Fra Didak je preminuo u Čitluku 3. veljače 1922. u naponu snage: u 51. godini života, 34. godini redovništva i 28. godini svećeništva. U nastavku prenosimo tekst koji je za ‘Leksikon hercegovačkih franjevaca’ pripremio dr. fra Robert Jolić:
Bio je svakako jedan od najpoznatijih hercegovačkih franjevaca u povijesti te zajednice. Sagradio je novu crkvu na Širokom Brijegu, bio provincijal hercegovačkih franjevaca, poznati prosvjetitelj i spasitelj sirotinje.
Rodio se na Paoči, župa Gradnići, 9. listopada 1871. Pohađao je najprije pučku školu u Gradnićima, a 1881. primljen je u franjevačko sjemenište na Širokom Brijegu, gdje je završio prva četiri razreda. Ostale završava na Humcu: 1887./88. u 6. je razredu. Filozofiju je studirao na Humcu (1889./90.), a potom nastavio u Innsbrucku, gdje je uz teologiju i filozofiju učio i klasičnu filologiju (1890.-1895.). U novicijat je stupio na Humcu 18. veljače 1888., svečane zavjete položio u Innsbrucku 22. veljače 1892., a za svećenika je zaređen u istome gradu 29. srpnja 1894.
Po povratku u Hercegovinu (1895.) započinje svoj profesorski i odgojiteljski rad u širokobriješkoj gimnaziji: 25 godina predavao je grčki, latinski i hrvatski jezik te vjeronauk. Osam godina bio je ravnatelj gimnazije (1911.-1919.). Godine 1919. izabran je za provincijala hercegovačkih franjevaca, a iste godine i za zastupnika u Narodnom vijeću Kraljevine SHS.
Osobito je poznata fra Didakova skrb za hercegovačku sirotinju i spašavanje gladne djece 1917. godine: više tisuća djece smješteno je u Slavoniji i tako spašeno od sigurne smrti. Te je godine u Hercegovini vladala katastrofalna suša pa je hercegovački narod ostao i bez najnužnije hrane, pa je narod počeo masovno umirati od gladi. Tada fra Didak i drugi franjevci i svećenici stupaju u akciju prikupljanja hrane i slanja najugroženijih, dakle djece, u bogatije krajeve na prehranu.
Fra Didak je uz svoje profesorske i redovničke dužnosti velik dio svojih sposobnosti i vremena posvećivao radu za hercegovački narod. Osobito je poznata njegova skrb za hercegovačku sirotinju i spašavanje gladne djece 1917. godine: više tisuća djece smješteno je kod dobrih ljudi u Slavoniji i tako spašeno od sigurne smrti. Te je godine, naime, u Hercegovini vladala katastrofalna suša pa je hercegovački narod ostao i bez najnužnije hrane, dok je većina radno sposobnog muškog stanovništva bila na različitim bojištima diljem Europe, pa je narod počeo masovno umirati od gladi. Tada fra Didak i drugi franjevci i svećenici stupaju u akciju prikupljanja hrane i slanja najugroženijih, dakle djece, u bogatije krajeve na prehranu. To je svakako jedna od najblistavijih epizoda u višestoljetnoj burnoj povijesti hercegovačkih (i bosanskih) franjevaca u BiH.
Brinuo se također za masovno opismenjavanje nepismenog puka u Hercegovini. Poznati su njegovi analfabetski tečajevi koje su vodili franjevci i pismeni seljaci po njegovim uputama u čitavoj Hercegovini. Prema nekim podatcima, na tim je tečajevima u razdoblju od 1910. do 1914. naučilo čitati i pisati oko 13.000 muškaraca i žena. Njegova je metoda bila jednostavna i nadasve praktična: za vođenje tečajeva nije samo angažirao školovane ljude, nego i same pismene seljake, koji su svoje znanje prenosili nepismenima. Svake su se godine velike kolone iz različitih hercegovačkih mjesta, noseći hrvatske zastave, upućivale na Široki Brijeg, gdje su se održavali javni ispiti znanja, uz veliku svečanost nakon njih. Za prosvjetni je rad u veljači 1916. odlikovan Viteškim križem Franje Josipa I. Također je hercegovačke seljake nastojao poučiti u cijepljenju i zasađivanju plemenitih voćaka.
Dugo je nastojao oko otvaranja otkupnog ureda za duhan (1908.-1914.), što mu je konačno i pošlo za rukom. U otkupnom je uredu radilo 500 do 600 radnika.
Hrabro se borio za nacionalna i socijalna prava hrvatskog naroda u Hercegovini, a i aktivno se bavio politikom. Bio je član Hrvatske narodne zajednice do svršetka Prvog svjetskog rata, a po okončanju rata član Narodnog vijeća, privremenog Narodnog predstavništva i Konstituante. Odlučno se borio protiv beogradskog centralizma.
Osobiti je njegov pothvat izgradnja veličanstvene župne i samostanske crkve na Širokom Brijegu. Izgradnja je započela 1904., a crkva ima dimenzije 50 x 36 m. Čitava je sagrađena od klesanog kamena. Klesare je fra Didak doveo iz Dalmacije i Italije, a od njih su klesarski zanat učili darovitiji mladići iz Hercegovine, koji su nastavili zidanje crkve. Iako je narod besplatno radio na izgradnji crkve, ona je ipak stajala veoma mnogo novca: gradnja samih zidova i krova stajala je pola milijuna predratnih austrijskih kruna.
Fra Didak je preminuo od kapi u Čitluku 3. veljače 1922. u naponu snage: u 51. god. života, 34. god. redovništva i 28. god. svećeništva. U Čitluku je bio pokopan, ali su mu posmrtni ostatci nakon 16 godina (22. lipnja 1938.) bili preneseni u Mostar, a odatle nakon tri i pol mjeseca (9. listopada) na Široki Brijeg. Pokopan je u širokobriješkoj crkvi, čiju je gradnju sam vodio, s lijeve strane glavnog crkvenog ulaza.
