Kada govorimo o prvim kršćanskim svetcima vjerojatno prvo pomislimo na sv. Stjepana Prvomučenika ili na apostolske prvake sv. Petra i Pavla ili na ostale apostole koji su dali svoj život za navještaj evanđelja (osim sv. Ivana koji je umro prirodnom smrću). Oni, kronološki gledano, jesu najstariji sveci Crkve, napose sv. Stjepan koji je posvjedočio za Krista nedugo nakon njegova uskrsnuća. Problem se javlja u činjenici da je kult ovih spomenutih svetaca, mučenika, stvoren dosta kasnije, recimo kult sv. Stjepana Prvomučenika nalazimo tek u petom stoljeću s ponovnim otkrivanjem njegova groba. Iako se ”žalovanje” za njim spominje u Djelima apostolskim odmah nakon njegova pokopa, ipak nije zaživio kontinuitet njegova kulta. Kult apostola isto nije zaživio, kao ni Stjepanov, iz jednostavnog razloga: Crkva je u svojim prvim desetljećima iščekivala skori Kristov drugi dolazak pa mnogim događajima nije pridavala previše važnosti, pa tako ni važnosti mučeništva svojih prvih članova. Zato i nemamo mnogo pouzdanih podataka o životu i radu apostola i o njihovoj smrti. Ostali su samo zapisani fragmenti o njihovu životu, poneki i dosta nepouzdani tako da nemamo mnogo podataka o smrti ijednog apostola. To što imamo su kasniji zapisi nastali i više desetljeća nakon njihove smrti pa na temelju njih i ponekih arheoloških nalazišta možemo rekonstruirati njihovu smrt.
Prvi svetac o čijoj svetosti, točnije o mučeništvu, imamo pouzdane podatke, sveti je Polikarp iz Smirne čiji se spomendan slavi na dan njegova rođena za nebo, 23. veljače 155. Sveti Polikarp je svetac koji ima vremenski najdulji kult u crkvenoj povijesti. Dakle njegovo mučeništvo slavimo svakog 23. veljače već 1870 godina. O njegovu životu nećemo ovdje ništa pisati jer dovoljno je upisati njegovo ime u internetsku tražilicu i izbacit će nam više njegovih životopisa. Mi ćemo ovdje samo spomenuti da se rodio za nebo u 86. godini života te da je bio učenik apostola Ivana. Dakle mogao je slušati o Kristovoj muci i uskrsnuću, a i općenito o Njegovu životu od Kristova učenika i očevica najvažnijih događaja Njegova života. Stavit ćemo naglasak na Polikarpovo mučeništvo i kult jer je bio primjer i polazna točka za utvrđivanje mnogih drugih mučeništava.
Polazna točka nam je spis ”Polikarpovo mučeništvo” gdje su prikazani detalji njegova mučeništva i kulta. Djelo imamo prevedeno i na hrvatski jezik pa ne bi bilo zgorega doći do njega i pročitati ovaj kratki, ali teološko i liturgijski vrlo bogati tekst. Kao prvo upada u oči činjenica da Polikarp prihvaća mučeništvo kao Božji dar. U teologiji mučeništva mučeništvom nije smatrana provokacija rimskih vlasti i krvnika kojim bi se namjerno izazvala smrt kršćanina jer je dotični imao želju postati mučenikom. Trebali su se ipak stvoriti uvjeti za mučeništvom, mučeništvo kao takvo ne smije biti izazivano, ali u trenutku kada se stvore uvjeti za mučeništvom ono se ne smije odbiti jer je to trenutak u kojem se na najizravniji način svjedoči za Krista. Morala je postojati mržnja prema vjeri. To je do dana današnjega ostalo kao jedan od najvažnijih činjenica u utvrđivanju nečijeg mučeništva. Mučenikom se ne postaje zbog načina na koji je netko ubijen, nego zbog uvjeta koje su dovele do mučeništva, a to su mržnja prema vjeri, postojanost u vjeri do kraja te dragovoljno prihvaćanje smrti.
