12.4 C
Međugorje
10.12.2222.

Dr. sc. Wolfy Krašić o posljedicama akcije Feniks i mogućnosti velikog ustanka

Povodom 50. obljetnice Akcije Feniks-72 u donijeli smo ciklus od četiri emisije Magistra vitae na ovu temu. Naš gost bio doc. dr. sc. Wolfy Krašić, s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a u četvroj emisiji govorili smo o posljedicama akcije Feniks-72 na hrvatski narod unutar Jugoslavije i o tome je li postojala mogućnost da ova akcija bukne u veliki ustanak.

Kazali ste da je Hrvatsko revolucionarno bratstvo bila ilegalna organizacija, prema tome jesu li feniksovci bili teroristi, kako ih je režim prikazivao?

“Vaše ću pitanje radi boljeg razumijevanja razložiti na dva dijela. Prvo, valja istaknuti da je suvremeno razdoblje obilježeno postojanjem i djelovanjem brojnih pokreta i organizacija koje su narodi, dijelovi naroda, te određene društvene skupine smatrale borcima za oslobođenje, nacionalno ili klasno, dok su ih drugi narodi, dijelovi naroda, društvene skupine i vlasti percipirali teroristima. Osim toga tako je i danas. Nadalje, poznata je izreka kako povijest pišu pobjednici, a to se odnosi i na ovu temu, na način da se u slučaju uspjeha oslobodilačkog ili terorističkog pokreta, odnosno organizacije, ovisno o kutu gledanja, benignije doživljavalo takvu organizaciju ili skupinu, koja bi uspjela u svojem naumu. Primjerice, židovska cionistička organizacija Irgun, djelovala je i protiv vlasti i organizacija, koje je smatrala neprijateljima, ali i protiv civila. Godine 1938. eksplozija na tržnici u gradu Haifi, iza koje je stajao Irgun, ubila je i ranila preko 70 osoba. Još je poznatiji napad na hotel Kralj David 1946. god., koji je bio usmjeren protiv Britanaca, a pri tome je poginula 91 osoba, dok ih je 250 teško ranjeno. No kako je došlo do stvaranja države Izrael, ostvaren je cilj organizacije pa je među ostalim bilo moguće  da vođa Irguna Menahem Begin postane izraelski premijer, i ne samo to nego i dobitnik Nobelove nagrade za mir. Također, izraelske su vlasti pripadnicima Irguna dodijelile orden časti odajući im priznanje zbog sudjelovanja u stvaranju države Izrael. Slični se primjeri mogu naći i među nacionalnim ali i ljevičarskim pokretima diljem tzv. Trećeg svijeta u razdoblju dekolonizacije koji su se koristili nasiljem u svojem djelovanju, ali su uspjeli osvojiti vlast, i onda su postali međunarodno priznati subjekti. Dodat ću i da se slična paralela može povući i s načinom na koji je vlast osvojila i učvrstila komunistička partija Jugoslavije na koncu II. svjetskog rata i u poraću. Druga stvar koju valja istaknuti, i time idem prema drugom dijelu vašeg pitanja, jesu metode borbe, odnosno odabir ciljeva. Kako je vidljivo iz prethodnih primjera neke su organizacije spomenutog karaktera napadale i civilne ciljeve, dok su se druge pretežno usmjeravale na napade na predstavnike vlasti, represivnog organa, diverzije na vitalne prometnice i postrojenja, te pokušaje dizanja ustanka, a sa što manje ili bez civilnih žrtava. I upravo je djelovanje onog dijela hrvatske političke emigracije koji se odlučio za korištenje nasilja, pored nekoliko nerazjašnjenih i nesretnih slučajeva, odgovaralo potonjem obrascu djelovanja. Nije na odmet da iskoristim ovu priliku i demantiram laž koju neki povjesničari redovito spominju u medijima kada nastoje opravdati ubojstva hrvatskih političkih emigranata, pa tvrde primjerice da su hrvatski emigranti  među ostalim željeli otrovati vodovod u Sydneyu i raznijeti poznatu zgradu opere u istome gradu. Naime, za spomenute su optužbe šestorica australskih Hrvata 1979. god. bili optuženi za visoke kazne zatvora. Godinama kasnije australski istraživač Hamish Macdonald, dokazao je ono što su već tada tvrdili hrvatski emigranti, da su osuđeni isključivo na temelju lažnog iskaza doušnika jugoslavenskih obavještajnih službi koji se ubacio među njih. Nije potrebno trošiti mnogo riječi na način na koji je jugoslavenski komunistički režim prikazivao feniksovce, kao fašiste i teroriste. No iz ciljeva koje su feniksovci namjeravali ostvariti te ponašanja prema civilima koje su sreli kao i odluci da idu na izvlačenje nakon što su shvatili da vlast u prve redove gura obične ljude, da tako kažem, iz Teritorijalne obrane jasno je da ih se nikako ne može nazivati teroristima. Tu se nikako s uma ne smije smetnuti jedna stvar, a to je da je KPJ osvojila vlast na isti način na koji su feniksovci namjeravali izboriti samostalnu hrvatsku državu, ali je pri tome izložila najbrutalnijoj represiji stotine tisuća ljudi dok u djelovanju feniksovaca nije bilo civilnih žrtava. Stoga je optužba za terorizam izrečena od beogradskog režima, na račun feniksovaca, osim što je netočna u najmanju ruku je i licemjerna. Nedavno su se mogli čuti neki povjesničari koji su povukli zaista nakaradnu paralelu uspoređujući Akciju Feniks-72 s nekakvim možebitnim upadom nekakve četničke skupine u Liku danas. Mislim da bi smo mogli posvetiti pola emisije razlozima zbog kojih je ovakva usporedba promašena i maliciozna, ali vjerujem da se dovoljno samo prisjetiti kakav je bio modus operandi četnika u II. svjetskom ratu i u Domovinskom ratu, te ga usporediti s maloprije opisanim djelovanjem feniksovaca.”

