Gospa me pratila tijekom cijelog studija. Iz Mostara sam vrlo često dolazila autobusom u Međugorje. Svaki bih put došla Gospi zahvaliti za neki teško položeni ispit…
„Volim Hercegovinu, ona me naučila kako se u životu može sve izdržati. Kao psihijatrica rado pričam u metaforama – bura daje čovjeku snagu u leđa, da čovjek ide dalje. Moji prvi profesionalni životni koraci, koraci formacije, vezani su za Hercegovinu, zato uvijek s posebnom emocijom govorim o Hercegovini“, kazala je liječnica Maristela Šakić, psihijatrica, ravnateljica prve i jedine katoličke bolnice u Hrvatskoj čiji je vlasnik i osnivač bolnički red Milosrdne braće Svetog Ivana od Boga, Specijalne bolnice za psihijatriju i palijativnu skrb „Sveti Rafael“ u Strmcu kod Nove Gradiške. Nije rijetko da nadahnuti ljudi lijepo govore o svom kraju, ali kada netko tako toplo govori o Hercegovini u kojoj nije rođen onda je takav govor posebno dirljiv i dojmljiv.
S dr. Maristelom Šakić razgovarali smo uz blagdan Gospe lurdske, Dan bolesnika, u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje.
Rođena je u Banjoj Luci 1975. godine gdje je i živjela sve do izgnanstva 1995.
„Sjećanje na rodni kraj i moju brdovitu Bosnu, budi osjećaj duboke privrženosti, pripadnosti kršćanskom identitetu i usudim se kazati nedovršenim pričama. Ljudi nekada misle kako završetkom odrastanja prestaje njihova veza s djedovinom, s Maticom. A djedovina je nešto što smo dobili. To je i mjesto i vrijeme gdje nas je Bog zamislio, osmislio i dao nam da možemo dalje nastaviti. Zato volim reći da je to jedna nedovršena priča, korijen iz kojeg raste stablo i uvijek me iznova dublje otkriva i takne. Jako, jako volim Banja Luku, volim svoju Bosnu.
Na brdu Križevcu u srcu sam zamolila Gospu da me dovede u svoju blizinu. I mogu posvjedočiti – iduće 1997. godine u Mostaru je otvoren medicinski fakultet. Imala sam tu milost, veliku sreću i zadovoljstvo, u prvom naraštaju upisati studij u Mostaru.
A susret s Hercegovinom bio je upravo u Međugorju 1996. godine. Tada sam bila studentica medicine, koju sam upisala u Banjoj Luci. Prekid studija, rane izgnanstva, neimaštine, nesnalaženja poradi te odsječenosti, iščupanosti iz korijena, učinilo me te godine dosta konfuznom i tjeskobnom… Međutim, dolaskom u Međugorje, Gospa me umirila.
Na brdu Križevcu u srcu sam zamolila Gospu da me dovede u svoju blizinu. I mogu posvjedočiti – iduće 1997. godine u Mostaru je otvoren medicinski fakultet. Imala sam tu milost, veliku sreću i zadovoljstvo, u prvom naraštaju upisati studij u Mostaru. Diplomirala sam 2003. godine. Mostar je za mene jedan od najljepših gradova, grad moje formacije, grad moga studentskog života. I ta Hercegovina, koju sam upoznala kao neku zamjensku kuću, zamjenski prostor nakon izgnanstva iz Banje Luke, ona me naučila, ta kamena zemlja me naučila kako razumjeti životne granice. Mostar je jedan divan grad, rijetko gdje može se vidjeti i susresti toliko svjetlosti, biti svjestan žara sunca.“
Dr. Šakić kazuje kako je htjela biti liječnica otkako zna za sebe.
„Željela sam biti liječnik duše i tijela. Pronašla sam svoju granu koja se zove psihijatrija i postala psihijatrica. Gospa me pratila tijekom cijelog studija. Iz Mostara sam vrlo često dolazila autobusom u Međugorje. Svaki bih put došla Gospi zahvaliti za neki teško položeni ispit, jer ispiti na medicini nisu baš jednostavni, puno iscrpljuju. Uvijek bih Gospi kao majci zahvalila što mi je bila tako blizu. Veselilo me doći sa zahvalom, ali i da se nagradim za položeni ispit. Ona me zbilja uvijek pratila na svakom mom ispitu i na mom putu. I sada me prati. Pa opet dođem i zahvalim. Nadam se da će mi Bog dati milost da do kraja života osjećam Gospinu blizinu.“
Po završetku specijalizacije počela je raditi u velikoj psihijatrijskoj ustanovi u Popovači.
