U emisiji “Magistra vitae” nastavili smo govoriti o staroj župi Veljaci, o biskupskim pohodima franjevaca, apostolskih vikara provincije Bosne Srebrene, o potraživanjima vjernika ovih krajeva da imaju svoje vlastite župnike i biskupe, o crkvama u ljubuškom kraju i uspostavi župe Humac. Naš gost bio je povjesničar dr. fra Robert Jolić.
Uspostava apostolskog vikarijata u Bosni 1735.
“Franjevci koji su svoje vjernike obilazili iz svojih samostana iz Zaostroga i Živogošća, da je njima po završetku Morejskoga rata, oko 1700. turske vlasti zabranile prelazak granice. Tada je nastala oko prilike ova granica koju mi danas imamo, osim Imotskog, koja je nastala 20-ak godina kasnije. I od tada pastoral u župama u čitavoj Hercegovini, preuzima samostan u Bosni, u Kreševu. Pitanje bosanskog biskupa, još od 13. st., bosanski biskupi ne borave u Bosni, oni borave u Đakovu. To je danas đakovačka biskupija, službeni naziv donedavno je bio bosansko-đakovačka biskupija i oni su prije dolaska Turaka rijetko dolazili i obilazili svoje vjernike u Bosni, a kad su Turci osvojili ovaj prostor, to je postalo gotovo nemoguće. Tako da stotinama godina neki krajevi uopće nisu vidjeli biskupa. I upravo zbog toga su bosanski franjevci i puk tražili da im Kongregacija za širenje vjere dadne biskupa koji će boraviti s njima, a ne koji će dolaziti od nekuda, a ne može dolaziti. I Kongregacija je tek 1735., dakle vrlo kasno, osnovala vikarijat. Vikarijat u prijevodu znači biskupija, biskupija u nevjerničkim krajevima, tamo gdje nisu katoličke države, gdje su teška stanja, tako da je taj apostolski vikar imao sve ovlasti, kao i rezidencijalni biskup. On zapravo jest bio biskup, samo je živio u teškim uvjetima, pa se zato zove vikar.”
“Fra Mato Delivić je izabran prvi 1735. Od njega nemamo puno zapisa jer je već 1735., dakle iste te godine, makarski biskup dolazio u Hercegovinu i krizmao djecu i obavio sve one poslove koje biskup inače obavlja. Tako da je biskup Delivić doživio teške progone u Posušju i ostao je čak godinu dana kod don Ante Budimira. Tu je morao stanovati, jer se nije smio vratiti u Bosnu, jer je počeo rat između Austrije i Osmanskog Carstva, ali njegov nasljednik fra Pavo Dragićević nam je ostavio iznimno dragocjene zapise. On je 1741. do 1743.u više navrata obilazio svoj apostolski vikarijat, današnju Bosnu i Hercegovinu, i tražio od župnika u svakoj župi, da mu prilikom njegova dolaska dostave detaljan popis svih katolika koji su tu živjeli. Tako da mi za svaku župu po selima imamo popisane kuće domaćine i popisane članove obitelji. To je iznimno vrijedan materijal za istraživanje rodoslovlja, obiteljskog stabla“, naglasio je fra Robert.
Uspostava župe Veljaci 1742. god.
“Do tada je župa Ljubuški ili Veljaci, bila služena od susjednik župnika. Bilo je tako malo katolika, bili su tako siromašni i progonjeni, da nisu mogli imati svoga župnika. Tako znamo da je do tada župnik iz Drinovaca ili Ružića, služio i katolike koji su bili na području Ljubuškog, a kasnije će to jedno vrijeme preuzeti broćanski župnik. Fra Pavo Dragićević je obnovio župu Veljaci, na traženje vjernika ljubuškog kraja, jer su oni htjeli imati župnika među sobom, ne da im on dolazi sa strane ponekad. Franjevci kreševskog samostana nisu bili zadovoljni ovom odlukom, zbog više razloga. Osnutak svake nove župe značio je i poreze koje su franjevci morali davati turskim vlastima, za svaku župu. Drugo, taj svijet u Ljubuškom je bio toliko siromašan, da nije mogao uzdržavati svoga župnika, a on nije imao nikakve kuće, nikakva staništa i nikakve crkve.”
“Iz izvješća doznajemo da je bila tolika bijeda, siromaštvo i progoni, da ni jedan župnik nije mogao izdržati dvije godine. Svake godine su morali mijenjati novoga župnika i tako je to trajalo do 1757., kada su osim progona došle još gore stvari, i župnik u Ljubuškom je bio pozvan na turski sud jer se on protivio da kadije, turski suci, vjenčavaju katolike i oni su njega gurnuli niz stepenice, on se sav polomio i nakon nekoliko dana umro. To je bio okidač, da franjevci u Kreševu odluče da dalje ne žele slati nove župnike, tako da je pastoral preuzeo kapelan broćanskog župnika. Na inzistiranje biskupa fra Pave Dragićevića, krajem 1760. je došla odluka od Kongregacije da se mora staviti župnik u ljubuški kraj, tako da od 1761. pa do danas se nikada nije dogodilo da nije postojao bar jedan franjevac ili dijecezanski svećenik na ovom prostoru”, kazao je fra Robert Jolić.
Prva župa koja se odijelila od matične župe Veljaci, bila je župa Humac, a kako je do toga došlo 1855. godine poslušajte u emiisji Magistra Vitae.
Andrija Šego