Je li i ova akcija ostavila posljedice za hrvatski narod unutar Jugoslavije, poput Hrvatskog proljeća i je li ovaj upad doista mogao prerasti u veći ustanak, kako su zamišljali članovi skupine Feniks?

“Znatan dio hrvatskog naroda tijekom cijelog postojanja druge Jugoslavije bio je neprijateljski nastrojen prema njoj, priželjkujući stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države. Međutim, režim je širokom bezobzirnom represijom u poraću uništio ili istjerao najveći dio stvarnih i potencijalnih protivnika. Križarski su gerilci iskorijenjeni, Hrvatskoj seljačkoj stranci rad je, unatoč dogovoru sa Saveznicima tijekom rata, onemogućen i stranka je prestala postojati dok je Katolička crkva s vjernicima žestoko proganjana. Unatoč nemogućnosti za bilo kakav oporbeni rad u situaciji kada su ljudi osuđeni i za “neprijateljske razgovore”, ipak su se javljale brojne hrvatske državotvorne ilegalne organizacije ili skupine koje su radile ili su se spremale raditi protiv režima. Od kraja II. svjetskog rata do sredine 60-ih samo u Hrvatskoj, a donekle slična situacija bila je u BiH, osuđene su na stotine ljudi zbog antirežimskog djelovanja. Hrvatsko proljeće demonstriralo je činjenicu kako su na deseci tisuće Hrvata iskazivali svoje nezadovoljstvo režimom, recimo prisustvovanjem predavanjima u organizaciji Matice hrvatske, kupovanjem i čitanjem popularnih listova, kao što je bio Hrvatski književni list ili Hrvatski tjednik, obilježavanjem 100. godišnjice rođenja Stjepana Radića ili u studentskom štrajku. Dakle potencijal za otpor režimu itekako je postojao. Međutim šanse za uspjeh oružanog ustanka državotvorno orijentiranih Hrvata početkom 70-ih bile su astronomski malene. I dva su glavna razloga za to. Prvo, unatoč nezadovoljstvu ne samo Hrvata nego i nekih drugih stanovnika Jugoslavije, pogotovo na Kosovu, gospodarskim teškoćama i trzavicama u Partiji, režim je i dalje suvereno kontrolirao situaciju u zemlji. Za to je najvećim dijelom bio zaslužen Tito, kao neprikosnovena državna i partijska ličnost koja je i dalje svojim autoritetom uspijevao razrješavati brojne nedoumice i izazove koji su se postavljali pred režim, te vojni i represivni aparat. Unatoč međusobno sukobljenim strujama, Partija je i dalje bila dovoljno koherentna i kao takva još jedan kohezivni element komunističke Jugoslavije. Tu treba ubrojiti ogroman birokratski aparat koji je, prema bivšem komunistu i disidentu Milovanu Đilasu, činio dobar dio tzv. nove klase karakteristične za komunističke države, kojoj je komunistički sustav poslužio da društvenom imovinom upravlja kao vlastitom i na temelju toga stječe bogatstvo, moć i privilegije. Režimu su se priklanjali, nemojmo ih zaboraviti, i brojni oportunisti, ljudi koji na slobodnom tržištu znanja, sposobnosti, inteligencije ne bi mnogo postigli, ali im je svrstavanje uz režim donosilo položaje i zaradu koja bi inače bila nespojiva s njihovim intelektualnim i radnim dometima. Drugo, na vanjskopolitičkom polju uvjetno rečeno, zagovaratelji samostalne hrvatske države nisu mogli pronaći snažnog saveznika. Ponajprije i Zapad i Istok podržavali su opstanak južnoslavenskog državnog okvira. Nadalje, pošto ni jedan blok nije mogao, bez ozbiljnog narušavanja geopolitičkih odnosa u tome dijelu Europe, a moguće i šire, ostvariti potpuni utjecaj u Jugoslaviji, svaki od njih nastojao ju je što više vezati uz sebe, recimo kroz suradnju na različitim poljima, vojnom, gospodarskom, kulturnom, davanjem