između ljubavi i istine. Mladim ljudima najprije pomažem slušanjem. Ne optužujem. Ne osuđujem. Ne ismijavam. Pokušavam razumjeti.
ISTRAŽIVANJA
Jedna od rijetkih velikih populacijskih studija, provedena u Danskoj i temeljena na praćenju stanovništva kroz više desetljeća, pokazala je da transrodne osobe imaju značajno veći rizik pokušaja suicida i smrti od suicida u odnosu na opću populaciju.
Drugim riječima, bez obzira na to kako tumačimo uzroke ovih teškoća, pred nama se nalaze ljudi koji vrlo često nose veliku količinu psihičke patnje, unutarnjih borbi, osjećaja odbačenosti i usamljenosti. Patnja se ne rješava promjenom spola i ona neće otići kada na sebi promijenimo neke vidljive karakteristike našega bića.
Još jedno veliko istraživanje, odnosno meta-analiza koja je obuhvatila gotovo dva i pol milijuna adolescenata, pokazala je da seksualne manjine imaju značajno veći rizik suicidalnog ponašanja u odnosu na svoje vršnjake, a među najugroženijima nalazili su se upravo transrodni mladi.
Kada govorimo o ovoj temi,, Govorimo o ljudskoj patnji. Govorimo o mladim ljudima koji se češće bore s depresijom, suicidalnim mislima, samoozljeđivanjem, osjećajem nepripadanja i dubokom usamljenošću. Usamljenost se ne liječi promjenom spola.
Kao psiholog smatram da je važno naglasiti jednu stvar. Bez obzira na to kako tumačimo uzroke ovih teškoća, brojke nam govore da pred nama nisu neprijatelji, nego ljudi koji često nose veliku količinu psihičke patnje. Zbog toga je naš prvi zadatak slušati, a zatim pomoći. Pomoć često nije podilaziti i ispunjavati sve želje, nego reći istinu i u istinu voljeti osobu nasuprot nas.
PORNOGRAFIJA, HEDONIZAM I KULTURA USPORBE
Naše društvo uporno traži krivce. Čitam komentare: „Krivi su svećenici., krivi su roditelji“ Ali ako ćemo biti iskreni, odgovornost ne leži samo na drugima. Krivi smo i svi mi koji smo ikada kliknuli na pornografski sadržaj, podržavajući industriju koja ljudsku seksualnost pretvara u robu.
Sudjelujemo u kulturi koja stalno traži sve jače podražaje, a pravilo je isto kao i kod svake druge ovisnosti – ono što je jučer bilo dovoljno, danas više nije.
Svi smo mi doprinijeli i dali svoj mali doprinos kotačima takozvane seksualne revolucije. Gledali smo billboarde na kojima gole žene prodaju pivo, automobile, boju za zidove i gotovo sve ostalo. Žena je često spustila vlastitu vrijednost na izgled vlastitoga tijela. Ali budimo pošteni. Nismo samo promatrali. Ja i ti smo te billboarde gledali. Lajkali. Komentirali. Zanimali se za njih. Robovi smo uspoređivanja i ljubomore. Ako netko ima dijete, zacijelo ga moram imati i ja. Ako netko ima brak, moram ga imati i ja. Ako netko ima uspjeh, moram ga imati i ja. Pritom zaboravljamo da svatko od nas nosi i svoj križ. A upravo je po križu svijet spašen. Mi želimo spasenje bez križa. Želimo radost bez odricanja. Želimo plodove bez rada. Želimo uskrsnuće bez Kalvarije. Ne želimo patiti.
BIBLIJSKA PERSPEKTIVA
Kada govorimo o spolnosti, odricanju i dostojanstvu čovjeka, pada mi na pamet Ezav. Bio je gladan. Vratio se umoran s polja i za tanjur leće prodao svoje prvorodstvo. Za trenutačno zadovoljstvo odrekao se nečega što je bilo mnogo vrjednije. Možemo ga danas osuđivati, ali koliko puta i sami činimo isto? Koliko puta zbog trenutačnog užitka, trenutne ugode ili želje za prihvaćanjem prodamo nešto mnogo vrjednije? Mir savjesti. Čistoću srca. Dostojanstvo vlastitog tijela. Odanost supružniku. Vrijeme sa svojom djecom. Odnos s Bogom.
Ezav nije bio loš čovjek. Bio je čovjek koji je u jednom trenutku povjerovao da je njegova glad važnija od njegova poslanja, a upravo je to napast svakoga vremena.
Sveti Pavao zato piše: „Sve mi je dopušteno, ali sve ne koristi. Sve mi je dopušteno, ali ja neću da išta ovlada mnome.“
Sloboda nije u tome da činim sve što poželim. Sloboda je u tome da nisam rob svojih nagona. I zato Pavao kaže: „Ne znate li? Tijelo je vaše hram Duha Svetoga.“
Kršćanstvo nikada nije preziralo ljudsko tijelo. Naprotiv. Tijelo je toliko vrijedno da ga Bog naziva svojim hramom.
Danas više nego ikada trebamo ponovno naučiti gledati čovjeka cjelovito. Ne samo kroz njegove želje. Ne samo kroz njegove osjećaje. Ne samo kroz njegovu seksualnost. Nego kroz njegovo dostojanstvo. Kroz njegovu sposobnost da ljubi. Da se žrtvuje. Da oprašta. Da služi. Da raste. Da nosi svoj križ. I da unatoč svojim slabostima ne zaboravi da je stvoren na sliku i priliku Božju. Jer čovjekova najveća vrijednost nikada nije bila u onome što osjeća. Nego u Onome koji ga je stvorio.
Marijana Grgić
