Relikvije svete Male Terezije i njezinih roditelja Ljudevita i Zelije Martin izložene su tijekom mjeseca svibnja na čašćenje vjernicima u crkvama i samostanima diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
Relikvije dolaze povodom proslave 100. obljetnice kanonizacije Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica i 10. obljetnice kanonizacije njezinih roditelja, Ljudevita i Zelije Marije Martin, koje su se navršile 2025. godine.
Slijed događaja iz njezina kratkog, ali plodnog i svetačkog života uvjetovao je niz obljetnica koje su djelomično povod promišljanja u knjizi Svijet nade svete Male Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica. Knjiga je objavljena prošle godine u izdanju Kršćanske sadašnjosti, a autor knjige dr. Hrvoje Kalem, gost je ovotjedne emisije Tolle lege.
Za razumijevanje duhovnosti svete Male Terezije nezaobilazno je njezino cijelo ime, dakle Mala Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica. Govoreći o tome kakvo značenje ima Božje lice u životu svete Male Terezije, profesor Kalem kaže:
„Zapravo bih rekao da je naš duhovni život u svojoj biti jedna trajna potraga za Božjim licem. Naša konačna želja je upravo to da vidimo Božje lice, da ugledamo Božje lice, a sve ono što sada živimo u uvjetima ove svoje kršćanske egzistencije je priprava za taj susret s Božjim licem. I u Evanđeljima čitamo da će samo oni djetinjeg duha gledati Božje lice. Upravo mi se ovdje čini jedna lijepa veza, povezanost između maloga puta ili puta duhovnog djetinjstva koje nam nudi sveta Mala Terezija i Božjeg ili Svetog Lica koje ona nosi u svome imenu. Sveta Mala Terezija je shvatila koliko je važno biti zagledan u Božje lice kako ne bismo duhovno atrofirali.“
Postoji i jedno pismo svete Male Terezije iz kojega iščitavamo da je ona u svom Časoslovu imala sličicu s Isusovim licem koje je svakodnevno gledala i u koje je uranjala od trenutka svojih prvih zavjeta. „Sigurno je i to bio razlog zašto je ovo Sveto Lice sadržano i zašto se nalazi u punom imenu svete Male Terezije“, reći će prof. Kalem.
Puno je vrlina koje su krasile svetu Malu Terezije. Bila je tiha, samozatajna, nije se isticala, nije se nametala, nije nikada govorila o svojim trpljenjima, protivštinama. Uvijek je tražila kako ostati u sjeni, neopažena. Nije nametala svoju volju, mišljenje, u samostanu, zajednici, u odnosu s drugima, osim kada je bila pitana. Profesor Kalem svemu ovome dodaje kako je Mala Terezija, kao inače i svi sveci, bila izrazito posvećena onomu što radi i živi.
„Danas manjka te posvećenosti jer površno radimo neke bitne i temeljne stvari kojima bismo se trebali više posvetiti. Čak i one najsitnije stvari, svakodnevne stvari na koje mi ne obraćamo pažnju, Terezija je nekako gledala na te stvari kao na one koje nam mogu pokazati svoju ljubav, svoju privrženost u Bogu. U tom smislu sveci nam sugeriraju da u duhovnom životu nema praznoga hoda ili ga ne bi smjelo biti.“
Sveta Mala Terezija je nevjerojatnom lakoćom shvaćala tajnu malenosti, skrivenosti. Smisao je u svim trpljenjima, protivštinama, malim, sitnim, svakodnevnim stvarima.
„Nikada nije nametala svoju volju što je, nažalost, naša svakodnevna napast, ističe naš gost.
Sveta Mala Terezija je svoj poziv pronašla u crkvi i za crkvu. Ljubav je postala ključ i srž njezinog duhovnog poziva. Shvatila je da ako nema Ljubavi, onda nema ni apostolskog naviještanja. Ako nema Ljubavi, nema ni mučeništva. Ako nema Ljubavi, nema ni poziva karmelićanke. Htjela je reći da je shvatila kako Ljubav sadrži u sebi sva zvanja.
„Poznata nam je ona njezina izreka. U srcu Crkve svoje Majke bit ću Ljubav ili moje zvanje je Ljubav. Shvatila je da Ljubav prethodi svim velikim djelima.“
Terezija je bila izrazito naklona misijama i misijskoj djelatnosti. Poznato je i da je ona suzaštitnica misija danas.
Svetica je upravo u Blaženoj Djevici Mariji vidjela model istinskog pouzdanja i predanja u Gospodina.
Slušanje je sposobnost koja povezuje našu sveticu i Blaženu Djevicu Mariju, reći će naš gost i dodaje:
“Marija je znala slušati s pouzdanjem. Naglašavam ovo s pouzdanjem. Mi danas slušamo, ako uopće slušamo, uglavnom da nešto ili osporimo ili kako se ne bismo složili s onim što čujemo i slično. Međutim, sveci slušaju s pouzdanjem. To je odlika Blažene Djevice Marije, to je odlika Svete Male Terezije. Sveta Mala Terezija je u Blaženoj Djevici Mariji vidjela model istinskog pouzdanja i predanja. Ona je poput Marije svoju brigu stavila u Božje ruke. Terezija se uopće nije brinula kako će se nešto izvesti, nego je bila beskrajno uvjerena da će Gospodin učiniti sve onako kako treba, da će sve biti dobro. Ta vjera u Božju providnost je također ono što povezuje našu sveticu i Blaženu Djevicu Mariju. A opet, rekao bih, ta vjera u Božju providnost rađa se iz pouzdanja, a pouzdanje nastaje iz poniznosti, iz svijesti o vlastitoj malenosti i oslonjenosti na Boga. Tako da je i to ono što povezuje ili veže Blaženu Djevicu Mariju i našu sveticu svetu Malu Tereziju.“
I na kraju govoreći što je za svetu Malu Tereziju bila nada, prof. Kalem odgovara: „Nada je Terezijin izbor, zapravo stav pred životom. Nasuprot očaju s jedne strane i preuzetnosti s druge strane, Terezija bira nadu. Nada je prije svega jedna teologalna krepost koja se u svakodnevnici očituje kao stav prema kojemu čovjeku u pogledu svoga spasenja sve očekuje od dobroga Boga. Drugim riječima, potrebno je napustiti zemaljska i ljudska uporišta i biti zagledan jedino u Krista, našu nadu. Od njega treba, kaže Terezija, sve očekivati. Čovjek se ne treba oslanjati na vlastite zasluge i na druga stvorenja, jer sve to često može postati prepreka, a ponekad, ako se na njih previše oslonimo, mogu nam dati više očaja nego nade. Terezija je imala veliku nadu, veliko pouzdanje. Piše negdje u svome dnevniku, imam tako veliko pouzdanje u Boga da me neće moći napustiti. Sve polažem u njegove ruke. Fascinantno je kako je ova Terezijina nada rasla s povećanjem kušnje i trpljenja. Nije se umanjivala. Njezino pouzdanje se uvećavalo što su trpljenja bila veća. U biti mali put ili put duhovnog djetinjstva, koje smo spomenuli jednom ili dva puta, je zapravo put nade, put pouzdanja. Ne može se ići putem duhovnog djetinjstva bez nade.“
Vedrana Vidović
