Ako želimo biti istinski Franjini, ako želimo nasljedovati njegov primjer, onda se neprestano trebamo preispitivati. Ispitivati svoju savjest i svoj svakodnevni život. Sveti Franjo je uistinu veliki vođa duša i treba nam biti jedan od učitelja u duhovnome životu. Ako kao svjetovni franjevci želimo uzeti ozbiljno svoje posebno zvanje, ako uistinu želimo biti odjeveni u Franjinu karizmu i njegov duh, jedan od načina je svakako da često čitamo njegove životopise, a posebice negove spise. Među svim spisima i životopisima potrebno je posebno izdvojiti Franjine opomene za koje se kaže kako su istinsko ogledalo savršenosti. To je ogledalo u kojemu se mi franjevci trebamo ogledati, pred kojim se trebamo popravljati.
Kajetan Esser u svojoj knjizi „Opomene svetoga Franje“, koju ćemo koristiti u današnjem promišljanju ističe: „Mnoge današnje i toliko tražene rasprave o onome što je uistinu franjevačko ili ne, bile bi suvišne kada bi se držalo više do evanđeoskih zahtjeva kršćanskoga života, kako ih Franjo opisuje uvijek mladim i svježim riječima. Koliko više budemo slušali njega i njegove riječi, toliko ćemo više rasti u našemu životu po Evanđelju, u životu koji oblikuje Duh Gospodnji.“
Stoga u emisiji Iz evanđelja u život često spominjemo Franjine Opomene. U subotnjoj emisiji urednica i voditeljica emisije Josipa Vukoja govorila je o Dvadeset i drugoj Opomeni koja nosi naziv „O ispraznome i brbljavome redovniku“. Naravno, Franjo je ovo pisao svojoj subraći, ali je zasigurno upućeno i svima nama i vjerujem da ćemo iz ovoga svi za sebe pronaći po koju misao.
Blago onom redovniku koji ne govori za plaću i koji ne izbrblja sve svoje, niti je brz na riječima (Izr 29, 20), nego mudro mjeri što ima reći i odgovoriti. Jao onom redovniku koji od Boga primljena dobra ne pohranjuje u svome srcu (Lk 2, 19. 51) i drugima ih ne pokazuje djelima nego ih više želi pokazati ljudima očekujući nagradu. On prima svoju plaću (Mt 6, 2. 16), a koji slušaju donose malo ploda. (sv. Franjo)
Sveti Franjo uviđa koliko je brbljavost pogibeljna, nastoji svoju braću obraniti od te pogibelji.
Vjerujem da smo, slušajući ove Franjine riječi, prepoznali i sebe u nekima od njih. U naše vrijeme jako se ističe važnost razgovora. Međutim, razgovor nije samo sposobnost pričanja, nego i čin slušanja. Slušanje je bitan uvjet razgovora. Slušati znači čuti i razumjeti drugoga.
Međutim, postoji nešto što sprječava istinski razgovor, a to je brbljavost. Brbaljavac ne zna razgovarati s drugima, dakle znati reći ali i slušati. Brbljavci su osobe koje znaju samo pričati, ne pada im na pamet stati i saslušati drugoga, niti ga pokušati razumjeti.
Stoga brbljavost zapravo otkriva jednu ljudsku manu, sebičnost. Brbljavac govori puno, često s nadom da će mu biti uzvraženo, očekuje neko priznanje, stavlja sebe u središte razgovora; izbrblja sve ono što zna; ne može zadržati ništa za sebe, nagao je u govoru. U svemu nastoji biti zanimljiv, a pri tome ne razmišlja razumno što treba reći ili odgovoriti.
I sami počesto neke osobe s kojima budemo u društvu nazovemo brbljavcima i u njihovom društvu se ne osjećamo najbolje, al budimo iskreni ti brbljavci smo počesto i mi sami. Često puno pričamo, a da ni sami ne znamo što smo rekli ili što smo htjeli reći. Brbljavost povezujemo i s bepotrebnim pričanjem ali i s ogovaranjem i tračanjem.
Papa Franjo je nedavno u jednom nagovoru istaknuo kako je ogovaranje i blebetanje zlo užasnije od COVID-19. Stoga, dragi slušatelji, upitajmo se svatko za sebe, širim li ja virus ogovaranja i blebetanja. Smatram li govor darom Božjim koji mi je dan na razumno raspolaganje ili taj dar nerazumno trošim i zloupotrebljavam.
Šutnja je oduvijek bila odlika bogotražitelja koji su nastojali u svakom trenutku biti otvoreni za tihi Božji govor. Znamo da se Franjo često povlačio u osamu, u molitvu, u tišini i šutnji. Njegov govor, privukao je mnoge upravo zato jer je proizišao iz šutnje, jer je bio priprost i jednostavan, ali istodobno pun Duha. Mogli bismo reći da je šutnja za Franju bila preduvjet govoru i da ga je ona (na)učila govoriti.
Iz riječi ove opomene uviđamo kako je za Franju govorenje dar Božji, a isprazno govorenje i brbljanje je govor za koji se očekuje plaća ili nagrada. Znamo da Franjo na sve gleda kao dar Božji, nezasluženi dar ljubavi i milosti Božje.
Nakon što smo prošli sadržaj opomene i nastojali posvjestiti zašto je Franjo ovome posvetio toliko pozornosti, što je htio reći svojoj subraći, a što ovime poručuje svima nama, ispitat ćemo sami sebe kako stojimo s brbljavošću. To ćemo učiniti kroz četiri točke koje je u svome tumačenju ove opomene istaknuo Kajetan Esser.
- Zašto toliko mnogo govorimo? Zašto nam je često teško šutjeti? Ispitajmo se. Ne krije li se u nutrini ponajviše naš Ja? Naš Ja koji se hoće pokazati zanimljivim; koji hoće biti zapažen; naš slavohlepni Ja željan slave, koji hoće da mu se dive? Ako je ovakav i naš slučaj, onda Gospodin još ne gospodari u nama, nego mi sami želimo gospodariti.
- Život kršćanina zahtijeva ogojenost u govoru. Treba najprije mudro promisliti ono što se mora odgovoriti. To je moguće samo onome tko je naučio šutjeti i razmišljati. Ovaj preduvjet je strogo potreban.
- Pravi su razgovori postali tako rijetki. Sebičnost, na koju misli sv. Franjo u ovoj opomeni, čini nemogućim upravo pravi dijalog, onaj bratski. Ljudi istovremeno govore a istovremeno i šute, umjesto da jedan drugoga prijazno slušaju i da podupru jedan drugoga odgovarajućim riječima. Ovdje nam Franjo pokazuje put kako možemo izgrađivati žive i uistinu bratske zajednice.
- Moramo nastojati djelima pokazati darove Božje. Nastojimo li oko toga svaki dan? Samo ćemo tako uzeti ozbiljno Boga, Onoga koji daje svako dobro. Franjo govori jasno da u Kraljevstvu Božjemu nije odlučujuće pobožno govoriti, nego raditi kako odgovara daru Božjemu.
Josipa Vukoja
