Ivan Dodig, proslavljeni tenisač iz Međugorja ove je godine, nakon što je osvojio sve što se u tenisu osvojiti može, zaključio svoju profesionalnu igračku karijeru u 41. godini. Ostalo mu je još odigrati oproštajni meč. Bit će to u Međugorju sljedeće godine. O tome je govorio u razgovoru za Sportske minute Radiopostaje Mir Međugorje, govorio je o trofejima, najljepšim i najtežim trenucima bogate karijere, treniranju mladih, ostvarenju svojih snova, počecima u Međugorju… Najprije se osvrnuo na svoj novi izazov. Ivan je trenutno izbornik hrvatske teniske Davis cup reprezentacije pa smo ga pitali je li se navikao na tu ulogu
Još uvijek je svježe i još uvijek mi je malo čudno, s obzirom da sam toliki niz godina u profesionalnom sportu kao profesionalni igrač, ali ove godine sam završio svoju profesionalnu karijeru i odmah sam dobio funkciju izbornika, tako da treba još malo navikavanja na nove izraze, ali lijep je osjećaj.
Što Vam znači biti hrvatski izbornik? Kolika je to čast?
Sigurno da je velika čast i privilegija poslije igračke karijere nastaviti kao izbornik. Jako mi je drago što su momci željeli da ja to budem, da nastavim u tenisu zajedno s njima, kao njihov izbornik, koji će ih voditi kroz sljedeće generacije i uvijek je lijepo dobiti poziv. Velika je čast predstavljati svoju reprezentaciju prije svega kao igrač, a onda i kao izbornik, tako da sam jako počašćen i ugodno iznenađen s obzirom da nisam baš išao u tom smjeru, ali evo dogodilo se, pozitivno sam iznenađen i s veseljem iščekujem nove izazove.
Novo okupljanje je već za nešto više od mjesec dana, 6. i 7. veljače 2026. godine u Varaždinu. Kako dočekujete Dansku? Kakva su očekivanja od tog dvoboja?
Vidjet ćemo, imamo jednu dobru reprezentaciju, nisam siguran hoće li njihov najbolji igrač Holger Rune igrati, ali dobra je stvar što igramo pred domaćom publikom. U zadnje vrijeme dosta smo imali mečeva pred domaćom publikom, to je dobro. Igramo u Varaždinu i vidjet ćemo kako će biti, nova sezona je uvijek zanimljiva, početak je to godine, svi igrači dolaze poslije priprema, u kontaktu sam sa svim igračima, svi su zdravi osim Borne Ćorića, ostali su u pripremnoj fazi. Imamo velik meč, to je i početak Svjetske skupine, nadam se da možemo pozitivno krenuti i da se opet možemo približiti kraju tog natjecanja. Naravno da će to biti dosta teško i izazovno. Danas smo u situaciji da reprezentacija lagano ide u pomlađivanje i toga smo svjesni, ali na nama je da gradimo budućnost i pokušavamo ponoviti one uspjehe koje smo imali u prošlosti.
Spomenuli ste najboljeg danskog igrača Runea, hoće li i naši najbolji igrači igrati na ovom meču, lako je za Dance? Vidio sam da je Vaš kum Marin Čilić na svom Instagramu podijelio najavu meča, znači li to da dolazi?
Za sada je sve po planu, nadamo se da ćemo biti u punom sastavu. Nažalost, Borna Ćorić ima jednu veliku operaciju ramena zbog koje određeni dio vremena neće biti na terenu i u ovom susretu nam neće moći pomoći, a svi drugi igrači su na raspolaganju i u pripremnoj su fazi. Očekujem da budemo u punom sastavu i da krenemo pozitivno.
Ivane, ovo je godina u kojoj ste završili svoju igračku karijeru, kako je bilo donijeti tu odluku i prekinuti s igranjem tenisa koji ste igrali cijeli život?
