U emisiji o zdravlju Puls, koju subotom emitiramo u programu Radiopostaje Mir Međugorje danas je gostovala Andrea Pehar, magistra edukacijske rehabilitacije. Na početku razgovora objasnila je što podrazumijevamo pod urednim razvojem djeteta i zašto je važno pratiti sve razvojne domene?
Uredan razvoj znači da se dijete razvija u skladu sa svojom dobi u svim razvojnim područjima – motoričkom, govorno-jezičnom, kognitivnom, socijalnom, emocionalnom i području samostalnosti. Znamo koliko je roditeljima važno u ranim mjesecima djetetovog života da se okreće na bok , da se uči samo posjesti, da izgovori prve riječi ili da oponaša glasanje neke životinje. U istom mjeri je važno zna li dijete skočiti, zapamtiti imena ljudi koje tek upoznaje, razlikovati crvenu i plavu boju, regulirati svoj osjećaj sreće ili tuge, te uputu stavi igračku iznad/ispod stola. Sve je to dio urednog razvoja. Iskreno se nadam da smo svi svjesni da razvoj traje i događa se cijelo vrijeme, bez prekidanja, bez obzira gdje se nalazimo, s kim se družimo i kako živimo.
Važno je pratiti sve domene jer one međusobno utječu jedna na drugu. Dijete može, primjerice, imati dobar govor, ali primjetne teškoće u pažnji ili socijalnoj interakciji, što kasnije može utjecati na učenje i odnose.
Koji su rani znakovi u ponašanju ili razvoju koje roditelji često zanemaruju?
Često se zanemaruju:
- Slab kontakt očima. Nužno je i prirodno da se dijete odaziva na spomen svoga imena, da pogledom prati osobu koja uđe u prostor, da pokaže zanimanje za igračku koju stavite ispred njega
- Izostanak pokazivanja, gesti i dijeljenja interesa. Pokazni gest je od iznimne važnosti
- Kašnjenje u razvoju govora. Djeca se jako brzo razvijaju, još brže prerastu određenu robicu i cipelice, ali ako roditelji do prve godine života nisu čuli svoje dijete kako brblja, imitira zvukove, izgovara nama besmislene slogove i riječi, pa na kraju i ono najbitnije ma-ma i ta-ta. To je znak za uzbunu.
- Teškoće s pažnjom i razumijevanjem uputa
- Pretjerane emocionalne reakcije ili povlačenje
- Izostanak samostalne I simboličke igre.
U kojoj dobi se razvojne teškoće najčešće primijete?
Prvi znakovi mogu se uočiti već u prvim mjesecima djetetovog života, posebno u području komunikacije i socijalnog ponašanja. Već sam spomenula da roditelji obrate pozornost na to koliko dijete prati svoju okolinu i prati li pogledom što se događa oko njega, brblja li i imitira li zvukove. Fokus razvoja djeteta se uvijek stavlja na prve tri godine života. Sigurna sam da smo svi bar jednom čuli da dijete upija kao spužva u prvih 36 mjeseci svoga života, i to je istina. Ipak, neke teškoće postanu vidljivije u vrtiću ili školi, kada se pred dijete stave veći zahtjevi, izazovi i aktivnosti koje su prikladne toj dobi.
Kako razlikovati razvojno primjereno ponašanje od ponašanja koje zahtijeva pomoć?
Ključno je pitati se:
- traje li ponašanje dulje vrijeme, kada se događa I zbog čega je dijete promijenilo ponašanje u datoj situaciji
- utječe li na svakodnevno funkcioniranje djeteta
- razlikuje li se značajno od većine vršnjaka
Ako odgovor glasi „da“, korisno je potražiti stručno mišljenje – radi podrške, ne etiketiranja ili postavljanja dijagnoze.
Voljela bih istaknuti riječ UZROK – osvijestiti roditelje I potaknuti ih da traže uzrok ponašanja. Gdje, zašto, I kako je došlo do određenog ponašanja?
Kada problemi s pažnjom počinju utjecati na svakodnevni život djeteta?
Kada dijete zbog nepažnje ima poteškoće u igri, učenju, praćenju uputa, socijalnim odnosima ili obiteljskom funkcioniranju. – tada pažnja postaje problem koji zaslužuje podršku, a ne čekanje. Laički primjer izostanka pažnje je obiteljska svakodnevnica u kojoj roditelj zamoli dijete da pospremi igračke, odnese robu na pranje, pokupi suđe sa stola, obuče jaknu prije izlaska iz kuće. Ako dijete nije u mogućnosti zapamtiti jednu ili više uputa, ako je prisutno nerazumijevanje za uputu koja mu je dana, ako u igri nema logičkog razmišljanja i mašte i sl. Zaista je puno primjera iz svakodnevnice koji mogu biti jasni pokazatelji da je djetetu i njegovim roditeljima potrebna pomoć i podrška. Ne mislim sad samo na probleme u pažnji, nego bilo koji oblik kašnjenja u razvoju.
Koliko je važna roditeljska intuicija?
