26.3 C
Međugorje
28.05.2222.

Dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić o ulozi Svete Stolice u priznaju Hrvatske

Ured za tisak Svete Stolice 13. siječnja 1992. god. objavio je priopćenje o priznanju Republike Hrvatske i Slovenije. U diplomatskoj noti na francuskom jeziku od 13. siječnja 1992. Državno tajništvo navelo je da ima čast priopćiti kako Sveta Stolica priznaje suverenost i neovisnost RH. Bila je to velika radost, jer je tim činom na osobit i znakovit način, započeto ispunjavanje želje mnogih hrvatskih naraštaja o ponovnoj međunarodno priznatoj državnoj neovisnosti i suverenosti. Kako je do nje došlo i što je sve Hrvatska trebala proći na tom putu, u borbi za svoju neovisnost, i kakvu je ulogu u svemu tome imala Sveta Stolica, više je emisiji “Magistra vitae” kazala doc. dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić, voditeljica Odjela za znanstveno istraživanje Domovinskog rata.

Uvjeti za međunarodno priznanje RH

“Općenito kada govorimo iz današnje i tadašnje perspektive, sam taj proces priznavanja i taj diplomatski proces i diplomatska bitka, vodila se u pozadini svih onih ratnih događanja, oružane pobune i početka velikosrpske agresije na RH. No ono što također treba naglasiti kada se govori o tom procesu međunarodnog priznavanja da je Jugoslavija ipak bila jedna višenacionalna republika, odnosno sastavljena od šest republika i dvije autonomne pokrajine, tako da je taj cijeli proces bio vrlo složen, ovako govoreći čisto na tom međunarodnom planu kad su u pitanju procesi odvajanja, poštivanja prava na samoodređenje itd… Činjenica jest da i Europa i svijet, nisu zapravo u to vrijeme još, osobito u prvoj polovici 1991., bili spremni na promjene, na raspad Jugoslavije, na nastanak novih samostalnih država. Što se tiče uvjeta, da sada sve ne spominjemo, cijeli taj proces međunarodne politike, ono što je važno naglasiti, što je bilo najvažnije, kad se govori o priznanju, su bili zaključci, odnosno mišljenja arbitražne komisije, koja je bila važna međunarodna komisija, utemeljena od vijeća ministara EZ-a. Ona je bila utemeljena još u rujnu 1991., radi pravne pomoći konferencije o miru u Jugoslaviji. Ona je poznata pod nazivom Badinterova komisija, po njezinom voditelju, francuskom sucu Robertu Badinteru. Ono najvažnije sporno pravno pitanje i zaključak te komisije, koje je ona donijela krajem studenog, je bilo da se Jugoslavija nalazi u procesu raspada, da se ne mogu nasilno mijenjati postojeće granice koje su postojale između republika, osim da se naravno te republike oko toga ne slože, što nije bilo govora, jer znamo da je već 1991. rat uvelike bio počeo. Onaj glavni uvjet koji je trebalo ispuniti, kada govorimo o zadovoljavanju ispunjavanja tih uvjeta, ono što je međunarodna zajednica tada tražila od Hrvatske, a što će tražiti i Sveta Stolica, je bilo da se nadopuni ustavni zakon o ljudskim pravima, pravima etničkih i nacionalnih manjina u Hrvatskoj. I kada je Hrvatski sabor nadopunio taj ustavni zakon početkom prosinca, nakon toga više i za Svetu Stolicu i za međunarodnu zajednicu (koja je već na temelju odluka Badinterove komisije bila odlučila da se Jugoslavija više ne može obnoviti, da se neće moći ni preurediti, da je ona u procesu raspada i da na njezinom teritoriju mogu nastati nove države), nije bilo pravnih prepreka međunarodnome priznanju koje će uslijediti vrlo brzo nakon toga”.

Prva audijencija kod Svetog Oca 25. svibnja 1991.