Uvijek je, kada prolazite kroz sve te godine profesionalnog sporta od početaka, kraj u jednu ruku malo težak, ali i neizbježan. Kraj čeka svakog sportaša. Ja mogu biti sretan i ponosan na toliki niz godina u kojima sam igrao. Uskoro će mi 41 godina, tako da su to prelijepe godine i dobre godine da se završi s profesionalnim igranjem. Nisam imao nekih ozbiljnih zdravstvenih problema i mogu nastaviti normalno živjeti. To je ono što sam želio. Sigurno da sam mogao odigrati još jednu-dvije sezone, ali na kraju sam dugo razmišljao i nisam vidio puno nečega što bih mogao još postići, da već nisam postigao. Želim se okrenuti nekim drugim stvarima i sportu pridonijeti na drugi način.
Toliki niz godina sam u profesionalnom sportu da je vrijeme da se malo posvetim drugim stvarima, prije svega obitelji. Imam djecu, imam prekrasnu obitelj, djecu koja se bave sportom i želim provesti puno više vremena s njima. Tu je i puno drugih stvari, primjerice i Davis cup izbornik… Mislim da mogu puno više pridonijeti društvu na puno različitih načina kroz sport i kroz život.
Vi i Luka Modrić, na neki način ste hrvatski i svjetski fenomeni, s obzirom na to koliko dugo ste bili na svjetskoj razini u vrhu?
To su ozbiljne godine. Kad vi pređete 35. godinu, to su već ozbiljne godine. Imao sam sreću da sam uspio igrati toliki niz godina na najvišoj razini s najboljim igračima, osvajati velike turnire… Tako da sam s te strane ispunjen do maksimuma i uživam. Iskreno uživam trenutno u ovim postprofesionalnim danima. Stvarno uživam i presretan sam sa svojom karijerom i načinom na koji sam završio. I sad ovaj prilagodni dio mi stvarno ide super.
Kako provodite ove postprofesionalne dane? Što radite u Međugorju? Živite tu? Odlučili ste tu živjeti?
U Međugorju sam. Radim nekoliko velikih stvari, prije svega veliki projekt radimo u Međugorju to je veliki teniski centar s popratnim sadržajima i to je ono što mi je trenutno u fokusu, uz, naravno, obitelj. Provodim puno vremena sa svojom djecom, s obitelj i s prijateljima. Radim one stvari koje su mi u profesionalnoj karijeri malo nedostale, tako da svaki dan mi je cijeli ispunjen.
Stvarno uživam uz puno poslovnih stvari, puno obiteljskih i društvenih aktivnosti. Drago mi je što napokon i u taj dio mogu krenuti i živjeti malo više na taj način.
Kada se planira završiti teniski kompleks u Međugorju? Može li Međugorje dobiti možda i neki Futures turnir za početak?
Naša ideja je da pokušamo u sljedećoj godini, nadamo se u lipnju da ćemo uspjeti završiti teniski centar i naravno želja je da već 2027. godine krenemo s profesionalnim turnirima. Sigurno da će biti Futures, vjerojatno i Challenger turnir. To je ono što želimo. Želimo pridonijeti našem kraju i društvu, želimo uvesti djecu u svijet profesionalnog tenisa. Ponudit ćemo im sve moguće uvjete od vrhunskih uvjeta za treniranje do stručnih trenera. Uz sve to, imat ćemo i puno aktivnosti, turnire od juniorskih do seniorskih, Futures, Challenger turnire… Tko zna, u budućnosti jednog dana možda i ATP turnir.
Bilo bi lijepo u svakom slučaju. Iako ovaj teniski kompleks još nije gotov, Vi već radite s mladim tenisačima, dolaze, žele trenirati s Vama… Ima i tu posla?
Ima sigurno i drago mi je da to mogu vratiti tenisu. Prije svega da mogu svoje iskustvo podijeliti s djecom i budućim generacijama. Nadam se da u budućnosti može netko opet doći iz naših krajeva i igrati na svjetskoj razini kao što smo Marin i ja. To je onaj cilj, krajnji cilj našeg centra i akademije koju ćemo imati – dati našim mladima i svim drugima koji žele graditi svoju karijeru vrhunske uvjete, što osobno ja i puno naših sportaša nismo mogli pronaći u prošlosti kod nas. Želimo da dođu, da uživaju u dobrim uvjetima i profesionalnijoj struci. I to je ono što me najviše motivira, siguran sam da ima puno djece s potencijalom i puno talentirane djece. Ja sam se sad već uključio, puno sam na teniskom terenu, istražujem igram s djecom i vidim da tu ima puno talenta. Samo treba napraviti adekvatne uvjete, pružiti najbolju priliku, pomoći im koliko možemo i nadati se sljedećim dobrim profesionalnim igračima.
