Blagdani se često opisuju kao najradosnije vrijeme u godini – vrijeme obitelji, zajedništva i odmora. No, za mnoge ljude upravo blagdani, ali i razdoblje koje dolazi nakon njih, mogu biti emocionalno vrlo zahtjevni. Osjećaji tuge, praznine, iscrpljenosti ili bezvoljnosti nisu rijetkost, iako se o njima rijetko govori. Danas otvaramo temu blagdanske i postblagdanske depresije – zašto se javlja, kako je prepoznati i što možemo učiniti da si pomognemo? Na ova pitanja u emisiji o zdravlju Puls u programu Radiopostaje Mir Međugorje odgovarala je Andrea Tomić, magistra psihologije.
Za početak, blagdanska i postblagdanska depresija nisu službene dijagnoze, nego opis psihičkog stanja koje se često javlja u ovo doba godine. Ljudi tada mogu osjećati tugu, prazninu, bezvoljnost, pojačan umor ili unutarnji nemir, nelagodu i slične emocije. Blagdani zapravo uvijek nose jednu snažnu simboliku – obitelji, pripadanja, ljubavi i upravo zato mogu izići na površinu sve ono što nam u životu nedostaje ili boli. Upravo zbog te simbolike, mi u ovo vrijeme možemo postati još svjesniji onoga što nama možda nedostaje. I to je ono što često u ovo doba godine vidim i u terapijskom radu, odnosno često vidimo da nisu blagdani ti koji stvaraju problem, nego samo taj problem, to nedostajanje, tu tugu učine dodatno vidljivijom.
Zašto su blagdani, koji se idealiziraju kao vrijeme sreće i zajedništva, za neke ljude emocionalno posebno teški?
Blagdani postaju emocionalno posebno teški, zato što su više nego ijedno drugo vrijeme ispunjeni očekivanjima, uspoređivanjem i porukama o tome kako bismo se „trebali“ osjećati. Svugdje se vrte reklame, slike, pozivi, poruke da moramo biti sretni, da je ovo najsretnije vrijeme, da se osjeća ta toplina, zajedništvo i onda je lako upasti u tu zamku i pomisliti: Pa s nama nešto nije u redu. Zašto se ja ne osjećam tako? Ako netko prolazi kroz gubitak, ima složene obiteljske odnose ili se osjeća usamljeno, blagdani mogu pojačati taj osjećaj. Umjesto topline, javi se pritisak. Umjesto bliskosti, osjećaj distance. Ali ono što je bitno naglasiti da je to u redu. Naše emocije ne prate kalendar, pa se ne može jednostavno tako samo od sebe javlja ta sreća kad dođe prosinac ili bilo koje drugo predblagdansko vrijeme. Najbitnije je zastati i osluškivati sebe, prihvatiti svoje emocije jer ćemo samo tako moći pronaći i nešto što nam može pomoći.
Koji su najčešći znakovi i simptomi koje ljudi primjećuju kod sebe u tom razdoblju? Kako razlikovati prolaznu tugu od ozbiljnijeg problema?
Ono što najčešće možemo primijetiti jest umor koji ne prolazi ni nakon što si priuštimo odmor. Zatim pad motivacije, povlačenje, razdražljivost, promjene u snu i apetitu te osjećaj da nas stvari koje su nas prije veselile više ne dotiču. Nemamo volje za te stvari, ne možemo se motivirati ni na koji način, niti se želimo pokušati motivirati. U takvom raspoloženju, nerijetko primjećujemo samo ono negativno, ono što nije dobro i tako sve dublje i dublje upadamo u takvo neko raspoloženje koje može preći i u ozbiljnija stanja. Prolazna tuga obično se mijenja iz dana u dan i ne oduzima u potpunosti sposobnost funkcioniranja, možemo i želimo učiniti nešto da se oraspoložimo, možemo razmišljati i na neki pozitivniji način, organizirati nešto da nam bude lakše i slično. Svi doživljavamo neke neugodne emocije, ali u pravilu nas te emocije ne ometaju, odnosno nisu središte našeg života. Ako primijetimo da tuga traje, produbljuje se ili da nam je sve teže nositi se s obavezama, to je znak da nam treba dodatna podrška, a ne samo „još malo vremena“.