Vratimo se Polikarpu. Dakle, on spremno prihvaća mučeništvo i smatra ga darom od Boga te u svojoj molitvi moli slijedeće ”blagoslivljam te jesi si me smatrao dostojnim ovoga dana i ovoga časa da među mučenicima postanem dionik čaše tvojega Krista za uskrsnuće tijelom i dušom na život vječni…” (XIV, 2). Druga činjenica važna za mučeništvo je ta da ne ostavlja nikoga ravnodušnim u prihvaćanju mučeništva. Tijekom uhićenja Polikarp je tražio da mu se dopusti da se pomoli prije nego ga odvedu na suđenje pred lokalnu vlast pred kojima nije zanijekao Krista. O tome je zapisano: ”stojeći na nogama molio je pun ljubavi prema Bogu tako da dva sata nije prestajao. Oni koji su slušali bijahu zadivljeni, a mnogi se i pokajaše što su došli uhititi Bogu toliko zahvalna starca” (VII, 3). Treća važna činjenica je ustrajnost u svojoj vjeri i navještaj iste. U spisu upravitelj nagovara Polikarpa da prokune Krista i da će biti oslobođen na što mu ovaj odgovara: ”Osamdeset i šest godina mu služim i nije mi učinio nikakve krivice; kako bih mogao prokleti svojega kralja koji me spasio?” (IX, 3). Na kraju je Polikarp bio spaljen, ali kako nije uspio izgorjeti, tj. umrijeti tijekom paljenja, krvnici su ga proboli nožem tako da je umro od istjecanja krvi te je poslije toga ponovno zapaljen.
Kršćanska zajednica je u svim ovim detaljima prepoznala mučeništvo kao dar od Boga i prihvatila ga i širila među druge lokalne crkve. Specifičnost ovoga mučeništva je ta što prvi put imamo zapisano o kultu koji se počeo širiti izvan Smirne. Dani su određeni elementi koji su bili polazna točka za utvrđivanje drugih mučeništava koji su se dogodili kasnije. Tih elemenata je pet i oni su sljedeći:
1.Grob mučenika moralo je postati mjesto okupljanja zajednice. Iz spisa znamo da su kršćani u Smirni pokupili posmrtne ostatke Polikarpa i dostojno ih pokopali i redovito se okupljali oko groba. Čitamo: ”Mi smo potom njegove kosti dragocjenije od skupocjenih dragulja i vrjednije od zlata uzeli te ih položili na dostojno mjesto” (XVIII, 2).
2.Grob mučenika nije grob gdje su se kršćani okupljali na žalovanje nego bi slavili mučeništvo, slavili bi mučenikovo rođenje za nebo. U spisu je zapisano: ”Na tom mjestu, čim bude moguće, nama okupljenima u klicanju i radosti Gospodin će dati da slavimo dan njegova mučeništva kako u spomen na one koji su boj već bili, tako i da preostali budu uvježbani i spremni isto podnijeti” (XVIII, 3).
3.Okupljanje je uvijek moralo biti popraćeno i liturgijskim slavljem, dakle okupljanje su svećenici i biskupi odobravali tako što bi slavili svetu misu ili bi imali neki drugi oblik liturgijskog slavlja na tome mjestu. Na ovaj element odnosi se tekst donesen u elementu br. 2.
4.Liturgijsko bi se slavlje slavilo na točno određeni dan, točnije na dan rođenja za nebo, a u ovom slučaju to bi bio 23. veljače, a u antičkom kalendaru to bi bilo ”drugoga dana mjeseca ksantika, sedam dana prije martovskog kaledna, na veliku subotu u osmi sat” (XXI).
5.I na kraju, morale su se slati vijesti o mučeništvu u druge zajednice i tako bi se širio glas o mučeništvu koji je na kraju slavila cijela Crkva. U spisu je zapisano: ”Tražili ste da vas o svemu što se zbilo opširno izvijestimo. Mi smo zasada to po bratu našemu Marcionu sažeto izložili. Pošto to pročitate, poslanicu proslijedite udaljenoj braći da i oni slave Gospodina koji provodi novačenje među svojim slugama” (XX, 1).
Ovaj je izvještaj postao temeljem kasnijeg utvrđivanja svih mučeništava u prvim stoljećima Crkve, točnije sve do Milanskog edikta kada progoni i mučeništva prestaju pa se počinje tražiti novi put za utvrđivanjem nečijeg svetoga života. Nama ostaje da se o spomendanu svetoga Polikarpa sjetimo njegova mučeništva i zahvalimo Bogu na njemu jer mučeništvo, koliko god bilo šokantno i teško za jednu zajednicu postaje uvijek sjeme novih duhovnih zvanja i sjeme jačanja i učvršćivanja zajednice.
Mir vam i dobro.
Fra Antonio Petric
_____________________
Literatura: ”Polikarpovo mučeništvo” u: Apostolski oci I., Split, 2010., str. 111-126.; SKUPINA AUTORA, Le cause dei santi, Rim, 42018.; Marcello SEMERARO, Per una teologia dei santi e della santità, Rim, 2025.
