Povodom 100-te obljetnice smrti fra Didaka Buntića, poniznog velikana koji je služio Bogu i svome hercegovačkom puku, započeli smo ciklus emisija “Magistra vitae”. U drugoj od četiri emisije, s našim gostom dr. povijesti fra Robertom Jolićem, govorili smo o fra Didakovim graditeljskim poduhvatima, poticanju naroda se na pravilan i plodonosan način bavi stočarstvom i poljoprivredom, te o njegovom političkom djelovanju, koje je bilo obilježeno rješavanjem konkretnih problema lokalne zajednice.
Fra Robert Jolić o obitelji, svećeničkom pozivu, školovanju… fra Didaka Buntića
Franina kamenica i širokobriješka crkva
”Zanimljivo, tu legendu, seosku priču, ja sam čuo kod njegove, a i moje rodbine, potomaka pokojnog Ivše. To se zvalo Franina kamenica, jer je njemu krsno ime Franjo, a fra Didak je redovničko ime. Dok je čuvao ovce, on je klesao neku kamenicu, gdje bi se ovce mogle napojiti i kažu da je već tada pokazivao smisao za gradnju, za neka lijepa dijela. Što se tiče toga, njegovo građevinsko remek djelo jest širokobriješka crkva, koja je u Drugom svjetskom ratu bila prilično oštećena, ali se danas nalazi u istom onom obliku kako ju je gradio fra Didak. Zanimljiv je taj njegov pristup gradnji i građevinskoj ljepoti, u smislu izgleda, jer je već do tada postojala jedna crkva na Širokom Brijegu, koja je bila dosta neugledna, niska, da on navodi da više sliči na konjušnicu, nego na crkvu, i onda je on potaknuo gvardijana i provinciju da 1905. god. započne ta izgradnja. On je doveo, to je vrlo zanimljivo, klesare iz Italije, vjerojatno i iz Dalmacije. Kod nas tada nije bio klesara, ljudi nisu znali lijepo klesati kamen, i onda je on zvao naše ljude, iz Širokog Brijega i Posušja, da bi učili od tih majstora, koji su dolazili sa strane, i da bi oni sami postali klesari. Koliko je meni poznato, te zadnje radove, zadnjih godina izgradnje su vodili domaći majstori, koji su očito dobro svladali zanat, jer ta crkva stoji do današnjega dana, i doista odiše i očarava ljepotom sve one koji su tamo dolazili. Dakako da je to bila silna muka, zbog toga što je Hercegovina bila vrlo siromašna, što se većina novca za izgradnju morala tražiti sa strane, i što je fra Didak morao nadgledati svakoga dana što se tu gradilo. Kaže se da ni jedan važniji kamen nije postavljen, da ga on nije odobrio, bilo vezano za njegov izgled, bilo vezano za čvrstoću. Bogu hvala da je ta crkva na kraju sagrađena i da je danas ponos ne samo Širokog Brijega, nego i čitave Hercegovine. Ono što valja spomenuti, fra Didak je preminuo u svome Brotnju, prije 100 godina, i njegovo tijelo je počivalo u groblju Podadvor u Čitluku, međutim, nakon toga su fratri odlučili da se njegovo tijelo prenese, upravo na Široki Brijeg 1938., gdje je pokopano u njegovoj crkvi, koju je on sagradio, a svi ostali fratri su pokopani na groblju. To je fra Didaku učinjena jedna svečana gesta, da on počiva u toj crkvi koju je sam gradio.”
Fra Didakov rad na infrastrukturi u Hercegovini
”Fra Didak je kao i svi drugi, bio oduševljen time što je prestala turska vlast i što je na vlast došla jedna katolička velesila, Austro-Ugarska Monarhija. Međutim, uskoro su se i on i mnogi drugi razočarali. On otvoreno piše Zemaljskoj vladi da je ta nova vlast, od koje se iznimno puno očekivalo, jedva što sagradila u Hercegovini, vezano primjerice za ceste, vezano pogotovo za školstvo, što je njega vrijeđalo, jer on je bio na Zapadu, završio je studij na Zapadu, znao je kako to izgleda i znao je koliko smo mi daleko od toga, i da te vlasti jedva da što rade po tom pitanju. On se borio svim silama, primjerice, da bi se dobio taj novac za izgradnju cesta, brojnih dionica. On se također borio za izgradnju telegrafskih ureda, kasnije se čak razgovaralo i o telefonu, ali od toga nije bilo ništa. Koliko mi je poznato osim Mostara, nigdje nije bilo pošte, poštanskoga ureda, tako da se on izborio, da se to sagradi u Širokom Brijegu, a kasnije i u Čitluku i Posušju. Ta fra Didakova skrb za svoj narod, nadilazila je samo vjersku skrb, nego je on očito bio vrlo prodoran. Znao je uspostaviti kontakte s utjecajnim ljudima, ali nikada to nije radio da bi sebi nešto stekao, nego samo svome narodu, da bi taj narod napredovao. Ne možete vi napredovati ako nemate ceste, to je potpuno nemoguće. On se isto tako borio za otvaranje tih duhanskih ureda, u većim mjestima, kako bi ljudi mogli bliže nositi taj duhan na otkup, a ne gubiti dane i dane samo hodajući tamo i nazad. Isto tako se borio i to je nastavio, možda s još većim uspjehom, njegov učenik fra Dominik Mandić, za te otkupne cijene koje su uvijek bile niske, u Austro-Ugarskoj još i nekako, kasnije u Kraljevini Jugoslaviji to je bilo katastrofa, to je bilo čisto izrabljivanje jadnoga svijeta, koji je čitavu godinu morao raditi da bi im na kraju netko po svojoj slobodnoj volji potpuno lažno procijenio duhan na nekakvu 3. ili 4. kategoriju. Stoga su ljudi bili prisiljeni švercati s time, da bi preživjeli oni i njihove obitelji, oni su bili prisiljeni nositi taj duhan stazama u Bosnu, da bi ga prodali po povoljnoj cijeni i da bi nešto dobili. Puno toga ima vezanog za fra Didaka Buntića što je bilo u svrhu izgradnje infrastrukture u Hercegovini. Čak je i njegova smrt povezana s jednim takvim projektom. On je na sv. Blaža ili Vlaha kako kažu Dubrovčani, došao u svoju rodnu župu, tada je sjedište župe bilo u Čitluku, i upravo je u to vrijeme išao razmjerati polje s nekim inženjerom, da bi se to Čitlučko polje melioriralo, tako da vode ima u ljeto kad je treba, a ne toliko zimi kad je ne treba. I upravo tada je imao taj napad, razbolio se i istoga dana preminuo u Čitluku, u staroj župnoj kući.”
Poticaj fra Didaka Buntića da se narod bavi poljoprivredom i stočarstvom
”Naš narod je bilo teško oduševiti za bilo što novo, jer oni su, znate kako to ide, ako je moj djed, pradjed, radio ovako, onda se to ne može i ne smije mijenjati. Naprotiv, Didak koji je bio u svijetu i vidio da se to može puno bolje i kvalitetnije raditi, da prinosi mogu biti puno veći, da od stočarstva može biti puno veća dobit, on je nastojao svim silama ne bi li uvjerio ljude u tako nešto. Ovdje je veća stvar bila uvjeriti nekoga da to treba raditi na novi, kvalitetniji način. Primjerice on je znao kalemiti voćke, bavio se čak i time, podučavao je ljude. Ja znam da se to vrlo teško prihvaćalo, čak i u vrijeme kad sam ja bio dijete, a ne u vrijeme kad je fra Didak Buntić to njima pokušavao pojasniti. Ali njegov utjecaj na ljude, i ljubav koju je taj narod gajio prema njemu, upravo zbog toga što im je on bio, sigurno najveći zaštitnik, i pred vlastima i inače, je dala nekakve opcije, da bi oni prihvatili barem dio toga što je fra Didak smatrao da trebaju prihvatiti za svoje dobro. On je imao organizacijskoga smisla, kako će ljudi i bolje obrađivati vinograd, kako će bolje raditi vino, i ono što je najvažnije kako će bolje očuvati vino. Čini se da je ovdje glavni problem bio upravo to što ljudi nisu imali uvjeta, i što nisu držali do toga kako sačuvati vino zdravim. Radio je puno i na tome planu, dovodio je inženjere koji su podučavali narod oko toga, i stvarao je te zadruge preko kojih bi ljudi lakše plasirali svoju robu, pa isto tako i vino.”
