U emisiji Magistra vitae zaključili smo još jednu temu, onu o austrougarskim utvrdama koje su krajem 19. i početkom 20. stoljeća izgrađene u Bosni i Hercegovini. Naš gost bio mr. sc. Manuel Martinović, autor monografije Austrougarske utvrde u BiH i predsjednik Udruge za zaštitu fortifikacija Werk. Iako je pravnik po struci, predstavio nam je svoj hobi i govorio o svom radu zadnjih 20-ak godina, tijekom kojeg je obišao mnoge austrougarske utvrde, ne samo u BiH, već i šire. Isto tako upoznao nas je s primjenom i načinom gradnje tih utvrda, njihovim vrstama, te fazama i procesu njihova izgrađivanja, a u ovotjednoj trećoj i posljednjoj emisiji na ovu temu, predstavio nam je djelovanje Udruge za zaštitu fortifikacija Werk.
Prije nego predstavimo Vašu udrugu, ono što bih spomenuo je jedno osobno iskustvo. Govorili ste u prethodnim emisijama kako je teško pronaći ljude koje zanimaju te stvari i zajedno s njima krenuti na putovanje i obilazak. No Vaš rad nije uzaludan. Poznajem osobe koje prate Vaš rad i Vaše objave, a nadahnuti Vašim objavama na facebook-u, prošle godine u mjesecu ožujku, zajedno sa svojim kolegama, prijateljima s fakulteta, obišao sam Dubrovnik, Konavle i tvrđavu Sokol, te austrougarsku utvrdu na Prevlaci, na Rtu Oštro. Nakon tog izleta, dijeleći dojmove, svi smo se složili kako nas je ta utvrda osvojila. Što nam možete kazati o njoj?
“Austro-Ugarska Monarhija je nakon povlačenja Francuza počela sa fortificiranjem ulaza u Bokokotorski zaljev. Ulaz u Bokokotorski zaljev je štitila upravo ta utvrda na Rtu Oštro, na Prevlaci. S druge strane imate Rt Arza. To je danas crnogorski teritoriji. I imali ste treću utvrdu otok Mamula, koju danas pretvaraju u elitni resort hotel, potpuno su ga raskopali, upitno je to s nekog arhitektonskog i kulturnog aspekta, ali to je njihova stvar, ne bih u to ulazio. Dolje se (na Prevalci, Rtu Oštro o.a.) planira napraviti Pomorski muzej, osim one utvrde koja je na samom špicu što no se kaže, koju su u I. svjetskom ratu gađali brodovi francuske ratne mornarice, francuski ratni razarači. Iznad je napravljena još jedna merzantska baterija. Bivša jugovojska kasnije tu pravi tehnički centar za ispitivanje raketa i još se tu gradi jedna podzemna baterija za četiri protubrodska topa. Taj je podzemni kompleks jako interesantan. S jednim kolegom iz Pelješca, kada sam to obilazio, mi smo dolje ostali 3 sata i to smo sve brzinski proučavali. Tako da je to jedan ogroman splet tunela, gdje se vrlo lako možete izgubiti, ali neki ljudi ne vole tamne, uske prostore, boje se, klaustrofobija, boje se životinja, sve su ti iracionalni strahovi, bitno je da ste opremljeni. Treba imati jake baterije i rezervne baterije, dobru odjeću i obuću, i kacigu radi zaštite glave, jer nikad ne znate na što možete naići. Mi smo to obišli i ja sam zaista uživao. Nažalost topovi su minirani prilikom povlačenja jugovojske. Dolje dolazi UN, čak se vidi natpis na jednome od objekata. Misija UNPROFOR-a je dolje bila sve do iza rata 1996./97., dok konačno RH nije preuzela kontrolu nad tim najjužnijim dijelom teritorija”.
U nastavku spomenimo Vašu udrugu za zaštitu fortifikacija Werk. Kada je nastala i s kojim ciljem? Što nam možete kazati o djelovanju udruge?