Često se govori o “padu” nakon blagdana. Što se zapravo psihološki događa kada završi razdoblje intenzivnih emocija i očekivanja?
Blagdani često djeluju kao emocionalna i fizička utrka – na sve strane je puno ljudi, jako puno događanja, želimo sve stići, sve obići, druženja su sve češća, razgovori, hrana, muzika, adventi i nekako puno očekivanja u jako kratkom vremenu. Što nekih naših očekivanja, obaveza koje moramo i želimo ispuniti, što očekivanja drugih. Oni koji nisu tu, većinom u ovo doba godine dolaze provesti Božić u krugu obitelji i to je već velik događaj za mnoge sam po sebi. Uglavnom, događa se jako puno stvari u jako malo vremena i to je ono što ovo vrijeme i najviše obilježava. Kada sve to naglo stane, ostajemo sami sa sobom i svakodnevicom koja nam u prvom mjesecu nakon blagdana izgleda, jednostavno rečeno – dosadnom, nezanimljivom. Odnosno treba nam malo vremena, da se vratimo u rutinu. A taj prijelaz prije vraćanja u svakodnevnicu može izazvati osjećaj praznine, umora ili čak tuge. To ne znači da nešto s nama ne valja, nego da se naš živčani sustav pokušava vratiti u ravnotežu nakon intenzivnog razdoblja. Nekom je potrebno kraće, nekom duže vremena, ali važno je znati da su ti osjećaji normalni, prolazni i da možemo sebi dopustiti neko vrijeme da se prilagodimo svemu tome.
Koliko na postblagdansko raspoloženje utječu povratak u rutinu, radne obveze i financijski stres?
Pa taj utjecaj je generalno dosta velik. Nije nam nepoznata rečenica kako je odmor bio prekratak, da nam je sve proletjelo i da kada se vratimo u rutinu, na posao, da nam djeluje kao da nismo ni otišli, ali isto tako nam treba da se iz onog pa donekle opuštenog razdoblja gdje nismo bar trebali razmišljati o obavezama na poslu nije baš tako lako ni vratiti. Povratak obavezama često donosi osjećaj pritiska i gubitka slobode, a financijski stres dodatno opterećuje psihičko stanje. Ono što je jako bitno i ono što ja u terapiji sa svojim klijentima često radim jest naglašavanje razlike između realnih problema i onih misli koje nas dodatno preplavljuju, poput katastrofičnih scenarija. Jer kad se nađemo u takvom postblagdanskom neraspoloženju, stresu zbog vraćanja u rutinu zapravo nam i oni mali problemi, često izgledaju kao veliki i nerješivi jer nam se čini da se samo nagomilavaju. Kada naučimo prepoznati misli koje nas sputavaju, možemo smanjiti njihov emocionalni utjecaj i jasnije se fokusirati na ono što je pod našom kontrolom, što je to što možemo riješiti, na što možemo utjecati i na taj način pozitivno djelovati na naše mentalno zdravlje.
Mnogi ljudi osjećaju krivnju jer se tijekom blagdana ne osjećaju sretno. Kako se nositi s tim osjećajem i pritiskom da „moramo biti dobro“?
