U emisiji Magistra vitae zaključili smo temu o glagoljici i glagoljaštvu. Naša gošća bila je dr. sc. Vida Vukoja, ravnateljica Staroslavenskog instituta, koja nam je kroz tri emisije iznijela zanimljivu povijest hrvatske glagoljice. U trećem i posljednjem dijelu, dr. sc. Vukoja govorila nam je o procesu rusificiranja glagoljičnih knjiga i obilježavanju Dana hrvatske glagoljice 22. veljače, koji se počeo obilježavati odlukom Hrvatskog sabora iz 2019. god.
Proces rusificiranja
“Rusificiranje, odnosno povijesno rečeno, uglavnom se govori o tzv. rusifikaciji glagoljičnih knjiga. To je jedna pojava koja je vrlo složena i ne može je se zapravo svesti na jednostavno promjenu u jeziku glagoljičnih knjiga. Riječ je upravo o prije spomenutom protureformacijskom odgovoru iz Rima, a odnosi se ponajprije na činjenicu da je u datom trenutku za vrijeme Tridentskoga sabora veliki dio Rusina, a Rusini su etnička zajednica, odnosno narodna zajednica koju neki drže dijelom ukrajinskoga naroda, a neki ga drže samostalnom narodnom skupinom, koju stoljećima imamo na području Hrvatske, veliki dio Rusina, zajedno sa biskupima i sa klerom, odlučili su pridružiti se Rimskoj Crkvi i unijatima koje poznajemo kroz povijest. Dakle postoje drugi unijati, dijelovi crkvene zajednice koje su povijesno bile vezane za Bizant, kako je raskol između Zapada i Istoka napredovao, tako su, kao što znamo to nije bio neki rez u povijesti, nego se Crkva, istočna i zapadna, odnosno rimska i bizantska, tijekom povijesti oblikovale kao sve udaljenije i udaljenije. Neki od dijelova bizantskoga crkvenoga kruga su u datim trenucima pristupali Rimskoj Crkvi, i takve nazivamo unijatima, među njima su i Rusini. Budući da je rusinska zajednica bila vrlo velika, da je to bilo protumačeno kao jedna vrsta prilika zapadne Crkve da se kroz liturgijske knjige, koje bi bile u prvom redu za Rusine, jer bi bile pisane crkvenim jezikom i ćirilicom po potrebi, jer bi se tada pismo moralo prilagoditi pismu Rusina i drugih Rusa, Ukrajinaca, i drugih okolnih pravoslavnih naroda, trebalo je samo naći izvor za te knjige. To nije mogao biti rimski obred budući da bi bila mala šansa da bi bio široko prihvaćen. Međutim, hrvatske glagoljaške knjige, koje su već pisane crkvenoslavenskim jezikom i slavenskim pismom, prepoznate su kao glavni gradivni element mosta od Rima prema, ponajprije Rusinima, a onda i drugim pravoslavnim narodima, koji bi takve knjige, rimski obred i rimske liturgijske knjige pisane tim jezikom i tom promjenom, da bi među Rusinima i drugim pravoslavnim narodima istočnih prostora bile pisane ćirilicom, jer bi im glagoljica bila strana, je prepoznato kao moguće sredstvo približavanja istočnih crkava zapadnoj. Zbog toga je naš Rafael Levaković, glagoljaš, koji je bio važan dostojanstvenik u samome Rimu, njemu je bilo prepušteno da pripremi novo izdanje liturgijskih knjiga na hrvatskomecrkvenoslavenskome, ali sada sa jezičnim elementima koji bi bili bliski, odnosno bili preuzeti iz govora kojeg ćemo nazvati rusinskim, ili ukrajinskim ovisno o tome kako ćemo prepoznati zajednicu koja se pridružila Rimskoj Crkvi. Taj jezik, zato ga ponekad zovemo istočnoslaveniziran, nekad ukrajiniziran, a nekad rusificiran, pri čemu ne mislimo na Ruse, nego na Ukrajince, odnosno Rusine, taj jezik je upotrjebljen za tiskanje novih glagoljičkih knjiga, koje su hrvatski glagoljaši doista čekali kao ozebli sunce, budući da su se stare glagoljaške knjige već potrošile. Zbog protureformacije i turskih provala, u Hrvatskoj nije bilo moguće tiskati nove glagoljske knjige, znači hrvatski glagoljaši su jedva dočekali te nove knjige, koje su tada na tom istočnoslaveniziranom crkvenoslavenskom jeziku, koje su doista stigle iz Rima, ali ih hrvatski glagoljaši nisu prihvatili, jer su jezično bile predaleko od hrvatskoga govora i ljudi u Hrvatskoj koji su Hrvati, koji su koristili te knjige ili kao svećenici, redovnici, ili kao puk koji je sudjelovao na misama služenima na crkvenoslavenskom, sad je doživljavao taj jezik ne kao svoj, jer su Hrvati redovito taj jezik prepoznavali kao hrvatski, nego kao strani. Odgovor hrvatskih glagoljaša na te nove knjige nije prihvaćanje, nego odbacivanje, i pojava tih knjiga zapravo je bila jedan od otponaca koji je značajno doprinio dokidanju glagoljaške tradicije, odnosno hrvatski glagoljaši su umjesto tih knjiga, koje su tiskane glagoljicom, radije upotrebljavali liturgijske knjige pisane latinicom i tzv. šćavetom. To je narodni jezik, to više nije crkvenoslavenski jezik. Tu pojavu istočnoslaveniziranih hrvatskih glagoljskih knjiga moramo gledati s jedne strane u međunarodnom kontekstu, u kontekstu crkvene politike toga doba, u kojem se mora prepoznati da je Rim hrvatsko glagoljanje prepoznao kao vrlo važnu i aktualnu pojavu, koja može biti učinkovita u stvaranju budućnosti Crkve i stvaranju crkvene politike u odnosu prema istočnoslavenskom području, koje je sa pravoslavlja prelazilo u okrilje Rimske Crkve. Ali u samom okviru hrvatskog glagoljaštva te knjige nažalost nisu doprinijele očuvanju glagoljaške tradicije, nego upravo suprotno, jednom odmicanju Hrvata od vlastite hrvatsko glagoljske tradicije.”
Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva 22. veljače
“Taj datum je proglašen, kao što sam ranije spomenula, na spomen jednog od datuma koje izrekom znamo, i oni su doista povijesni datumi. Jedan od ključnih datuma za ukupnu hrvatsko-glagoljsku tradiciju je 22. veljače, na dan Katedre Svetoga Petra, znači na blagdan kada se bilježi prvo i središnje mjesto rimskoga biskupa, odnosno pape, u pogledu crkvenoga nauka, znači da je upravo papa nositelj vjerodostojnoga crkvenoga nauka. Upravo na taj datum hrvatski glagoljaši su objavili, odnosno završili tiskanje prve hrvatske tiskane knjige, a to je glagoljski Misal po zakonu rimskoga dvora. Ovo po zakonu rimskoga dvora znači da je tekst misala posve usklađen sa rimskim misalom, a to je u svome izvorištu misal iz kojeg je misio papa u 13. st., u svojoj palači, odnosno rimskoj kuriji, rimskom dvoru, riječ je o Lateranskoj palači u Rimu. Taj datum je odabran kao dan na koji ćemo se prisjećati, na koji ćemo se podsjećati i nad kojim ćemo više upoznavati dvije međusobno povezane pojave, jedna je hrvatska glagoljica, druga je hrvatsko glagoljaštvo. O hrvatskoj glagoljici smo već govorili, dakle riječ je pismu, znači prvim od dvaju slavenskih pisama, pismu koje je od 12. st., pa nadalje, živjelo jedino u Hrvata, i dobro je spomenuti da je zapravo zadnji hrvatski glagoljični tekst tiskan 1927. u 3. izdanju posljednjeg glagoljaškog misala i to je izdanje bilo i posljednje izdanje, dakle to 3. izdanje zadnjega misala je bilo i posljednje izdanje. Dakle glagoljični tiskani tekst je objavljen još 1927. i ta hrvatska uglata glagoljica, ona je obilježila ne samo hrvatsku pismenost, nego i ukupnu hrvatsku kulturu, jer je kroz stoljeća upravo glagoljica bila prepoznatljivo svojstvo Hrvata u čitavom zapadnom kulturno-civilizacijskom krugu. I tu su prepoznatljivost naši Hrvati rado svjedočili odlazeći izvan hrvatskih krajeva. Ova druga sastavnica glagoljaštva je također značajna i nikako ju ne smijemo zaboraviti. Glagoljaštvo je pojava koja obuhvaća pismenost, korpus tekstova, dakle pisana obama slavenskim pismima, ćirilicom i glagoljicom, pri čemu oba pisma zapravo imaju 1000 godina povijesti i takvu situaciju imamo jedino u Hrvatskoj. Danas glagoljica ima jedan zanimljiv i novi život. Mi smo u znanstveničkim krugovima glagoljicu opisivali kao mrtvu tradiciju, u onom smislu, to nije ništa pejorativno, u onom smislu u kojem o latinskom jeziku govorimo kao mrtvom jeziku, o latinskoj književnosti kao mrtvoj književnosti, u smislu da više nema žive pismeničke aktivnosti, koja bi se stvarala na tome pismu. Međutim, zapravo stvarnost nas demantira, glagoljica više nema komunikacijsku vrijednost, ona se više ne upotrebljava da bi se pisali tekstovi, prenosile informacije, pisala književna djela ili nešto slično, međutim, ona je postala snažan, jezgrovito prepoznatljiv simboličan način komuniciranja hrvatskoga identiteta. Ona se kao takva prepoznaje i širi od samog hrvatskog prostora. I ono što nam je posebno značajno, prema njoj je vrlo pozitivan stav svih nehrvata, kad upoznaju tu sastavnicu našeg identiteta. S te strane za nas je vrlo lijepo, pozitivno, dobro, da upravo pismo imamo kao tako prepoznatljiv i tako pozitivan znak svoga kulturnoga identiteta. Da je upravo riječ o identitetu na zanimljiv način pokazuje vrlo česta suvremena upotreba glagoljice, a to je recimo na tetovažama, tiskovinama, turističkim letcima, u gospodarstvu i sličnim upotrebama. U svakom slučaju ovih nekoliko crtica pokazuje da hrvatska glagoljica danas ima svoje mjesto, ona se značajno drugačije razlikuje od povijesnoga razvoja glagoljice. Sada nam je promatrati, učiti i pustiti glagoljicu da živi svoj život, a taj život je doista bogat, kao što nam pokazuje jedan vrlo veliki broj, stalno rastući broj glagoljaških skupina, ne samo odraslih ljudi, nego daleko više među djecom osnovnih i srednjih škola. Tako se čini da pored glagoljaškog jučer i danas, nema sumnje da ćemo gledati glagoljaško sutra.”
Cijelu emisiju poslušajte na našem Youtube kanalu.
Andrija Šego