“To je bio prvi posjet, međutim i nakon toga je i sam predsjednik Franjo Tuđman odlazio i imao privatne audijencije kod Ivana Pavla II. Kada se govori o tom posjetu, treba imati na umu da je Sveta Stolica u prvoj polovici 1991. i dalje imala uspostavljene diplomatske odnose sa tadašnjom SFRj, i da je u to vrijeme, u proljeće 1991., kada su trajali oni pregovori šestorice predsjednika tadašnjih jugoslavenskih republika, da je i Sveta Stolica nastojala ako je ikako moguće da se možda mirnim putem proba konfederalno urediti Jugoslavija, naravno ako se narodi pojedinih republika dogovore na taj način. Tako da se taj prvi posjet događa u tom jednom vremenu kada Sveta Stolica, ne možemo reći nije radila na priznanju, međutim još prije onog kratkotrajnog rata u Sloveniji, Sveti Otac, kad se prate njegove izjave, izjave vatikanske diplomacije, vatikanskih diplomata na različitim međunarodnim skupovima, Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), zasjedanjima raznim UN-a itd…, oni tu još uvijek imaju jedan pomalo neutralan stav da se narodi u republikama u Jugoslaviji na referendumima legalno izjasne za ono što žele. Taj posjet dolazi nekoliko dana nakon što je u Hrvatskoj bio održan referendum za samostalnost i neovisnost na kojem se doista više od 94 posto od onih 85 posto koji su  izašli na referendum, izjasnilo za samostalnost i suverenost RH i više od gotovo 92 posto za izlazak iz Jugoslavije, dakle da Hrvatska postane neovisna zemlja. Hrvatsko predsjedništvo bilo je u Vatikanu kod Svetog Oca krajem svibnja, a tek je nakon toga donesena ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti, koja je Brijunskom deklaracijom odgođena na tri mjeseca, pa ona odluka Hrvatskog sabora o raskidu svih državnopravnih veza s Jugoslavijom u listopadu. Tako da u tom prvom posjetu još ne možemo govoriti da nisu bili naklonjeni, da nisu prepoznali želju i potrebu da Hrvatska bude međunarodno priznata država, već je općenito, politika Svete Stolice bila više neutralna, nego u listopadu kada je hrvatsko vodstvo boravilo kod Svetog Oca. Tada je stav samog Ivana Pavla II. i svih pri Svetoj Stolici, bio čvršći, jer kad je počeo rat, kad je počeo onaj kratkotrajni sukob u Sloveniji, nakon toga su u Vatikanu shvatili da je nasilje i agresija koja je započela na Hrvatsku, da se zapravo jedino može zaustaviti time da se Hrvatska i Slovenija, čiji su se narodi izjasnili na referendumu za samostalnost, priznaju kao samostalne države i da se na taj način zapravo zaustavi nasilje, zaustavi rat. I tek od ljeta 1991. i Sveta Stolica i sam Ivan Pavao II., što se vidi u njihovim brojnim izjavama i službenim dokumentima, ali i njegovim privatnim audijencijama i nekim govorima koji su ostali zabilježeni, i koje danas možemo iščitati, svjedoče o tome da se od ljeta 1991. i ta njihova politika mijenja i da se svakim danom sve jače i sve više zagovara priznanje Hrvatske i Slovenije”.

Dolazak vatikanskog tajnika za odnose s državama u Hrvatsku i Srbiju

“Kada govorimo općenito o Svetoj Stolici, treba naglasiti da u međunarodnim odnosima, u međunarodnom pravu, bez obzira što ona ima jedan specifičan državni status, ona je ipak potpuno ravnopravan i zaseban subjekt međunarodnog prava i apsolutno pravno ima punu ravnopravnost u odnosima i s drugim subjektima međunarodne zajednica, a tako i njezino državno tajništvo. Dakle pri Svetoj Stolici postoji Državno tajništvo i Odjel za odnose s državama. I tako je Ivan Pavao II., u toj situaciji, kada su počeli ratni sukobi, kada je u Hrvatskoj, u ljeto, na brojnim područjima rat već bio započeo, brojni zločini su već bili počinjeni nad hrvatskim, odnosno nesrpskim stanovništvom, poslao francuskog kardinala Jean- Louisa Taurona, tajnika za odnose s državama, u Zagreb i u Beograd. On se početkom kolovoza najprije u Zagrebu sastao sa članovima Biskupske konferencije Jugoslavije, te od biskupa, koji su u to vrijeme mogli već dobro svjedočiti o stradanjima i hrvatskog naroda i nesrpskoga stanovništva, čuo o brojim već prognanima koji su u to vrijeme već bili izbjegli i o tome da je tada već bilo jako puno porušene i razorene i sakralne arhitekture. Biskupi su sve te podatke i sve ono što se događalo u Hrvatskoj prenijeli kardinalu Tauronu. On je sutradan otišao u Beograd gdje se sastao sa srpskim patrijarhom Pavlom, ali je imao i jedan sastanak s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Jugoslavije Budimirom Lončarom. Kada se vratio u Vatikan, Svetome Ocu je iz prve ruke najbolje mogao prenijet ono što je čuo i u Zagrebu i u Beogradu.  Kasnije su i Ivan Pavao II. i kardinal Tauron, govorili da su već tada jako dobro shvatili što se tada događalo u Hrvatskoj i da je na djelu zaista bila agresija srpskih snaga, potpomognuta naravno JNA. Od tog trenutka, toga ljeta 1991., zagovaranje i rad vatikanske diplomacije postaje sve intenzivniji, u tome da dođe do međunarodnoga priznanja”.

Druga audijencija kod Svetog Oca 3. listopada 1991.

“Predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman tražio je ponovno jedan privatni susret, jednu privatnu audijenciju kod Svetoga Oca. Taj je posjet dobrodošao, jer se Papi iz prve ruke moglo prenijeti ono što se događalo u Hrvatskoj. Međutim, po svemu onome što je kasnije uslijedilo Sveta Stolica i sam Papa, već su prije odlučili da će priznati Hrvatsku i bilo je samo pitanje trenutka kako će se to pravno riješiti, tako da je taj susret prošao u puno optimističnijim i veselijim tonovima. Naravno nije se moglo znati kada, kojega datuma će se to dogoditi, ali se već tada vidjelo, a i sam predsjednik Tuđman je kasnije rekao da se moglo osjetiti, da je ta odluka (međunarodnom priznanju RH) zapravo bila pitanje dana, pitanje tjedna i samo se čekalo da se do nje dođe”.

Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu, a idućega četvrtka od 10 sati i 15 minuta u emisiji “Magistra vitae” govorit ćemo o međunarodnom priznanju RH od strane Svete Stolice i ulozi sv. Ivana Pavla II., koji je tih godina sjedio na Petrovoj stolici.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne