Poniznost je temelj kršćanstva. Kršćanstvo bez poniznosti je isprazno. Franjo je to shvatio. Franjevcima koji ne žive poniznost nemojte vjerovati. Kršćanima koji ne žive poniznost nemate im šta vjerovati.
”Zemlja u svom sjećanju čuva ono što čovjek, što pojedinac, što jedan narod jest. A naši preci čuvaše nam ovaj rajski komadić zemlje natopljene krvlju naših predaka, umiven suzama mnogih majki, otrgnut svima koji se htjedoše njime okoristit. U riznicama sjećanja sačuvane su slike nekih lijepih mladosti obilježenih smijehom i pjesmom, igrom i kolom… Sve te istine čine nas narodom bogatog identiteta i objedinjeni predstavljaju jednu zbirku koju zovemo tako toplim nazivom domovina”, riječi su to iz jednoga govora o narodu i domovini fra Joze Grbeša, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, kojima smo počeli emisiju o tradicijskoj kulturi Sitan kamen do kamena, a u kojoj je gostovao upravo fra Jozo Grbeš. Dugo godina djelovao je u SAD-u pa objedinjuje domovinu u domovini s domovinom u svijetu.
”Mi hodamo u povijesti. Povijest je dio nas. Povezani smo genetski. Povezani smo sjećanjem. Povezani smo memorijom naroda i pojedinca. Bez obzira gdje čovjek bio i kud otišao, imao nešto zajedničko u svim tim ljudima diljem svijeta”, kazao je fra Jozo pa na upit: Što je domovina?, odgovorio: ”Domovina je tamo gdje je duša doma”.
Godinama sam ponavljao, uz dužno poštovanje prema svima, da ljudi koji su vani više vole Hrvatsku nego oni koji u njoj žive.
”Čovjek u sebi, uz sve ostale duhovne i fizičke potrebe, ima i veliku potrebu pripadnosti. Potreba pripadnosti je bitna, pripadnost obitelji, skupini ljudi, naciji, narodi, zemlji… Možda je u jednoj riječi to domovina i ljudi je pronalaze diljem svijeta, a ono što mi podrazumijevamo pod domovina je mjesto, povijest, ljudi, narod… nešto što čovjek ima zajedničko s drugim ljudima i gdje je čovjek doma, dušom je doma, ne mislim tijelom… Dom je puno više, stoga je i domovina puno više. Stoga je ljudima koji odlaze daleko nostalgija jako velika. Ne ne mislim tu samo na Hrvate, nego i ljudima iz drugih naroda koje sam susretao. Čovjek žudi za onim odakle je otišao. Tamo gdje mu se duša osjeća doma, tu je domovina”, kazao je fra Jozo Grbeš, koji je govoreći o ljudima u iseljeništvu, koji jako daleko od doma i domovine čuvaju svoju tradiciju rekao da ”razdvojenost čini ljubav jačom”.
”Tako je i u odnosu na domovinu. Godinama sam ponavljao, uz dužno poštovanje prema svima, da ljudi koji su vani više vole Hrvatsku nego oni koji u njoj žive. Ljudi su u inozemstvu diljem svijeta osnivali razna društva od glazbenih, folklornih, kulturnih, umjetničkih, književnih… To im je bilo jako važno. Budući da sam dugo bio u Chicagu pada mi na pamet da jedno društvo u Chicagu slavi devedeset godina postojanja ovaj mjesec, to je društvo ‘Hrvatska žena’. Bili su zabranjeni u domovini, a kada je došla sloboda došli su u Zagreb s originalno zastavom i osnivali društva ‘Hrvatska žena’ u Hrvatskoj koje je nazočna u dosta mjesta. Upalili su vatru gdje je prisilom bila ugašena, a upalili su je oni koji su otišli pa se vratili”, kazao je fra Jozo Grbeš, koji je u emisiji Sitan kamen do kamena gostovao povodom svetkovine svetog Franje.
Govorio je o tradiciji, koja bez franjevaštva u Bosni i Hercegovini nije zamisliva. Čitavu stvarnost našeg postojanja u ovom kraju čuvali su fratri ili ujaci kako ih zovu u Bosni.
”Uvijek imam istu potrebu, a to je nagnuti glavu i reći hvala. Puno je tu stoljeća i puno je tu sudbina ljudi koji su darovali život ovom puku u najmučnija vremena povijesti. U tim teškim vremenima na ovim prostorima bilo je puno jakih ljudi, u vremenu Turaka, prije i poslije Turaka, u vremenu Austrije, vremenu ratova Prvoga, Drugoga, Domovinskoga… Ti ljudi i ti životopisu su nadahnuće nama koji živimo u lakšim vremenima ne postanemo slabi ljudi. Vjerujem da mnogima, ne samo nama franjevcima mogu postati nadahnuće. U tim biografijama imate fantastičnih sudbina koji nam mogu pomoći…”, kazao je fra o prošlosti provincije, franjevaca i franjevaštva na ovim prostorima.