Mnogi ljudi osjećaju sram ili krivnju jer misle da „nemaju pravo“ biti tužni jer kao što sam navela, svugdje čujemo tu poruku : Moraš biti sretan. No sreća nije obaveza, a emocije nisu znak slabosti. Kada sebi dopustimo da se ne osjećamo dobro, zapravo otvaramo prostor za oporavak. Umjesto samokritike, važno je razvijati suosjećanje prema sebi, razgovarati sa sobom onako kako bismo razgovarali s bliskom osobom kojoj je teško, osvijestiti odakle ta tuga dolazi, možemo li nešto po tom pitanju učiniti i možemo li danas napraviti nešto malo u čemu bi možda mogli uživati. Važno je sebi dati unaprijed dopuštenje da ne mora sve biti savršeno. Ne moramo uživati u stvarima kao što smo uživali nekad prije, ne moramo napraviti sve ono što se od nas očekuje, ali možemo sebe zapitati što mi danas treba. Što ja želim? I prihvatiti sve one emocije koje osjećamo. Jer sve su emocije u redu i ne prolaze jer je netko rekao: ne moraš se tako osjećati. ”Sve će biti dobro.” Bit će dobro, ali prvo moramo prihvatiti da nam trenutno možda i nije toliko dobro.
Kakvu ulogu imaju društvene mreže i uspoređivanje s drugima u stvaranju osjećaja nezadovoljstva ili tuge?
Društvene mreže pojačavaju osjećaj da svi drugi žive bolje, sretnije i ispunjenije živote. Na sve strane su slike savršeno uređenog doma, čiste kuhinje nakon savršeno dekoriranih kolača, a posebno tijekom blagdana, prikazuje se idealizirana slika stvarnosti. I ok je da želiš postaviti sliku uređenog doma i svega onog u čemu uživaš, ali svima nama poruka treba biti jasna: Slike na društvenim mrežama su samo slike. Samo trenuci. I nikad ne prikazuju stvarnu sliku svakodnevnog života. Kada se uspoređujemo s tim slikama, vlastiti život može djelovati praznije nego što jest. Važno je podsjetiti se da ne uspoređujemo istu stvar, mi vidimo svoju svakodnevicu, a kod drugih vidimo samo odabrane trenutke koje žele postaviti. Prečesto scrolanje po društvenim mrežama i upijanje tih slika može nam se i nesvjesno uvući u naše misli, pokvariti raspoloženje jer mi sjedimo u kući koja nije tako uredna, koja je puna igračaka itd. Ako primijetimo da nas društvene mreže iscrpljuju, važno je svjesno se odmaknuti od takvog sadržaja, ugasiti ili ograničiti, posebno kada primijetimo da nas takav sadržaj opterećuje puno više nego što bi trebao – da to nije više samo potražit ću neku ideju, već ako postane: Aha, vidiš svi mogu to, samo ja ne mogu.
Koje male, konkretne korake ljudi mogu učiniti već danas kako bi si olakšali blagdansku ili postblagdansku emocionalnu težinu?
Prije svega, važno je smanjiti očekivanja od sebe. Ovo nije vrijeme za velike odluke ni velike promjene. Dovoljno je postaviti male, ostvarive ciljeve poput; danas ću ustati u slično vrijeme, prošetati deset minuta, pojesti obrok mirnije. Svaki mali ispunjeni cilj šalje poruku da ipak imamo određenu kontrolu.
Korisno je vratiti se osnovama: redovit san, malo kretanja i jednostavna struktura dana često čine više nego čekanje da nam se „da“. Raspoloženje se često poboljša tek nakon malog koraka, ne prije njega. Na tom radimo i u terapiji – da promjena ponašanja prethodi promjeni raspoloženja, odnosno ne čekamo da nam se „da“, nego nježno djelujemo unatoč tome što nam je teško. To postupno vraća osjećaj snage.
Važan je i odnos prema vlastitim mislima. Kada se uhvatimo u uspoređivanju ili samokritici, dobro je zapitati se: Bih li ovo rekla nekome koga volim? Blaže i realnije misli ne znače ignoriranje problema, nego brigu o mentalnom zdravlju.
Jednako važno je prihvatiti kako nam je sada. Ne moramo se prisiljavati na sreću. Rečenice poput „Trenutno mi je teško i to je u redu“ često donesu više mira nego forsirana pozitivnost.
