21.9 C
Međugorje
19.09.2020.

Bolje nismo ni zaslužili

Ja sam rođena one godine kad je Toto Cotugno otpjevao L’italiano. Odrastala u vremenu između masti na kruhu i Nutelle. Išla u školu kad su se poštivali učitelji, kad se knjige nisu rezale svake godine, i kad je Bukvar mogao poslužiti barem 10 generacija prije nego li se raspadne.

Opet sam dovoljno mlada da nisam bila Titov pionir, ni nosila crvenu maramu i plavu kapicu. I pjevala tra la la la. Ćirilicu sam učila samo dva tjedna, a ne svako drugi tjedan.

Ja sam iz one ere kad su roditelji pitali djecu po kome je bilo evanđelje kad bi došli iz crkve. Da se vidi jesi slušao svećenika ili si vjetrio po crkvi. U onoj crkvi u kojoj sam rijetko kad sjedila jer je uvijek bilo starijih kojima treba ustati.

Bez obzira što sam prošla sve škole, danas opet krećem u 4. osnovne.

Imam bore koje više nisu smijalice. Ovo su baš bore, one što se vide i na osobnoj karti.

Svaki dan neka informacija postavi novu crticu na moje lice. Danas naša djeca ulaze u škole kao nikada do sad. Ono što smo ih godinama učili da čine, sada im moramo zabraniti. Postavit ćemo ih u krugove koje je netko za njih nacrtao, staviti maske na lice da im nitko ne vidi ni osmijeh ni tužno lice, zabraniti da zagrle svoje prijatelje iz razreda i učiteljicu koju nisu vidjeli zadnjih 6 mjeseci. I ne daj Bože da podijele svoju užinu. I neka ne pitaju zašto se sve što smo ih učili da rade sada zabranjuje. Jer mi roditelji koji bismo trebali imati odgovor na svako pitanje, na ovo nemamo. Ali reći ćemo jer je to za njihovo dobro, vjerovatno ni sami ne vjerujući u to.

I zapitat ćemo se kako je tako malo vremena prošlo od mazanja masti na kruh položen na prljave ruke do mazanja čistih ruku još čišćim sredstvima za dezinficiranje? I upitat ćemo se kako smo od punih crkava učinili prazne prostore, kako smo uspjeli razoriti brak i obitelj, kako smo dopustili razne povorke sa zastavama duginih boja i da djecu odgajaju dvije mame i dva tate?

Kako nam je malo vremena trebalo da sve ono što smo smatrali svetinjom zamijenimo onime što se smatra modernim. Jer ako ne poštuješ moderno, bez obzira što je to moderno najčešće i izopačeno, onda si zaostao. Nova vremena traže nove metode prilagodbe. Želimo li se prilagođavati bolesnim i izopačenim ljudskim umovima koji su u jednom trenutku odlučili okrenuti leđa svemu što je zdravo i sveto? Prilagoditi se da bi nam netko nebitan rekao da smo moderni, ili nastaviti cijeniti i vrjednovati osnovne životne vrijednosti, učiti djecu da je sve od Boga, sve u Bogu i sve s Bogom.

Nije tako davno Toto pjevao svoj najveći hit, niti je tako davno bilo bezbrižno živjeti na ovim prostorima. Sjećam se da su ljudi imali vremena jedni za druge, cijenili istinske životne vrijednosti i krstili se i lijevom i desnom na pomisao izopačenosti.

Malo nam je godina trebalo da uništimo svijet oko sebe. Kad pogledam kako živimo, bolje od ovoga nismo ni zaslužili.

Ankica Ostojić

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne

Putovi kojima je teško ići

Ovih dana vratio sam se s jednog hodočašća. Naime, s grupom prijatelja bio sam na Caminu tj. putu sv. Jakova na otoku Krku. To...

Bolje nismo ni zaslužili

Ja sam rođena one godine kad je Toto Cotugno otpjevao L'italiano. Odrastala u vremenu između masti na kruhu i Nutelle. Išla u školu kad...

O ženo! Velika je vjera tvoja!

Ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: “Gospodine, pomozi mi!” On odgovori: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” A ona će: “Da,...

Jesu li ti mreže prazne?

Naslov ove kolumne je ''posuđen'', ''kopiran'', ukraden... od jednog izdanja sve popularnije rubrike 'Pozitivna minuta' našega kolumnista fra Josipa Vlašića na njegovom Facebooku, Instagramu,...