Ne treba sumnjati da će ih biti?
Ja se iskreno nadam.
Nekako ste tiho ušli u teniski svijet, dugo ste se mučili dok ste ušli među sto najboljih tenisača svijeta, onda ste eksplodirali na svjetskoj razini, bili ste najbolji na svijetu, ali ono što mi je zanimljivo, tako ste nekako tiho i izišli iz tenisa. Niste napravili neki oproštaj, niste se oprostili na nekom turniru, samo ste završili, ugasili, gotovo… Skromno, možda i previše skromno?
Nekako ja sam kroz cijelu sam svoju karijeru od početka imao malo drugačiji put od većine momaka. Svi mi imamo težak put da uspijemo, uvijek je svakom profesionalcu to težak put. Ja sam se stvarno, sad kad gledam iz perspektive odraslog čovjeka unazad, dosta dobro namučio. I to mi je drago, jer sam puno naučio u životu. Teške stvari uče čovjeka kroz život, vode ga kasnije i daju mu smjernice. Ali sam uspio naći svoj put, uvijek sam pokušavao živjeti normalnim životom, što jednostavnije mogu poslije svih uspjeha i želio sam nekako završiti na taj način.
Nisam nešto veliko napravio što se tiče oproštaja, ali želja je da na otvaranju teniskog centra u Međugorju odigram svoj zadnji meč. To će biti jedan veliki meč. Uskoro će javnosti to biti dostupno pa da sad ne idemo s tim prije vremena, jer ima još pola godine do toga, ali bit će to lijepo i to će biti ono što me najviše veseli – da završim, da odigram zadnji meč u svom kraju gdje je sve počelo i da to bude jedan veliki spektakularan meč.
I mi se radujemo tom spektaklu. U karijeri ste osvojili jedan turnir u singlu, u Zagrebu. ATP je nedavno i pisao o tome kako ste morali ponavljati onaj pobjednički poen. Osvojili ste u karijeri 24 turnira u paru, 7 Grand Slam naslova, osvojili ste Davis cup srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju s Marinom, imate više od tisuću mečeva na ATP Touru. Kad ste krenuli sa stricem Žarkom – moramo i njega spomenuti, Vi ga uvijek spominjete – što je bio cilj? Koliko ste mislili da ćete od ovoga ostvariti?
Dobro pitanje. Kad ste spomenuli strica, s njim uvijek pričam na tu temu. Cilj je bio, odnosno jedan dječački san je bio da jednog dana uspijemo doći možda na Wimbledon. Želja je to bila i stričeva i moja, ali nije bilo realno očekivati nešto više. I to je bilo veliko, jer tenis nije imao toliku tradiciju.
Kad ste nabrajali sve ove rezultate – u trenutku dok sam igrao nisam ih toliko doživljavao – sad kada sam završio puno više doživljavam te rezultate koje sam ostvario i zajedno sa svojim kolegama i s Marinom, prošli smo kroz taj put… To je ono što čini sport posebnim. Osvojiti u sportu koji igrate sve što možete osvojiti, osvojiti sve što postoji je nezamisliv osjećaj. Da mi je netko rekao da ću uspjeti, rekao bih da to nije realno, jer realno to kad malo sagledate nije jednostavno i realno, ali evo… Dogodilo se… Dogodilo se s razlogom na neki poseban način. Taj životni put, teniski moj put koji nije bio jednostavan, ali na kraju me nagradio s puno više nego sam očekivao.
Nisam mogao zamisliti da ću sve to ostvariti i stvarno sam presretan i ponosan na sve što sam napravio jer sam dao sve od sebe i nagradilo me jako puno.
Često ističete svoj težak teniski put ili drukčiji teniski put od većine drugih tenisača. Koliko je i to inspirativno za mlade igrače kojima ste trener?
Pa ja se nadam da mogu inspirirati mlade generacije jer danas živimo u drugom vremenu.
Način na koji smo mi, Marin, ja i svi momci iz ovih krajeva i općenito iz Hrvatske koji smo išli u to poslijeratno vrijeme, puno problematike, puno nepoznanica… Danas se puno bolje živi, iako je malo teži životni stil, jer se puno toga i nudi u svijetu, na različite načine i dobrog i nedobrog… Nadam se da mogu inspirirati djecu, da im to može biti jedna motivacija kao što je meni bila motivacija u to vrijeme Goran Ivanišević, zato sam i zavolio sport.
Nadam se da mladi mogu naći motivacije i želje da se prije svega bave sportom. Nije bitno kojim sportom. Sport je nešto što pruža puno lijepoga. Profesionalni sport nije jednostavan, on je jako težak.
Svaki profesionalni igrač u svakom sportu ima težak put, to se mora razumjeti, ali za to postoje profesionalci da motiviraju sljedeće generacije i ja se nadam da Marin i ja možemo motivirati buduće generacije iz ovih krajeva. Velika mi je želja da netko nastavi naš put, da pokuša napraviti i bolje rezultate nego što smo mi, to bi onda bila posebna priča i velika priča. Meni je iskreno to i želja i cilj, i veselim se da sljedeće generacije dođu i budu uspješni profesionalni tenisači i sportaši.
Vjerojatno hoće, iako se iz ove perspektive čini kako će to biti teško dostižno, ali brojni uspjesi hrvatskih sportaša iz povijesti su dostignuti. Tako ste i Vi i Marin, na neki način, prestigli svog uzora Gorana Ivaniševića, on nikad nije bio broj 1. Vi ste bili s Austinom Krajičekom broj 1. Bili ste najbolji par svijeta. Kakav je osjećaj biti najbolji na svijetu u tome što radiš, malo ljudi se time može pohvaliti?
To su sve posebni osjećaji kad sam osvojio svoj prvi profesionalni turnir u Zagrebu spomenuli ste ga, pa osvojiti Grand Slam, Davis Cup, olimpijsku medalju, pa biti broj jedan… Stvarno, svaki taj trenutak uvijek ostane duboko urezan u srcu i vjerojatno ću kroz cijeli život to nositi sa sobom.
Poseban je to osjećaj, to je onaj trenutak kad završite godinu i znate da ste najbolji u svijetu, stvarno uvijek ću ga se sjećati i sav onaj rad i trud koji sam uložio i dao je nagrađen na najbolji mogući način. To veseli čovjeka, kao i u svakom poslu, veseli kad nešto dobro radite i jednostavno ste ispunjeni i daje vam daljnju motivaciju za neke druge stvari, da i kroz život idete i ispunjavate svoje neke druge ciljeve i probate uveseliti druge ljude…
Puno ste toga osvojili, nabrajali smo malo prije, puno ste mečeva odigrali, ali i nije to samo moje mišljenje, možda vaš najveći doprinos hrvatskom tenisu je to što ste Hrvatima otkrili igru parova. I igračima koji su došli kasnije, Pavić, Mektić, Škugor, i gledateljima jer kada ste vi u parovima u finalu i osvajate turnire to svi žele i gledati, pa i novinarima koji su o tome izvještavali…
To mi je drago. Ja sam prvi od igrača iz naših krajeva koji je krenuo ozbiljno igrati parove i već dok sam igrao pojedinačno igrao sam i dugi niz godina i parove, već su krenuli i ozbiljni rezultati i u tom trenutku to nije bilo zanimljivo, ali s vremenom kako se sport i sve razvija tako su razvijali i parovi.
