Četvrtkom od 10 sati i 15 minuta u programu našega radija preporučujemo emisiju “Upoznajmo sakramente” u kojoj fra Zvonimir Pavičić, župnik župe svetoga Jakova u Međugorju govori o sakramentima i njihovom značenju i važnosti u životu vjernika. U trinaestoj emisiji govorilo se o sakramentu pomirenja, ispovijedi, o teološkom i duhovnom značenju sakramenta i o utjelovljenju istog. Kazalo se više o tome koje su stvari koje vjernik treba znati prije nego pristupi sakramentu ispovijedi, zatim kako se dobro i plodonosno ispovjediti. Govorilo se o činu ispovjedi, kako ispovijed mijenja odnos s Bogom, a i prema sebi samome. Kazalo se koliko bi se često trebali ispovjediti i o pojmu “životna ispovijed”. Rečeno je zašto je važna ispovijed pred svećenikom, o tome kako ona može pomoći u borbi s ponavljajućim grijesima i kako bi vjernik trebao pristupiti ispovijedi ako se nije ispovjedio dulje vrijeme.
“Isus je ustanovio sve sakramente, možemo to odmah na početku reći. Isus je pra-sakrament. Sakrament je utjelovljen, već je Isus otpuštao grijehe, znamo iz evanđelja, ljudi koji su njemu dolazili, a On ne samo da ih je ozdravljao, nego im je i opraštao grijehe i to je bio kamen spoticanja za farizeje i pismoznance, tko je on da može opraštati grijehe? No Isus je jasno dao do znanja da je On sin Božji, sin čovječji, dano mu je da može opraštati grijehe ljudima. I svojom mukom, smrću i uskrsnućem isto tako je dao snagu da se mogu opraštati grijesi. Također pri ustanovljenju euharistije, ono što mi čitamo, odnosno što slavimo u svakoj euharistiji i riječi koje čujemo jest da je upravo kalež krvi, novi savez na otpuštenje grijeha. I ono što je najvažnije za sakrament ustanovljenja jest onaj trenutak samog uskrsnuća kad Isus dolazi među svoje učenike, dahne u njih i kaže im primite Duha Svetoga i tada ustanovljuje sakrament pomirenja.
Kad kaže kome otpustite grijehe, otpušteni su im, kome zadržite, zadržani su im, zapravo Isus tada ustanovljuje na dan uskrsnuća, ustanovljuje sakrament pomirenja, pokore, ispovijed… Ovaj sakrament ima više naziva. Važno je reći da je to sakrament ozdravljenja uz bolesničko pomazanje gdje ozdravlja i duša i tijelo, kada se grijesi priznaju Bogu, kada se izmiri s Bogom i s Crkvom, onda čovjek ozdravlja, možemo reći da i u drugim sakramentima imamo oproštenje grijeha kao što je krštenje, u krštenju nam se opraštaju svi grijesi, teži i lakši. U euharistiji također imamo pokajnički čin u kojem nam se opraštaju laki grijesi, međutim sakrament pokore je jedan poseban sakrament u kojem se penitent ispovijeda svećeniku osobno, dakle služitelju Crkve, onome kome je evo Bog preko apostola dao moć da zadrži ili oprosti grijehe, dadne otpuštanje grijeha. Moram naglasiti da se u početku pokora, odnosno ispovijed, događala jedan put u životu.
U krštenju su se opraštali svi grijesi, kršćani su bili pozvani živjeti po Božjim zapovijedima, živjeti kršćanski, dakle odbacivati svaki grijeh. Međutim, bez obzira što smo u krštenju posinjeni, što smo postali djeca Božja, ostaje u nama ta narav, sklonost prema grijehu, ljudska narav i sklonost prema grijehu, tako da uvijek postoji ta sklonost na grijeh. Tako da je pokora kao sakrament, u početku kršćanstva slavljena jedan put u životu i ona se odgađala što kasnije. Čak je bio i red pokornika, dakle nije mogao ni svatko pristupiti tom redu pokornika, zadobiti to drugo otpuštenje grijeha, ali postojao je taj sakrament pokore od samih početaka. Jedan put u životu su imali priliku pristupiti tom sakramentu i mnogi su ga odgađali za sam kraj života. Možemo reći da je prije to bilo puno intenzivnije nego danas. Dakle, penitenti bi dobili javnu pokoru koju su trebali vršiti, neki više godina, trebalo je okajavati grijehe i imalo je više zajedničarsku narav vidljiviju nego danas, kad su oni i nosili odjeću pokorničku, vršili su tu pokoru i nakon što je Crkva vidjela da su oni izvršili tu svoju pokoru, da su spremni za otpuštanje grijeha, onda bi bio i sam obred u zajednici u crkvi opraštanja grijeha gdje bi se molilo za njih i dalo im se odrješenje grijeha. No, od 7. stoljeća irski monasi su nam donijeli jedan oblik koji mi poznajemo danas, to je pojedinačna ispovijed, dakle, penitent sa svećenikom i ispovijed koja se mogla više puta u životu izvršiti, tako da možemo zahvaliti irskim monasima iz 7. stoljeća koji su doveli takav oblik ispovijedi kojega mi imamo dan danas”, kazao je fra Zvonimir o značenju ovoga sakramenta.