kredita i pomoći. Održavanje tzv. samoupravne i nesvrstane Jugoslavije bilo je prihvatljivije i za Zapad i za Istok, u odnosu na situaciji u kojoj bi protivnički blok zadobio potpuni utjecaj. Ostvarivanje potpunog  utjecaja povlačilo je moguće izbijanje trećeg svjetskog sukoba. Dakle održavanje statusa quo jugoslavenskog komunističkog režima, ali neovisnog o SSSR-u, bilo je u trenutnoj situaciji najprihvatljivija opcija za oba bloka. Tako su interesi i Zapada i Istoka bili u direktnoj suprotnosti sa zagovarateljima samostalne i demokratske hrvatske države. Tako su snaga režima, koji se obilato koristio represijom, i potpora iz inozemstva, koju je jugoslavenski režim primao, bile razarajuća kombinacija za planove hrvatskih državotvorno orijentiranih Hrvata. Kada je riječ o konkretnoj situaciji, nakon sloma Hrvatskog proljeća, Savka Dabčević Kučar, predvodnica reformne struje u SKH-a, uz Miku Tripala, u svojim se opširnim memoarima upustila u komentiranje kalkulacija o mogućnosti ustanka. Uzimajući u obzir potporu stanovništva, Dabčević Kučar drži kako bi se narod odazvao na takav poziv, dakle na poziv za ustanak. Ta je struja u SKH-a pod svojom kontrolom tada držala tisak, isto tako i Radioteleviziju Zagreb kojoj je na čelu bio Ivo Bojanić. Dakle kontrolirali su medije i mogli su pozvati ljude na ustanak. Međutim, Dabčević Kučar opravdano drži da su znali da su milicija i JNA bili već spremni za obračun s njima. Janko Bobetko tada zamjenik komandanta zagrebačke vojne oblasti, svjedočio je da su oklopne jedinice iz Dugog Sela i Jaske bile na prilazima Zagreb. Također civilne i obavještajne vojne službe bile su u rukama Beograda. Iako je Zapad podržavao liberalizaciju i odmicanje Jugoslavije od Istoka, nije bio spreman podržati tendencije koje je smatrao opasnima po stabilnost Jugoslavije, a Hrvatsko su proljeće primjerice Amerikanci upravo tako doživljavali u njegovoj posljednjoj fazi 1971. god. S druge strane, sovjeti su hrvatske reformne komuniste doživljavali kao najgore heretike i odlučno zahtijevali njihovo micanje s vlasti. Bio bi to strašan pokolj bez izgleda za bilo kakav uspjeh, završava Dabčević Kučar. Među Hrvatima nakon 1945. god., kako sam rekao, nije manjkalo pristaša stvaranja neovisne države nakon gorkih iskustava u prvoj Jugoslaviji, rata, a potom i života pod komunizmom, za kojeg se smatralo da je samo oruđe u rukama velikosrpske politike. Radikalne promjene koje su nastupile krajem 80-ih i početkom 90-ih god., pokazuju do koje se mjere stanje u Jugoslaviji i Europi moralo izmijeniti da se stvore samo preduvjeti za stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države, koja je morala voditi dugotrajnu diplomatsku i oružanu borbu za međunarodno priznanje i teritorijalni integritet. E sada se postavlja opravdano pitanje znači li to da su pristaše hrvatske samostalnosti pasivno trebale čekati propast komunističkih sistema u Europi, raspad SSSR-a i raskole u jugoslavenskoj komunističkoj Partiji. Odgovore na to nude brojni napori koje su poduzimali, kako snage otpora i oporbe u zemlji, tako i politički emigranti u inozemstvu. Potonji su tako među ostalim Zapadu nastojali dokazati da nestabilna komunistička Jugoslavija nikako ne može biti brana sovjetskom izbijanju na Jadran, čega se kako sam rekao Zapad grozio. Neutralna i samostalna hrvatska država bila je rješenje ne samo prihvatljivo za Zapad, nego i za Istok. Naime, nestabilnost na jugoslavenskom području