”Imamo puno mladih ljude koji žive isprazne živote i traže nešto dublje. Franjina poniznost, njegov susret s Kristom i Franjin život koji se okrenuo uvijek će biti popularan. I danas imate ljude diljem svijeta koji ga slijede jer su izgubili smisao postojanja budući da ih je ono što im je svijet ponudio odvelo u ispraznost. To se i Franji dogodilo. On koji je htio biti neka faca, nekakav vitez, koji se sviđao svima, koji je imao bogatstvo, koji je imao slavu… Ali to ga je učinilo praznim čovjekom, on je tražio nešto dublje, a tražeći dublje čovjek uvijek susretne Boga i to će biti sve više tako u našem vremenu, jer živimo u vremenu koje doživljava udar u zid – da ne može tako”, kazao je fra Jozo Grbeš, koji se osvrnuo i na poniznost. Riječ je to koja najbolje opisuje život i djelovanje svetog Franje.
Masa je ljudi koja je hodala ovim brdima bosih nogu, promijenila živote, a ustvari je to bio povratak na početak, ponovno sjećanje na ono što su trebali biti, na ono što su nekada bili pa zaboravili…
”Poniznost je temelj kršćanstva. Kršćanstvo bez poniznosti je isprazno. Franjo je to shvatio. Franjevcima koji ne žive poniznost nemojte vjerovati. Kršćanima koji ne žive poniznost nemate im šta vjerovati. To je temelj evanđeoske poruke. Nama fratrima je to jedina opcija, suprotno tome je egoizam koji nosi zlo. Franjevci su tu dimenziju života koja je ključna prenijeli su i na ljude, običan svagdašnji svijet i oni su to baštinili”, kazao je fra Jozo Grbeš, koji je u emisiji govorio i o 800. obljetnici prvih jaslica, stigmi… Govorio je o svom životu u Rami, koja je tradicijski obilježena Divom Grabovčevom… Pričao je o životu u Slavoniji, dijaspori u kojoj je proveo gotovo cijeli svećenički vijek…
Govoreći o tradiciji fra Jozo je istaknuo: ”Kad vam netko kaže da ste zaostali, konzervativni ili tradicionalni, budite ponosni!” te naglašava kako je u iseljeništvu molio ljude koji su iselili da u detalje svoju životnu priču ispričaju svojoj djeci kako bi znali tko su.
”Sjećanje i tradicija su dvije stvarnosti istoga duha. Grčki izraz vječna budnost je cijena slobode sažeo je jako dobro odnos slobode i odgovornosti. Sloboda našega vremena kao da je postala mjesto zaborava. Kao da je savršenost komunikacija u svijetu u kojemu mi živimo kontradiktorno postala i mjesto zaborava. U slobodi kao da se može sve dogoditi osim sjećanja. A sjećanje je čovjeku orijentacija, ono je i čin duhovne odgovornosti osobe. Duhovnost je stoga velika snaga svake egzistencije ako čovjek prihvati princip vlastitog duhovnog postojanja. Ja vjerujem da o tradiciji, o pripadnosti o narodu o naciji o povijesti bez tog duhovnog karaktera je nemoguće govoriti. Jer duhovnost je mjesto mudrosti i življeno je duhovno iskustvo jednoga naroda. To je ogroman potencijal snage, iskustvo jednog naroda. I najbolji umovi i najkritičniji umovi to znaju jer zaista tradicija je zajednici ono što je sjećanje pojedincu. Mi znamo ako izgubimo kao pojedinac sjećanje, ako se probudimo ujutro ne znajući gdje smo, tko smo i na kojim temeljima stojimo mi prestajemo biti pojedinac. A stojimo uvijek na nečijim temeljima na ramenima mnogih koji putovaše prije nas. Stoga ako izgubimo tradiciju nalazimo se negdje u zbunjenom kaosu vlastite egzistencije ne znajući tko je čovjek”, riječi su fra Joze Grbeša izgovorene na jednom znanstveno-stručnom skupu koje smo ponovili i u emisiji Sitan kamen do kamena, a na kraju se osvrnuo i na Međugorje, za koje je rekao da je vraćanje na početak, na stranice evanđelja.
”Sedam Očenaša je nastavak sjećanja, nastavak tradicije, buđenje iz zaboravljenoga, vraćanje na početak, vraćanje na prve stranice Biblije, na ono što jesmo bili nekada. U porukama nema velike filozofije, nema mudrosti, nema neke pameti tamo koja nam ranije nije bila poznata. To je sve jednostavno. To je jednostavno vraćanje na početak, dozivanje bitnoga, vraćanje na stranice Evanđelja. Međugorje se u ovo uklapa jako dobro zato su nam ovo blagoslovljeni dani. Masa je ljudi koja je hodala ovim brdima bosih nogu, promijenila živote, a ustvari je to bio povratak na početak, ponovno sjećanje na ono što su trebali biti, na ono što su nekada bili pa zaboravili… Mnogi od tih kršćana koji su došli u Međugorje su kršteni, primili su sakrament, ali su onda zaboravili, a taj zaborav postao je opasan…”, kazao je fra Jozo Grbeš, pozivajući sve: ”Imajte dovoljno snage da budete ono što trebate biti i budite dovoljno slobodni da ne zaboravite ono što je vaše.”
Cijelu emisiju Sitan kamen do kamena poslušajte na našem YouTube kanalu.
Vedran Vidović