Najvažnija. Ako osjećate da je dijete gladno, nahranite ga. Ako osjećate da ima temperaturu, date mu sirup i odvedete ga doktoru. Kada vidite da je tužno, uznemireno, povrijeđeno, zagrlite ga i smirite. U istoj mjeri, a možda i većoj je potrebno reagirati kada osjetite da vi i vaše dijete trebate pomoć i podršku. Bez obzira koliko mjeseci ili godina dijete ima. Nemojte ignorirati „osjećaj u stomaku“ rekli bi u narodu. Nego hrabro i sa vjerom krenite u traženje adekvatne pomoći za dijete. I naravno, nitko ne poznaje bolje svoje dijete nego roditelj.
Kako roditeljima objasniti da procjena ne znači dijagnozu?
Procjena je razgovor, promatranje i razumijevanje djeteta, a ne „lijepljenje dijagnoze“.
Njezina je svrha vidjeti što djetetu treba kako bi se razvijalo lakše i sigurnije. Procjena je kao odlazak u ljekarnu. Zatražite lijek sukladno vašim simptomima, trgovac vam proda lijek, a na vama je hoćete li ga piti/konzumirati i koristiti prema uputama koje su vam dane. Rekla bih da u ljekarnu i kod edukacijskog rehabilitatora odlazite da bi vama i vašoj obitelji bilo bolje. Ne odlazite da bi vam netko dao dijagnozu, nego da umirite trenutno stanje i po potrebi nastavite liječenje i upute i usmjerenja koja ste dobili.
Postoji li idealno vrijeme za traženje stručne pomoći?
Idealno vrijeme je onaj trenutak kada se pitanje ili briga pojave. Čim je mozak primio misao ili informaciju da možda nešto nije u redu, e upravo tada treba tražiti stručnu pomoć. Ne postoji „previše rano“, ali zasigurno postojati „prekasno“. Nije isto krenuti kada dijete ima 9 godina i već je prošlo dosta toga, školske obaveze se gomilaju, socijalni odnosi su brojniji i krenuti onda kada dijete ima 3-4 godine i još uvijek postoji veliki prostor za napredak i prevenciju pojavljivanja određenih ponašanja i teškoća.
Koji su prvi koraci podrške razvoju djeteta kod kuće?
Neka danas to budu konkretni primjeri. Kvalitetno zajedničko vrijeme – barem pola sata-oči u oči sa djecom, bez ekrana, razgovor te aktivno slušanje, čitanje i zajednička igra, jasna rutina (kad idemo u vrtić/školu i kad se vraćamo, što radimo nakon, kada se piše domaći i kad je slobodno vrijeme za igru), poticanje samostalnosti. Naglasak na manje ekrana, štoviše bez ekrana u potpunosti, više interakcije. Smatram da male, dosljedne promjene čine veliku razliku.
Koliko je važna suradnja s vrtićima i školama?
Suradnja je ključna. Kada roditelji, odgojitelji, učitelji i stručnjaci djeluju zajedno, dijete dobiva sigurno i poticajno okruženje u svim područjima svog života. Nažalost, ne možemo se pohvaliti da naše odgojno-obrazovne ustanove pružaju svu podršku i pomoć koja je danas roditeljima od iznimne važnosti. Često se susrećem sa primjerima gdje roditelji ne znaju gdje i kome trebaju odvesti svoje dijete. Zato je važno da kolege međusobno surađuju i da svi imamo isti cilj, a to je staviti dijete na prvo mjesto i boriti se za njegov razvoj. Bez obzira na kojoj poziciji radimo.
Za kraj, koja bi bila vaša poruka roditeljima koji možda u sebi nose brigu ili pitanje o razvoju svoga djeteta?
Roditeljima bih poručila: niste sami, vaša briga je opravdana i ne odustajte nikada od svoje djece. Oni imaju samo vas, nisu vas birali, ali su vas zavoljeli na prvom udisaju svoga života. Neka vam njihove oči i koraci budu svakodnevni podsjetnik da vrijedite i da ste voljeni. Bez obzira na procjene, dijagnoze, neprospavane noći, sumnje i težnje, vaša obiteljska i zajednička ljubav može sve pobijediti.
Pravovremena podrška ne pomaže samo djetetu – ona donosi olakšanje cijeloj obitelji, više razumijevanja, prihvaćanja, sigurnosti i na kraju dana utječe na kvalitetu života.
Što biste im poručili kako bi znali da nisu sami, da je u redu potražiti pomoć i da pravovremena podrška može napraviti veliku razliku – ne samo u razvoju djeteta, nego i u kvaliteti života cijele obitelji?
Ne čekajte sutra, i ne čekajte „bolje“. U tom procesu čekanja gubite vrijeme koje je za dijete dragocjeno, pogotovo ako su u pitanju preškolci. Sve što sada odgađate, dočekat će vas u školskim klupama. Znamo da se vrijeme ne može vratiti, ali itekako smo odgovorni za to kako trošimo vrijeme koje imamo sada i ono koje tek dolazi. Sigurna sam da u našem malom mjestu ipak postoje vrata na koja možete pokucati. Ne bojte se.
Razgovor možete poslušati u audizapisu
Ivana Čilić