Kako se sport i sve razvija, tako se razvijala i igra parova. Danas su parovi puno popularniji, ja sam puno pridonio našem sportu što stiče igre parova i sretan sam i zbog Pavića i Mektća i svih drugih momaka koji su uspjeli sebi napraviti karijeru na taj način, jer sam ja taj koji je prvi s tim krenuo ozbiljnije. Time sam pokazao momcima da ima i drugi put i drugi način gdje se mogu napraviti vrhunski rezultati i osigurati egzistencija, ne samo kroz pojedinačni tenis, što je ekstremno teško. Ima puno drugih načina i možete napraviti sebi vrhunsku karijeru, vrhunske rezultate zbog kojih ćete uvijek ostati zapamćeni i to mi je drago. Siguran sam da sam jednom određenom dijelu igrača pomogao da se pronađu u tenisu. Pavić uvijek i spomene da je sa mnom krenuo igrati. Jedan od svojih prvih turnira igrao ej sa mnom. I Mektić, također. Drago mi je da su oni se pronašli, i ajmo reći malo kroz mene krenuli su u tom smjeru, kako sam ja igrao i napravili su sebi vrhunske karijere. Napravili su puno rezultata koji će uvijek ostati zapamćeni za hrvatski sport i za njih osobno i to je ono što me veseli.
Opet Vi to skromno, a sjećam se kako smo davno jednom sjedili i radili intervju kad vas je nazvao Goran Ivanišević i rekao otprilike: ”Ima jedan mali tu u Splitu igra nešto, bi li mogao s njim odigrati parove na nekom turniru?” Možda je čak i Zagreb bio taj turnir, a taj ‘mali’ bio je Mate Pavić.
Jeste, to je bio turnir u Zagrebu i dobro smo igrali, mislim da je to bio prvi naš zajednički turnir i da smo igrali finale i evo sad nakon 15 godina Mate Pavić je igrač koji je toliko toga osvojio kroz parove i zadužio i Hrvatsku kroz sve svoje rezultate i stvarno treba biti preponosan na sebe, prije svega. Drago mi je što sam bio jedan mali pokretač u svemu tome, ali na kraju krajeva on je taj koji je bio uporan, koji je radio, koji je bio spreman žrtvovati se i treba mu čestitati. Nadam se da su to lijepi primjeri, o onome što smo pričali, da se sljedeće generacije mogu voditi time i pronaći svoje uzore.
Rekli ste da ste ostvarili sve svoje teniske snove pa možemo li onda izdvojiti neki najljepši ili najljepše trenutke karijere? Ima li nešto da je baš iznad u odnosu na sve ostalo?
Pa ima ih sigurno više. Uvijek će mi u sjećanju ostati moj prvi turnir u pojedinačnoj konkurenciji – osvojen ATP pred domaćom publikom u Zagrebu. To je poseban doživljaj, tu sam se isprofilirao u igrača, jer kad osvojite ATP onda postajete svima zanimljivi, svatko vas prati, svatko vas gleda, ozbiljno vas shvaća… To će mi uvijek biti posebno jer je osvojen pred domaćom publikom, posebna uspomena koje ću se uvijek rado sjećati.
Poslije toga osvajanje Davis Cupa, osvajanje prvog Grand Slama i kasnije svih Grand Slamova… To su turniri koji svaki sportaš sanja osvojiti. Ja sam imao priliku više puta ih osvojiti, a neki su mi malo više ostali urezani u sjećanje. Osvajanje Wimbledona je posebno jer je to poseban turnir, prvi osvojeni Roland Garros gdje smo pobijedili najbolji tim u povijesti našeg sporta braću Bryan u finalu, koje su rijetki pobijedili u finalima.
Olimpijska medalja s Marinom je poseban osjećaj… Odlučili smo pokušati osvojiti medalju i to nam se dogodilo. Nema puno prilika da osvojite medalju posebno s Marinom s kojim sam odrastao, zajedno smo trenirali, kumovi smo, toliko toga smo zajedno prošli… Poseban osjećaj je onda i s Marinom i ekipom opet osvojiti Davis Cup… To su sve trenuci koji su i najveći trenuci našeg sporta, što svatko želi osvojiti. Ja sam imao priliku to osvojiti, držati te najveće pehare i oni će mi uvijek ostati urezani u sjećanju.
Ne znam baš koji bih izdvojio, puno je dobrih trenutaka bilo tako da nisam ih baš selektirao, ali rado se sjećam svih tih posebnih trenutaka.