“Udruga je nastala kao neka neformalna grupa građana prije nekih 15-ak godina, kada smo počeli hodati i istraživati. Tek 2006. je osnivamo, registriramo i tada kreće djelovanje. Nastojali smo pisati što više članaka, obići što više fortifikacija, organizirati predavanje, konferencije, objaviti to na svojoj web stranici. Ima facebook stranica Udruga za zaštitu fortifikacija Werk i facebook profil Werk udruga. Nažalost članova nema onoliko koliko bi mi željeli. I ovo ljudi što je bilo, znate kako je to kada se ljudi krenu osipati, ovaj se odselio, ovaj se oženio, ovaj dobio dijete, ovaj dobio posao, nema vremena itd. Tako najveći dio administrativnog dijela pada na moja leđa. Volio bih da ima još ljudi i nadam se da će se priključiti. Povremeno se pojavi netko. Nedavno sam susreo jednog mladića na Humu i on mi prilazi i govori: “Ne mogu vjerovati da sam te upoznao”, a ja u čudu: “Kako znaš za mene?”, a on mi odgovara: “Ja pratim tvoj rad”. Nisam mogao vjerovati, bio sam ugodno iznenađen i pozvao ga da se pridruži kako bi zajedno obilazi terene. Što se tiče konferencija izdvojio bih konferenciju iz 2018. god. u Sarajevu o zaštiti kulturno-povijesne baštine u konfliktnim i postkonfliktnim situacijama. Jedan od predavača je bio i Karl Habsburg von Lotaringen. To je prestolonasljednik. Iako je Monarhija ukinuta 1919. god. i njima su oduzeta sva prava, ta tradicija je nastavljena. Postoji ta obiteljska loza. Car Franjo Josip I. je 1910. posjetio Mostar. Vlakom je došao u Mostar. Oni su tada napravili cijelu mrežu željeznica u BiH. Probajte danas sjesti vlakom u Mostaru i dokuda ćete doći, do Beča sigurno nećete moći doći. To je njegov pradjed, od Karl Habsburga von Lotaringena. Njegov djed je zadnji austro-ugarski car i kralj Karlo I., koji je umro u izgnanstvu. On je proglašen blaženim, što će sigurno biti zanimljivo vašim slušateljima. Karl Habsburg von Lotaringen je na konferenciji bio ispred Blue Shield, međunarodne organizacije poput Crvenog križa, samo što se bavi kulturno-povijesnim spomenicima, zašiti. Kao što Crveni križ brine o živima, imate Crni križ Austrije koji se brine o mrtvima, o grobištima. Upravo radimo obnovu austrougarskog vojnog groblja u Mostaru. Obnovili smo dvije kapelice, sjevernu i južnu. Uskoro ćemo krenuti u obnovu križa koji je originalan iz austrougarskog vremena. Isto što moram reći, dolaskom Austro-Ugarske na naše područje ulazi svijetlost Europe, uvodi se javna uprava, grade se ceste, željeznica, prave se javne bolnice, škole. Sve ono što je bilo u Beču imali smo i mi ovdje. Razvija se gospodarstvo. Čim vi imate željeznicu, imate i promet. Maltene ceste prije nisu ni postojale, ako i jesu bile su u nikakvom stanju. Grade se luke, glavna luka za Mostar bila je u Metkoviću. Pruga je išla dole za Metković, pa do Trebinja, Dubrovnika i dolje do Bokokotorskog zaljeva, do ratne luke. Pruga je bila vojni projekt od kojeg su benefit imali i civili. Pruga je bila u funkciji do 60-ih god. prošloga stoljeća, kada se uvodi standardna pruga kolosijek. Dakle ona je i nakon Austro-Ugarske nastavila služiti svojoj svrsi. Uvijek ističem i taj civilizacijski aspekt koji me uvijek fascinira iz doba Austro-Ugarske Monarhije, koliko je novina ovdje uvedeno, npr. mostovi. U Mostaru je većina mostova napravljena za vrijeme austro-ugarske vladavine.”
Za kraj emisije pozvat ćemo naše slušatelje da čuvaju povijesnu ostavštinu, da čuvaju i ne oštećuju, ne samo iz vremena Austro-Ugarske Monarhije, nego i objekte iz drugih perioda, da se ne krade i odvlači materijal, jer kao što smo kazali nekih utvrda, koje ste ranije fotografirali i objavili u svojoj monografiji, više nema.
“I ja bih rado pozvao da se priključe radu, i ne samo radu, nego da pokažu interes. Ponekad se javi neka grupa ljudi i ja ih povedem besplatno, samo ih zamolim da to bude vikendom kada sam slobodan. Imam svoj posao od kojeg živim, a ovo je moja ljubav, strast. Ono što je interesantno i ne baš afirmativno za nas, jest da se meni uglavnom javljaju stranci. Često mi se jave Austrijanci, ljudi iz Belgije, Nizozemske, SAD-a, Irske, Kanade, žele to vidjeti. Ja ih povedem u obilazak i ispričam im ovu priču. Za svaki objekt ispričam što je, kako se zvao, kakvu namjenu je imao, dok je zanimanje naših ljudi za te obilaske i utvrde jako mala. Nedavno sam vodio jednu manju skupinu iz Mostara, koji su bili fascinirani i nisu mogli vjerovati što imaju u okruženju. Volio bih da bude više naših ljudi. Koga god zanima može mi se slobodno javiti. Organizirat ćemo obilazak. Možemo pješice neku kraću ili dužu turu. Nešto možemo obići i terenskim vozilima.”
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu.
Andrija Šego