„Ta mi je bolnica zorno osvijestila kako je izazovno biti psihijatar. S jedne strane u sklopu zdravstvenog sustava, gdje je psihijatrija uvijek na nekakvom kraju, na začelju, a s druge strane koliko se upuštam u nešto što nije lako dokučiti, izmjeriti, konkretizirati, izvaditi iz skrbi, pa izmjeriti parametar koji se zove čovjekova duša. Razmišljala sam kako se ljudskoj duši, kojoj je životvorac, stvoritelj, udahnuo život, ne može prići ako se ne surađuje sa živim Bogom. Tako sam još dublje ulazila u traženje duhovne dimenzije u pristupu psihijatrijskim bolesnicima. I providonosno se u kolovozu 2011. godine u Hrvatskoj otvorila prva katolička bolnica, čiji su vlasnici i osnivači bolnički red Milosrdne braće. Redovnici koji rade u bolnici simbolično kažu da je bolesnički krevet njihov oltar. Oni djeluju već pet stoljeća, sada u 53 zemlje svijeta. Karizmu su naslijedili od osnivača, svetog Ivana od Boga, koji je kao prvi laik širio karizmu pomoći drugima. Iskusio je kako se u bolnici ružno postupa s bolesnicima. Tada, u 16. stoljeću, metode liječenja bile su čudne te je on molio i Bog mu je dao milost da može prema potrebitim ljudima biti drukčiji, vidjeti u svakom čovjeku Krista, pristupiti mu i dati mu sve što može i sve što uprosi od drugih. Na njegovoj žrtvi i karizmi nastali su redovnici Milosrdna braća, koja pet stoljeća svjedoče kako u čovjeku vidjeti i ljubiti Krista.“
Naši su stari umirali pored nas, u međugeneracijskoj solidarnosti, bilo je normalno umrijeti u kući, nismo se bojali tog procesa. Danas je sve drukčije i mi u palijativnom pristupu pozivamo da bolesniku dođu njegovi najmiliji, da se oproste i budu uz njega, kako bi taj zadnji trenutak bio u blizini i kršćanskom dostojanstvu.
Dr. Maristela Šakić 2012. doselila je iz Zagrebu u Novu Gradišku i postala pridruženi član velike obitelji Milosrdne braće. U bolnici djeluje i zajednica redovnica, to su Marijine sestre koje su se priključile redovnicima Milosrdnoj braći u zajedničkom poslanju rada s bolesnicima.
„Hrvatska psihijatra je time dobila jednu od najmodernijih ustanova. Psihijatrijski bolesnik nije više po raznoraznim podrumima i dvorcima. Čovjek koji je u svojoj patnji nerijetko stigmatiziran zato što je psihički bolestan, došao je u novu vrhunski uređenu bolnicu. Sam taj ambijent doprinio je da se osvijesti dostojanstvo psihijatrijskog bolesnika. Braća su zaslužna za njegu i skrb o dostojanstvu, brigu za dušu preko tijela. Ta njihova karizma mene kao mladu liječnicu, privukla je i okupirala. Vrijedi se žrtvovati za to i vrijedno je surađivati s njima.“
Ispovijed je jednako važna u ozdravljenju i iscjeljenju koliko i lijek, koliko i riječ drugog čovjeka. Usudim se kazati – ako psihijatrijski bolesnici, pogotovo palijativni bolesnici nisu dobili milost ispovijedi, nisu joj se otvorili, nisu je zatražili, ostaju uskraćeni za nešto što ostvaruje cjelinu.
Od 140 kreveta u bolnici, 110 kreveta je za kronične duševne bolesnike, a 30 ih je za palijativnu skrb, od kojih 15 kreveta za dugotrajno, a 15 za palijativno liječenje.