Političko djelovanje fra Didaka Buntića
”Ono što načelno možemo kazati o njegovom političkom stavu, nevezano za stranke. On je bio radikalno hrvatski orijentiran. On je bio starčevićanac, pravaš, i on je uvijek smatrao, govorio i javno isticao vezano za sudbinu Bosne i Hercegovine, pogotovo vezano za aneksiju 1908., kada je Bosna i Hercegovina službeno postala dio Austro-Ugarskog Carstva, da ona zapravo čitava mora biti pod hrvatskim banom, da su to zapravo hrvatske pokrajine. Dakako, povijest je to odredila prilično drugačije, sve do današnjega dana to nije ispalo tako, ali je važno naglasiti da je on bio radikalno hrvatski nastrojen i da ta ideja jugoslavenstva koja se pojavila i koja je bila dominanta i među nekim franjevcima, spomenut ću najpoznatijeg u Hercegovini, fra Dominika Mandića, nikad zapravo nije uhvatila dubljega korijena u fra Didaka, jer je on vezano za Hercegovinu, bio učenik biskupa fra Paškala Buconjića, koji je njemu bio uzor i koga je on upamtio. On je bio radikalni starčevićanac. Ime starčevićanac je po Anti Starčeviću, predsjedniku i utemeljitelju Hrvatske stranke prava, i fra Didak je to doista dosljedno naslijedio. Sad da se vratimo na ovu nazovimo stranačku politiku. Upravo zbog te činjenice da u hrvatskom narodu, po okupaciji austro-ugarske vojske 1878., jedva da je bilo pismenih ljudi, bilo je jasno da se i tom politikom moraju baviti svećenici, franjevci, poslije i dijecezanski svećenici koji su došli u Bosnu i Hercegovinu, iako fra Didak nikada nije bio oduševljen tom stranačkom politikom. On je naprotiv govorio da ta stranačka politika donosi dobra, ali donosi i zla jer zavađa narod. I sami svećenici, ako se bave politikom moraju biti u jednoj stranci, neki njihovi vjernici su u drugoj stranci. To automatski stvara neraspoloženje prema Crkvi i prema svećenicima, da ne govorimo o tome da su se uskoro, i u vrijeme Austro-Ugarske i u vrijeme Kraljevine SHS, među samim svećenicima pojavile različite stranačke struje, tako da su i oni sami počeli pripadati različitim strankama. To je dovodilo do nesloge ne samo među svećenstvom, nego i među hrvatskim tj. katoličkim narodom. Dakle on jest bio u vrijeme Austro-Ugarske član Hrvatske narodne zajednice, međutim on je tu stranku smatrao više mogućnošću da može raditi na dobrobit naroda, i upravo preko te Hrvatske narodne zajednice su mogli nabaviti školske priručnike koje su onda koristili u Seljačkim školama. Fra Didak nipošto nije tu stranku smatrao primarno političkom strankom, niti se on primarno angažirao u tome usko stranačkome području. On je bio zastupnik u Skupštini, i on opet nije shvaćao to kao da bude neki karijerni političar, nego naprotiv sve te službe i ugled koji je imao i u jednoj i u drugoj državi, pokušavao je iskoristiti za dobrobit tog naroda u Hercegovini, pogotovo katoličkog, ali ne smije se zaboraviti i drugih naroda. Fra Didak nikada nije isključivao ni pravoslavno, ni muslimansko stanovništvo, ukoliko je mogao raditi nešto i na njihovoj dobrobiti, osobito onih najsiromašnijih, kao što je bila seljačka klasa (ratari, stočari i poljoprivrednici). On se bavio politikom na taj način i on je na takav način zamišljao politiku.”