“Kristov učenik koji nakon grijeha potaknut Duhom Svetim pristupa sakramentu pokore, treba se prije svega svim srcem obrati Bogu. Prije samog sakramenta pokore čovjek se treba u svome srcu obratiti Bogu. A što znači to obraćanje Bogu? To nutarnje obraćanje srca obuhvaća kajanje za grijeh i odluku za novi život. A izražava se ispovijeđu pred Crkvom, te dužnom zadovoljštinom i poboljšanjem života, onda Bog daje oproštenje grijeha po Crkvi koja djeluje po svećeničkoj službi. Dakle, prije nego što čovjek dođe u ispovjedaonicu pred svećenika, on se u svom srcu treba obratiti Bogu. Vidjeli smo što znači to obraćanje Bogu, da čovjek postane svjestan svoga grijeha, odnosno da se kaje, da mu je žao što je uvrijedio ljubav Božju. Postoji savršeno kajanje, to je kad se čovjek kaje, što je uvrijedio Božju ljubav, postoji nesavršeno kajanje, koji je isto plod Duha Svetoga u čovjekovoj duši, gdje se čovjek kaje što je prekršio neku zapovijed ili ga je strah vječne osude pa se kaje zbog toga, to nazivamo nesavršenim kajanjem. Bitno je da čovjek već prije nego što dođe u ispovjedaonicu kod svećenika za ispovijed, da se sam obratio Bogu i da se pokajao za svoje grijehe, da mu je žao što je to učinio, da se srcem obrati Bogu i naravno tu treba postojati onda odluka za novi život, da živim s Bogom. Ne ono danas ću se ispovjediti pa ću sutra nastaviti isto.
Dakle, kad Crkva kaže da se čovjek treba obratiti Bogu, to nije nešto čisto tako rečeno, nego to je jedan duboki odnos čovjeka s Bogom, gdje čovjek shvaća da je svojim postupcima, svojim životom, svojim grijesima uvrijedio ne samo čovjeka pored sebe, nije samo povrijedio Crkvu, zajedništvo s Crkvom, nego je povrijedio ljubav Božju, Onoga koji ga je stvorio, Onoga koji mu daruje sve, život, koji ga uzdržava, koji mu pomaže… Njega je uvrijedio. I onda u svom srcu se kaje upravo zbog toga. U srcu svome, koje je središte čovjekova bića, on pronalazi da je sagriješio, kao što kralj David kaže, sagriješih protiv Gospodina. Treba se prvo obratiti čovjek Bogu, a onda treba doći kod svećenika na ispovijed, jer je Isus ostavio apostolima – a biskupi i prezbiteri su njihovi nasljednici – moć otpuštanja grijeha”, govorio je fra Zvonimir o tome što vjernik treba znati prije nego pristupi sakramentu ispovijedi i nastavio o tome kako se dobro i plodonosno ispovjediti.
“Prvo treba napraviti prije ispovijedi dobar ispit savjesti. Ispit savjesti obično se radi po deset Božjih zapovijedi ili po razmatranju Isusova govora na gori ili Crkvenih zapovjedi, ili općenito čitajući i razmatrajući Božju riječ. Postoje mnogi ispiti, ispiti savjesti, koji su dobri. Nedavno sam čitao upravo iz jednog dokumenta za svećenike koji djeluju u sakramentu pokore jedan ispit savjesti za svećenike koji je jako dobar. Ssvećenik se naravno drugačije ispituje, možda i temeljitije dublje zbog svoga poziva, zbog svoga života od drugih kršćana. Tako da je prije ispovjedi dobro napraviti ispit savjesti. To je nužno. Ne možemo samo ući u ispovjedaonicu, uletjeti iz auta, izletjeti u ispovjedaonicu i misliti da slavimo sakrament. Uvijek se govori o slavlju sakramenta, ispovijedi. Dakle, to treba biti slavlje.
To slavlje započinje kad se ja već prije tog sakramenta obratim se Bogu, kajem se za svoje grijehe, napravio sam ispit savjesti, spoznao sam svoje grijehe, dobro sam promislio osobito ako su tu teški grijesi, koje sam teške grijehe učinio i njih treba nabrojiti i treba biti svjestan i točno ih izgovoriti onako kako su se dogodili, odnosno nabrojiti, ne sad općenito govoriti, što mi kažemo, zamatati u celofan u neki lijepi rječnik i puno kažem, a ništa zapravo konkretno ne kažem. Dobro je jednostavno sebe sagledati, svoj život, svoju službu. Rekoh da sam ja svećenik, ja ću se drugačije ispovjediti nego što ćeš se ti ispovjediti, jer ja imam one dužnosti koje mi je Crkva dala, koje je Bog stavio preda me kad sam izabrao ovaj poziv, kad me On pozvao i naravno da ću ja na početku ispovjedi svećeniku, reći da sam ja svećenik i da sam ja redovnik, kako bi on bio upoznat. Evo ovo ispred mene stoji svećenik i redovnik, on sada ispovijeda svoje grijehe.
Naravno da nije isto kada ti i ja počinimo neki grijeh, ako sam ja svećenik, ako imam veću odgovornost pred ljudima, pred Bogom i pred crkvom”, kazao ej fra Zvonimir Pavičić, a cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu.
Mijo Brkić