„Prema ugovoru sa HZZO-om, liječenje je besplatno za sve one koji su osiguranici, jer smo javna bolnica, a osnivač je Katolička crkva. Radimo po multidisciplinarnom programu gdje sudjeluju svi članovi tima: psihijatar, psiholog, socijalni pedagog, radni terapeut, medicinske sestre, bolnički kapelan, prema potrebi i fizioterapeut. U pristupu psihijatrijskom bolesniku usmjeravamo se na njegov oporavak, osnaživanje i na kontrolu simptoma bolesti. Čovjek nije samo dijagnoza, nije samo bolest, on ima i zdravi dio svoje ličnosti. Pacijente učimo da u životnu konfuznost, nesigurnost, nered, zastoj, vrate jasnoću, red, organiziranost, sve što će im olakšati svakodnevno funkcioniranje i odnose. Duhovnim programom pomažemo da ponovno uspostave put prema izvoru, prema svetome, dobrom, spasenjskom, a to je Bog.
Palijativna skrb je skrb za bolesnike kojima više ne treba aktivno dijagnostičko liječenje nego simptomatsko liječenje. Oni trebaju umirenje, da ih ne bi boljelo. To je stanje kada čovjek od sebe odbacuje sve suvišno, treba mir i blizinu drugoga. U našoj bolnici i u palijativi sudjeluje multidisciplinarni tim. Često susrećemo ljude koji se nisu dugo ispovjedili, nisu oprostili, žale za onim što su htjeli, a nisu uspjeli, žale što sebe nisu više voljeli. Sve je to važno izdržati i dati priliku čovjeku da to otpusti od sebe, da ode u dostojanstvu i u miru. Nema ljepšeg osjećaja kao kada onaj tko odlazi, ode u miru i onaj tko ostaje ostane u miru.
Naši su stari umirali pored nas, u međugeneracijskoj solidarnosti, bilo je normalno umrijeti u kući, nismo se bojali tog procesa. Danas je sve drukčije i mi u palijativnom pristupu pozivamo da bolesniku dođu njegovi najmiliji, da se oproste i budu uz njega, kako bi taj zadnji trenutak bio u blizini i kršćanskom dostojanstvu. Nakon dostojanstvenog završetka mi djelatnici u bolnici, prilazimo krevetu bolesnika i zajedno se molimo, upalimo svijeću… Nikada ne treba žaliti za uloženim vremenom. To je jako važno i dugoročno se uvijek isplati. Ne treba žuriti, sve se stigne. Medicina je profesija, liječnik je profesionalac. Međutim, to nas ne može zatvoriti u pancir da ne budemo u tom susretu. Osobno mi dosta pomaže četvrti zavjet naše braće koji se zove gostoljubivost. Braća polažu taj zavjet, a mi djelatnici, pridruženi njihovoj karizmi, to slijedimo. To znači prihvatiti drugog i drugačijeg u njegovoj ranjivosti, pobrinuti se za njega, zastati pored njega. U suprotnom, ako smo mi samo protokol pretraga i terapija, ako se kao liječnik svedem samo na tu razinu, onda to od nas bolje može napraviti umjetna inteligencija.“
Dr. Šakić je govoreći o Međugorju spomenula iskustvo dobre ispovijedi.
„Duboko vjerujem i svjedočim da je ispovijed izvor i živi susret s našim Stvoriteljem, odnosno milosni trenutak gdje se kroz prisutnost svećenika spušta milost Duha Svetoga te bivamo iscijeljeni i otvoreni za ono što je Bog zamislio i osmislio u nama. Ispovijed je jednako važna u ozdravljenju i iscjeljenju koliko i lijek, koliko i riječ drugog čovjeka. Usudim se kazati – ako psihijatrijski bolesnici, pogotovo palijativni bolesnici nisu dobili milost ispovijedi, nisu joj se otvorili, nisu je zatražili, ostaju uskraćeni za nešto što ostvaruje cjelinu.“
Na kraju je navela veselog sveca Filipa Nerija, koji je govorio – Budite dobri ako možete!
„Trudimo se da budemo dobri, da budemo na dobrom putu“ pozvala je na kraju razgovora dr. Maristela Šakić, ravnateljica prve i jedine katoličke bolnice u Hrvatskoj, čiji je vlasnik i osnivač bolnički red Milosrdne braće svetog Ivana od Boga, Specijalne bolnice za psihijatriju i palijativnu skrb Sveti Rafael u Strmcu kod Nove Gradiške. A Sveti Ivan od Boga, zaštitnik bolesnika i bolničara, u jednoj prigodi je rekao „Više vrijedi jedna duša nego sve blago ovoga svijeta“.
Cijeli razgovor poslušajte u emisiji Susret na našem YouTube kanalu.
Višnja Spajić
