U danima kada govorimo i sjećamo se mons. Henryka Hosera donosimo i jednu kratku crticu za sjećanje iz susreta s nadbiskupom Hoserom i njegovog posjeta našoj Radiopostaji.
Već prve upućene riječi nadbiskupa Hosera izrečene u crkvi sv. Jakova u Međugorju bile su dovoljne da shvatimo kako smo doista dobili dar od Gospodina i Gospe u osobi mons. Hosera. Kao što bi ga viđali u krugu međugorske crkve, kako ide polako, tako je i njegov put bio sa župljanima i hodočasnicima u Međugorju. Polagan, strpljiv, otvoren, bistrog pogleda, upijajući sve oko sebe i promatrajući Međugorje posebnim očima duše.
I nas je na radiju posjetio. Došao je prvo službeno, najavljeno. Mi spremni, sve sređeno, uredno, na mjestu. Vidjelo se da je vrlo zainteresiran za ono što radimo, pažljivo je slušao o našem radu, poslanju kojeg obavljamo, našim skromnim početcima, putu kojeg smo prešli i našim planovima koje imamo. Uputio nam je tada poruku ohrabrenja, istaknuo važnost onoga što radimo, za Crkvu, za vjernike, za sve dobre ljude, hodočasnike, za Međugorje. Komentirali smo kasnije kako nas je baš ugodno iznenadio. A onda jedan od neplaniranih posjeta još nas je više iznenadio i ostao snažno utisnut u naša srca. Bila je to jedna obična radna jesenska subota. Ne očekujemo da će nam itko doći. Nitko nije najavljen. Kad u daljini ugledah starijeg čovjeka i jednog fratra kako prilaze zgradi.
Pitam kolegicu Ivanu: ”Je li ono Hoser?!”
Nismo se ni snašli, a vrata je otvarao mons. Hoser u pratnji tajnika fra Perice Ostojića. Mons. Hoser u kratkom tamno-plavom kaputu i s kapom francuzicom na glavi. Malo se iznenadismo, rekosmo mu: ”Nemojte nam zamjerit, da smo znali da ćete nas posjetiti malo bismo se i spremili”.
On se nasmiješi i kaže: ”Išli smo moliti krunicu, pa kad smo naišli ovuda kažem fra Perici idemo popiti kapučino kod njih.”
”Ma mi evo taman mislili isto popiti kavu!”, uzvratismo mu mi na to i zajedno krenušmo piti kavu. On u razgovoru jednostavan, zanima ga kako provodimo dan, pričamo, fra Perica nam prevodi, smijemo se naglas, priča on nama o svojim posjetima gdje je bio i koga je sve susretao. Nudimo ga jabukama koje smo imali. On nam kaže: ”Baš su krasne!”
”Domaće, domaće nadbiskupe”, velimo mu mi. Ugodno nam je u njegovom društvu, pitamo ga želi li još jedan kapučino. Zahvaljuje, kaže kako treba u župnu kuću, ručak će brzo, pa da s fratrima zajedno ruča. Slikamo se za uspomenu, ispraćamo ga do vrata i velimo fra Perici da mu kaže da nam opet dođe na kapučino. On kaže kako hoće. O čemu smo pričali i čemu smo se zajedno smijali ostat će nam u srcima kao i njegova prisutnost koja nas je obradovala.
Hvala Oče nadbiskupe na tom susretu i Vašim riječima kojih ćemo se trajno sjećati. Počivao u mir Božjem!
Dragan Soldo
