Često se u životu osjećamo kao da smo zatvoreni u neku čahuru iz koje nam je teško izići.
Iako se borimo i rukama i nogama, teško nam je presjeći neku nevidljivu nit da bismo se oslobodili.
Ponekad se želimo osloboditi osjećaja, ponekad nekih ljudi, misli, bolova. I čini nam se da predugo traje to koprcanje na mjestu. I mislimo u sebi: “Zar ljudi ne vide koliko se mučim, zašto mi ne pomognu?“
Možda iduća priča odgovori na neka pitanja.
A ona kaže kako je jedan čovjek šetao po svome vrtu i uživao u toplom proljetnom danu. Razgledao je probuđeno raslinje i nove biljke. U jednom trenutku pogled mu zastane na čahuri leptira koja se ljuljala na grančici magnolije. Čovjek priđe bliže i ugleda na čahuri mali otvor kroz koji je leptir pokušavao izići. To je trajalo satima, sve dok se odjednom sve nije umirilo i stalo. Činilo se kao da je leptir odustao. Čovjek se zabrinuo da će leptir uginuti zarobljen u čahuri i odluči mu pomoći da iziđe iz nje. Tako je požurio u kuću, donio malene škarice, presjekao čahuru i pomogao leptiru izići. i zaista, leptir je s lakoćom izišao iz čahure. Umjesto da poleti, pao je na travu. Čovjek ga pogleda iz bližega i vidje da su mu krila nekako smežurana, a tijelo otečeno. Čovjek je s nestrpljenjem čekao da leptir raširi krila i poleti.
No, leptir nije poletio. Niti taj dan, niti sutradan. Čovjek u najboljoj volji da mu pomogne, zapravo nije shvatio da je leptiru uništio život. Borba s čahurom je trebala osnažiti leptirova krila i tijelo. I da ga je čovjek pustio, leptir bi se izborio i poletio.
I u našem životu postoje čahure, teškoće koje nas oblikuju i pomažu nam da osnažimo i um i tijelo. I sve što nam se događa, događa nam se s razlogom. Svaki križ na našim leđima je tu jer ga možemo nositi. Svaka nit koju još uvijek nismo prerezali je tu jer nas uči nečemu. Svaka naša borba u ljusci života nas uči biti jačima, snažnijima, spretnijima i nadam se pametnijima.
S druge strane, u ovoj priči neki se možemo prepoznati i u ulozi čovjeka sa škaricama. Jeste li i vi oni koji gledaju gdje imaju niti koje će prerezati da bi nekome olakšali život? Kako pomoći nekome da iziđe iz svoje čahure sa što manje truda? Možda nas ova priča nauči da ponekad treba pustiti druge da se sami izbore za pokidane niti, da se sami ojačaju, i da sami polete. Jer, kako stvari stoje, malo je potrebno da nekome slomite krila.
Ankica Ostojić