Djelovanje u Hrvatskoj pučkoj stranci
”To je već vrijeme nove države i novih stranaka. U Bosni i Hercegovini je trebalo stvoriti i hrvatske stranke, i ta Hrvatska pučka stranka je bila prva. No uskoro i tu dolazi do podjela, i onda se to opet vezalo i za podijele između svjetovnog odnosno dijecezanskog svećenstva i franjevaca, vrlo široka tema, pa je nadbiskup Stadler osnovao Hrvatsku težačku stranku, pa su opet tu nastale podjele. Fra Didak se svim silama borio dok je to imalo ikakvih izgleda, i sudjelovao na više sastanaka, da bi se te dvije stranke, radi uspjeha hrvatskog naroda na izborima u Bosni i Hercegovini, ujedinile tj. da se ne bi rastavile i da sve svoje snage stave na to. Međutim od toga nije bilo ništa, podjele su bile dublje. Ta njegova Hrvatska pučka stranka nije dobro prošla na izborima, no on sam je bio izabran za narodnog zastupnika u Narodnoj skupštini u Beogradu, i tu svoju službu je časno i pošteno obavljao oko dvije godine, jer je vrlo brzo preminuo nakon toga. On je bio potpuno svjestan toga da razjedinjenost hrvatskog političkoga korpusa u Bosni i Hercegovini može nanijeti samo štetu interesima toga naroda. On nije bio baš sretan s tom startnom pozicijom Hrvatske pučke stranke, koja je više bila jugoslavenski usmjerena, nego hrvatski usmjerena, ma da je o tome teško govoriti u današnjim okvirima, međutim ti mlađi fratri, pod većim utjecajem fra Dominika Mandića koji je bio projugoslavenski raspoložen, njega su ugurali, ja bih rekao gotovo pa prisilili, da se uključi u politiku na taj način. Nije on imao lijepe riječi za to, rekao je da su ga braća zakaljala. Međutim za dobrobit tog naroda u Hercegovini, i na nagovor svoje subraće franjevaca, on kao najugledniji katolik i Hrvat u čitavoj Hercegovini je ipak pristao na to, ali opet isključivo da bi radio za dobro svoga naroda.”
Fra Didakova prognoza 1908. god. da će Austro-Ugarska Monarhija propasti za 10-ak godina
”Tu je baš bio prorok. Točno je pogodio što će biti, naravno nije on tada znao da će biti rat i kako će to na kraju završiti. On je to govorio na temelju nekih drugih pokazatelja, a upravo glavni temelj je bio zato što nije bilo riješeno slavensko pitanje. Treba imati na umu, da su tada i Česi i Slovaci pripadali Austro-Ugarskoj Monarhiji, i Hrvati i Srbi i Slovenci koji su živjeli na tome području, da to pitanje nikada nije riješeno, jer su i fra Didak Buntić i mnogi drugi ugledniji hrvatski zastupnici tražili osnutak još trećeg elementa, da bude trojna monarhija, i da taj treći element bude slavenski element, ne samo hrvatski, nego svih Slavena koji su živjeli na prostoru Austro-Ugarske. Međutim, kako se to ustrajno nije rješavalo, kako je ustrajno postojala napetost između austrijskoga i ugarskoga korpusa, jasno je bilo da ta država ne može dugo funkcionirati na takvim principima, na takvim temeljima, jer je previše razjedinjenosti u njoj bilo, a premalo je bilo onih silnica koje su je ujedinjavale. Pitanje je kada bi se raspala ta velika zajednica, da nije bilo Prvoga svjetskoga rata. Vjerojatno bi ona opstala još jedno vrijeme. Vrlo je zanimljivo, ja se nisam bavio time, no neki danas naglašavaju da je upravo prestolonasljednik koji je ubijen u Sarajevu, Ferdinand, bio vrlo sklon toj ideji da bi zadovoljio i taj slavenski element, o osnutku trojne monarhije, i austrijskoga, i ugarskoga, i slavenskoga elementa, ali eto upravo je taj atentat na njega u Sarajevu, uništio svaku takvu ideju, i proizveo rat koji nije dobro završio, pogotovo za Hercegovinu, ne samo vezano za brojne koji su pobijeni u tome ratu, nego i za sveopću glad, koja je nastala tada i za vrlo teška vremena koja su nastala tada, možda najteža u povijesti Hercegovine.”
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu, a idućega tjedna u novoj, trećoj emisiji o fra Didaku Buntiću, poslušajte o akciji koju je pokrenuo za opismenjavanje hercegovačkog puka, koja se kasnije prelila i u Bosnu i neke dijelove Hrvatske.
Andrija Šego