Da, vjerujem da je teško izdvojiti, a može li se izdvojiti neki najteži i najtužniji trenutak karijere? Pretpostavljam da je vama tenisačima još i dodatno teže nego ovima u momčadskom sportu. Oni imaju ekipu pa se malo tješe, pomažu, guraju jedni druge… Vi to sve sami odrađujete.
Bilo je par trenutaka koje bih izdvojio, koji su mi ostali dosta teški. Sad pričamo o profesionalnom dijelu karijere pa se ne bih vraćao na ono prije toga, gdje je bilo puno tužnih situacija, ali to ne bih spominjao sada. U profesionalnom sportu mi je žao za jedan Grand Slam koji sam propustio osvojiti – Roland Garros u kojem smo imali tri meč lopte i to mi je baš teško palo.
Teško mi je pao i Davis cup 2016. godine kad smo igrali u Zagrebu, pred punom dvoranom. Vodili smo 2-1, Marin je igrao odlično, parove smo pobijedili on i ja, a onda je Marin vodio protiv Del Potra 2-0, sve je bilo spremno za veliko slavlje, puna Arena… Nažalost, izgubili smo taj dvoboj s Argentinom 3-2 i to mi je baš ostalo u tužnom sjećanju. Kasnije smo mi osvojili Davis cup, ali smo igrali u Francuskoj. Pred domaćim publikom je to posebno kad svi žive i dišu za tebe, osjete se dijelom toga. To su ti neki trenuci gdje sam osjetio neku tugu, ali u našem sportu kratkotrajne su i pobjede i porazi. S obzirom da je tenis specifičan sport, igrate svaki tjedan, ne smijete dugo biti tužni, ali ne smijete ni dugo biti veseli.
Sve je to u kratkom tonu, sljedeći tjedan, sljedeći turnir, nova prilika i to je dobra i loša stvar sporta. Loša je da ako nešto osvajate, nemate puno vremena veseliti se, ali ako igrate loše dobro je, jer ide odmah sljedeći tjedan i sljedeći turnir. Specifičan sport, pojedinačni sport, u parovima malo ima te suradnje, ali drugačiji je od kolektivnih sportova.
Ali nakon svih ovih najljepših i najtežih trenutaka, došli ste kući, došli ste u Međugorje. Znam, došli ste i u crkvu, došli ste i na Križevac, došli ste i na Brdo ukazanja, nikada niste krili koliko vam u svemu tome, uz obitelj naravno, pomaže i vjera pa i sva ova međugorska događanja?
Sigurno, ja sam dijete koje je rođeno u Međugorju i nikada nisam imao želju živjeti nigdje drugo. Iako sam obišao cijeli svijet, puno toga vidio i kao mlad čovjek mislim da ljudi trebaju ići vidjeti, ali nikada nisam ni pomislio da bih negdje drugo živio. Ovo je mjesto koje mi je toliko toga podarilo.
Između ostalog, dobio sam talent od Boga, od drage Gospe, usmjerio sam ga u sport koji volim i iskoristio sam taj talent, koji mi je omogućio da prođem kroz sve ovo o čemu smo razgovarali. Uvijek sam zahvalan i cijeli život ću biti zahvalan i Međugorju i dragoj Gospi na svom talentu i svim ljudima koji su bili oko mene i u teškim trenucima i u dobrim trenucima i dan-danas.
Ovdje se najbolje osjećam i uvijek ću se najbolje osjećati ovdje. Stvarno sam puno toga proputovao i vidio lijepoga, ali nigdje se nisam osjećao kao ovdje.
Kroz sport sam imao priliku u Međugorje dovesti puno ljudi koji su ostali iznenađeni u pozitivnom smislu i koji se i danas vraćaju. Razlog zašto želim napraviti teniski centar u Međugorju je da ljudi dolaze ovdje, da upoznaju naš kraj, posebno da upoznaju Međugorje, da osjete taj mir koji Međugorje nosi. I sâm sam kroz cijelu svoju karijeru, turbulentnu kakva je bila, uvijek imao taj mir, unutarnji mir koji mi je podaren ovdje i uvijek ću ga nositi sa sobom i to je ono što me veseli i što ću kroz cijeli život nositi u srcu.
Velimir Begić