Vrlo važno je i ne izolirati se potpuno – ne moramo svima objašnjavati kako nam je, ali kratki razgovori s bliskim ljudima, mali izlazak iz vlastite glave može napraviti veliku razliku.
I pokušajmo svi svjesno ubaciti male ugodne trenutke svaki dan; bilo da se radi o kavi, šetnji, dobroj knjizi, omiljenoj seriji ili slično. na izgled su to sitnice ali mogu biti veliki emocionalni punjači.
Kako prepoznati trenutak kada je važno potražiti stručnu pomoć i kome se prvo obratiti?
Ako primijetite da se osjećaji tuge, praznine ili beznađa ne smanjuju kroz vrijeme, ako imate dojam da stojite na mjestu ili da vam je iz dana u dan sve teže, važno je potražiti stručnu pomoć. To je osobito važno ako primijetite da vam je teško funkcionirati u svakodnevnim obavezama ili da se sve više povlačite od drugih.
Prvi korak može biti razgovor s psihologom, psihoterapeutom ili liječnikom obiteljske medicine, koji vas po potrebi može uputiti dalje. Posebnu pažnju treba obratiti ako se javljaju misli bezvrijednosti, bespomoćnosti ili osjećaj da ne vidite izlaz iz trenutnog stanja. Tada je važno ne ostati sami s tim mislima.
Traženje stručne pomoći ne znači da ste „slabi“ ili da nešto s vama nije u redu. Naprotiv, to znači da ste dovoljno svjesni i odgovorni da prepoznate svoje granice i brinete o svom mentalnom zdravlju na isti način kao i o fizičkom.
Kako možemo biti podrška članovima obitelji ili prijateljima kod kojih primjećujemo povlačenje, tugu ili bezvoljnost?
Podrška počinje slušanjem, a ne savjetovanjem. Kada je nekome teško, često mu ne trebaju rješenja, nego osjećaj da ga netko vidi i čuje. Umjesto pitanja poput „Zašto si takav?“ ili pokušaja da ih oraspoložimo, puno je korisnije reći: „Vidim da ti je teško“ ili „Tu sam ako želiš pričati“.
Ne treba forsirati razgovor niti inzistirati da se osoba odmah „otvori“, ali je važno ostati prisutan i dosljedan. Mali, jednostavni znakovi pažnje; poruka, kratki poziv, poziv u šetnju ili na kavu – često znače više nego dugi razgovori.
Važno je i prihvatiti tempo druge osobe. Nekima treba više vremena, a tišina ne znači odbijanje. Time što ostajemo tu, bez pritiska i osuđivanja, drugoj osobi šaljemo jasnu poruku: nije sama, i ne mora kroz ovo prolaziti sama.
Za kraj, koja bi bila vaša najvažnija poruka slušateljima koji se trenutačno osjećaju iscrpljeno, tužno ili izgubljeno?
Ako se trenutno osjećate iscrpljeno, tužno ili izgubljeno, važno je znati da ovo stanje nije vaša konačna priča. Emocije se mijenjaju, čak i onda kada nam se čini da smo zapeli. Često si upravo u ovo vrijeme stvaramo dodatni pritisak kroz misli o tome kako bismo se „trebali“ osjećati i kako bi blagdani trebali izgledati.
Možda je korisno zastati i zapitati se: Što je zaista moje, a što je pritisak koji sam preuzela izvana? Blagdani ne moraju biti savršeni da bi bili vrijedni. Mogu biti dovoljno dobri ako si dopustimo da budu realni, ako smanjimo očekivanja i iskreno se zapitamo što nam u ovom trenutku stvarno treba.
Svi mi trebamo unaprijed sebi dati dozvolu da usporimo, da ne budemo savršeni i da ne moramo sve nositi sami. Dovoljno je da ovih blagdana imamo malo mira, malo iskrenosti, malo autentičnosti i da u svijetu punom očekivanja, izaberemo prvenstveno brinuti o sebi.
Ivana Čilić