potencijalno je mogla potaknuti europski ili čak svjetski sukob. Sjetimo se samo I. svjetskog rata! Balkansko bure baruta moglo je još jednom odvesti svijet u razaranje, ovoga puta s nuklearnim oružjem, dakle kataklizmičkih razmjera. Niz režimskih neistomišljenika u zemlji je pak smatrao kako je potrebno širiti hrvatsku nacionalnu svijest, povezivati se s pristašama hrvatske državotvorne ideje, te se organizirati i biti spreman za djelovanje protiv režima prilikom nastupanja stanovite krizne situacije za koju se čvrsto vjerovalo da će doći. Teza o antirežimskom raspoloženju dijela hrvatskog naroda potvrdila se i u tome što su sudionici Akcije Feniks-72 u nizu prilika naišli na podršku stanovništva. Kako sam rekao, nakon tih prvih okršaja došlo je do razdvajanja HRB-ovaca u dvije skupine. Skupini kojoj je na čelu bio Ambroz Andrić, pomoć i prenoćište pružila je obitelj Ivana Topića, koji je bio u kumskim vezama sa sudionikom akcije Vidakom Buntićem. To je samo jedan od nekoliko sličnih primjera koji ilustriraju solidarnost lokalnog hrvatskog stanovništva s gerilcima. Od sredine srpnja, ova se skupina skrivala u Velikom Ograđeniku, a pomoć su im pružali Lovro Soldo i Luca Buntić, ujak i sestra Vidaka Buntića. Skupina pak koju je vodio Ilija Glavaš nastojala je ući u Hrvatsku između Aržana  i Sinja, pri tome su u zaseoku Lučići kraj Vinice, nabasali na svečanu večeru koja je priređena povodom slavljenja mlade mise Jakova Lučića iz spomenutog mjesta, što se trebalo dogoditi idućega dana. Bilo je prisutno 50-ak osoba, a HRB-ovce su dobro opskrbili hranom i pićem te im dali i jugoslavenskih dinara. Sudionici večere dobro su znali tko su “nenajavljeni gosti” budući da su kružile vijesti o skupini hrvatskih emigranata koji su upali u Jugoslaviju. S druge strane, postupak vlasti prema stanovništvu na području na kojem su se HRB-ovci pojavili, također govore u prilog prethodno iznesenoj tezi. Naime, došlo je do širokog vala uhićenja rođaka HRB-ovaca, te svih vlastima sumnjivih osoba koje su bile mučene i zlostavljane, a neki su osuđeni na zatvorske kazne. Iznenađene i dijelom prestrašene jugoslavenske komunističke vlasti panično su nastojale zauzdati moguće širenje ustanka, te doznati što više o gerilcima i njihovim planovima. Takvom ponašanju pridonijela je činjenica, kako sam rekao, da je jugoslavenski obavještajni, vojni, policijski aparat, imao niz slabosti a koje su se otkrile prilikom reakcije na upad i djelovanje HRB-ovaca. Zaključno, situacija u kojoj bi gerilske borbe u Jugoslaviji na područjima u kojima su živjeli Hrvati, prerasle u ustanak koji bi trajao neko vrijeme, pa možda izazvao intervenciju velikih sila, i podjelu Jugoslavije na istočnu i zapadnu po uzoru na Koreju i Vijetnam, nije bila nemoguća, ali je ipak bila malo vjerojatna. Naravno ostaje pitanje kako bi ta podjela bila izvršena, koja bi područja naseljena Hrvatima pripala istočnoj Jugoslaviji, u kojoj bi Srbi dominirali još i više. Za pretpostaviti je da bi dio Hrvata iz struktura vlasti prišao ustanku, ali to ni izbliza ne bi bilo u mjeri u kojoj se to dogodilo početkom 90-ih godina. Takvo stanje u kombinaciji s činjenicom da je beogradski režim bio mnogo jači početkom 70-ih, nego li početkom 90-ih, navodi na zaključak kako bi žrtve na strani koja bi se borila za samostalnu hrvatsku državu, bile višestruko veće nego li su to bile hrvatske žrtve u Domovinskom ratu.”

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne