Tema ovotjedne emisije ‘Nada koja liječi’ bila je rigidnost stava. Urednica i voditeljica Marijana Grgić govorila je o tome zbog čega nam je ponekad lakše godinama ostajati u nečemu što nas uništava nego priznati da moramo promijeniti odluku, mišljenje ili smjer svoga života.
Govorila o primjerima s kojima se susrela, o odnosu grešaka i promjeni stava, donijela je i istraživanja… Govorila o tome kako prepoznati rigidnost stava, kao i tome što o ovoj temi kaže Biblija.
O tome zbog čega nam je ponekad lakše godinama ostajati u nečemu što nas uništava nego priznati da moramo promijeniti odluku, mišljenje ili smjer svoga života.
Rigidnost stava nije isto što i čvrst karakter.
Nije isto ni imati vrijednosti, biti dosljedan ili ustrajati onda kada je teško. Postoje životne vrijednosti od kojih ne trebamo olako odustajati, ali postoji velika razlika između vjernosti vrijednostima i tvrdoglavog ponavljanja ponašanja koje više ne vodi dobru.
Psihološka rigidnost pojavljuje se kada osoba nastavlja misliti i ponašati se na isti način, iako joj stvarnost već dugo pokazuje da taj način ne funkcionira. Takva osoba ne mijenja smjer ni kada su posljedice očite. Promjenu doživljava kao poraz. Priznati da je pogriješila značilo bi priznati da prethodna odluka možda nije bila dobra. Zato joj je ponekad lakše nastaviti patiti nego promijeniti mišljenje.
PRIMJERI IZ SAVJETOVALIŠTA
Dok smo studirali psihologiju, često smo govorili o rigidnosti mišljenja i ponašanja. Međutim, tek sam se u savjetovalištu susrela s time koliko ona može utjecati na nečiji život. Susrećem ljude kojima je godinama teško na poslu. Doživljavaju ponižavanje, mobing, kroničan pritisak i narušavanje dostojanstva. Tijelo im već šalje upozorenja. Ne spavaju. Osjećaju tjeskobu. Imaju probavne teškoće, glavobolje, lupanje srca ili potpunu iscrpljenost.
Kada takvoj osobi kažemo da treba razmotriti promjenu posla, prijaviti mobing, postaviti granicu ili barem početi tražiti drugo radno mjesto, često čujemo: „Ali što ako se situacija promijeni?“, „Možda sutra više neće biti tako.“, „Možda će doći novi šef.“, „Možda će kolege konačno shvatiti koliko vrijedim.“, Nada sama po sebi nije problem I nada je poželjna.
Kada se nadamo promjeni, a godinama ne postoji nijedan dokaz da osoba ili sustav poduzimaju išta kako bi se promjena zaista dogodila tu već imamo problem. Promjena se rijetko događa samo zato što smo dovoljno dugo čekali. Da bi se nešto promijenilo, u sustav najčešće mora ući nešto novo. To može biti razgovor, granica, prijava, liječenje, savjetovanje, posljedica, promjena radnog mjesta ili naša odluka da više ne sudjelujemo u istom obrascu. Ja to ponekad nazivam trećom varijablom. Ako dvije osobe dvadeset godina ponavljaju isti ples, teško je očekivati da će se dvadeset i prve godine koraci sami od sebe promijeniti. Netko mora prestati plesati na stari način. Slično vidim u nasilnim partnerskim odnosima. I žene i muškarci mogu biti žrtve nasilja, a muškarci se zbog srama i društvenih očekivanja često teško odlučuju potražiti pomoć.
Bez obzira na spol žrtve, nasilje je nasilje i zahtijeva ozbiljnu reakciju. Kada procijenimo da situacija zahtijeva stručnu, socijalnu ili policijsku intervenciju, pitam osobu: „Što još čekate?“, „Što bi se trebalo dogoditi da shvatite da je vrijeme za djelovanje?“, A odgovor često glasi: „Čekam da se on promijeni.“ ili „Čekam da ona shvati.“ ili „Čekam da se situacija smiri.“
Kao da će se promjena pojaviti poput kiše ili sunca, neovisno o onome što ljudi svakodnevno rade. Nažalost, ponekad se u ime te nade zanemari i sigurnost djece. Ponekad rigidnost vidimo i u odnosima koji možda nisu nasilni, ali nikada nisu imali zdrave temelje. Osoba godinama pokušava od partnera dobiti nešto što on uporno ne želi ili ne može dati.
Razgovaraju o istom problemu, svađaju se oko iste teme, obećavaju iste stvari i nakon nekoliko dana ponovno se vraćaju starom obrascu. Jedan partner misli: „Ako budem još bolja, još strpljivija i još tiša, možda će me konačno početi poštovati.“ Drugi misli: „Ako joj još jednom objasnim, napokon će shvatiti.“
A godine prolaze.
NE MIJENJAM STAV JER BIH MORAO PRIZNATI DA SAM POGRIJEŠIO
Jedan od razloga zbog kojih ostajemo rigidni jest strah od vlastite pogreške. Ako promijenim posao, možda moram priznati da sam deset godina proveo na pogrešnom mjestu. Ako završim odnos, moram priznati da sam pogrešno procijenio osobu. Ako potražim pomoć, moram priznati da problem ne mogu riješiti sam. Ako promijenim mišljenje, možda će netko reći da sam nedosljedan. Ali promijeniti mišljenje nakon novih činjenica nije znak slabosti. To je znak da mislimo.
Osoba koja nikada nije promijenila mišljenje vjerojatno nikada nije ozbiljno dopustila stvarnosti da je nečemu pouči. Mi bismo tijekom života trebali sazrijevati. Stav koji smo imali s dvadeset godina ne mora biti isti s četrdeset. Možemo dobiti nove informacije, vidjeti posljedice koje ranije nismo mogli predvidjeti. Možemo shvatiti da smo nešto pogrešno procijenili.
PRVO ISTRAŽIVANJE – ZAŠTO BIRAMO ONO ŠTO VEĆ POZNAJEMO?
William Samuelson i Richard Zeckhauser objavili su 1988. godine poznati rad o pristranosti prema postojećem stanju, odnosno status quo pristranosti. U nizu eksperimenata sudionicima su nudili različite mogućnosti odlučivanja. Kada nijedna mogućnost nije bila predstavljena kao postojeće stanje, izbori su bili raznolikiji. Ali kada bi jednu mogućnost označili kao onu koju osoba već ima, sudionici su je znatno češće birali. Autori su analizirali i stvarne odluke, poput izbora zdravstvenih i mirovinskih programa, te utvrdili da ljudi često ostaju pri postojećoj mogućnosti.
Zašto?
Zato što je poznato stanje psihološki lakše. Promjena zahtijeva trud, donošenje odluke i prihvaćanje neizvjesnosti. Ako ostanemo gdje jesmo, možemo imati osjećaj da nismo ništa odlučili. Ali i nečinjenje je odluka. Ostati još jednu godinu na istome poslu odluka je. Ne postaviti granicu odluka je. Ne potražiti pomoć također je odluka. Istraživanje nam pokazuje jedan opći ljudski mehanizam: poznata patnja ponekad nam djeluje manje zastrašujuće od nepoznate mogućnosti.
DRUGO ISTRAŽIVANJE – ZAMKA ULOŽENOG VREMENA I TRUDA
Hal Arkes i Catherine Blumer istraživali su pojavu koju nazivamo učinkom nepovratnog troška. To je naša sklonost da nastavimo ulagati u nešto samo zato što smo u to već uložili vrijeme, novac ili trud. U jednom terenskom istraživanju pratili su 60 kupaca sezonskih kazališnih ulaznica. Neki su platili punu cijenu, a drugi su dobili popust.
Oni koji su platili više u prvim su mjesecima dolazili na više predstava, što su autori protumačili kao posljedicu većega osjećaja ulaganja. Proveli su i niz upitničkih eksperimenata. U jednom su sudionici zamišljali da su kupili dvije skijaške karte za isti vikend. Jedna je bila skuplja, ali su vjerovali da bi više uživali na jeftinijem putovanju.
Mnogi su ipak izabrali skuplje putovanje, iako bi im ono pružilo manje zadovoljstva. Već potrošeni novac nisu mogli vratiti bez obzira na to kamo će otići. Razumno bi bilo izabrati ono što će im sada donijeti više dobra. Ali ljudi često misle: „Ako odustanem, sve što sam uložio bilo je uzalud.“ Istu logiku primjenjujemo na posao i odnose. „Provela sam dvadeset godina u ovom braku.“, „Uložio sam cijelu mladost u ovu karijeru.“, „Toliko sam se žrtvovala da sada ne mogu odustati.“
Ali prošlo ulaganje ne može se vratiti dodatnim trpljenjem. Još deset nesretnih godina neće vratiti prethodnih deset.
Pitanje nije samo: „Koliko sam dosad uložio?“ Pitanje je: „Ako se ništa ne promijeni, želim li ovako živjeti i sljedećih pet godina?“
TREĆE ISTRAŽIVANJE – PSIHOLOŠKA FLEKSIBILNOST KAO ZNAK ZDRAVLJA
Todd Kashdan i Jonathan Rottenberg objavili su 2010. godine veliki pregled istraživanja o psihološkoj fleksibilnosti. Psihološka fleksibilnost znači sposobnost da primijetimo što se događa u nama i oko nas, prilagodimo ponašanje zahtjevima situacije i nastavimo djelovati u skladu sa svojim vrijednostima.
Fleksibilna osoba nije osoba bez karaktera. Ona ne mijenja temeljne vrijednosti svaki put kada joj postane teško. Ona mijenja strategiju kada vidi da stara strategija više ne djeluje. Ako jedna vrata ne vode prema dobru, ona ne udara u njih glavom sljedećih dvadeset godina samo kako bi dokazala da je uporna, nego traži druga vrata.
Autori su pokazali da je psihološka fleksibilnost važna za razumijevanje mentalnog zdravlja jer zdravlje nije samo odsutnost neugodnih emocija. Zrela osoba može osjetiti strah i ipak učiniti ono što je važno. Može priznati pogrešku bez potpunog rušenja slike o sebi. Može odustati od plana, ali ostati vjerna vrijednosti. Primjerice, vrijednost može biti odgovornost prema obitelji. Rigidna osoba može misliti da zbog te vrijednosti mora ostati na poslu koji ozbiljno narušava njezino zdravlje. Fleksibilna osoba pita: „Kako mogu ostati odgovorna prema obitelji, ali pronaći sigurniji način rada i življenja?“
Vrijednost ostaje. Strategija se mijenja. To je razlika između fleksibilnosti i nestalnosti.
KAKO PREPOZNATI RIGIDNOST STAVA?
Postavite sebi nekoliko pitanja. Koliko dugo čekam istu promjenu? Koji stvarni dokazi pokazuju da se situacija mijenja? Postoje li samo obećanja ili postoje konkretni postupci? Što će se dogoditi ako za godinu dana sve ostane isto? A za pet godina? Što svojim čekanjem učim vlastitu djecu? Da je ljubav strpljiva ili da ljubav mora podnositi sve? Da se problemi rješavaju ili da se o njima šuti? Što bih savjetovala svome djetetu kada bi se našlo u istoj situaciji? I najvažnije: koji najmanji korak mogu učiniti danas? Možda još ne možete dati otkaz, ali možete ažurirati životopis. Možda još ne možete izaći iz odnosa, ali možete nekome reći istinu i napraviti sigurnosni plan. Možda još niste spremni donijeti konačnu odluku, ali možete prestati glumiti da problema nema. Nekada se cijeli život počne mijenjati onda kada čovjek prvi put jasno izgovori: „Ovo više nije dobro za mene.“
BIBLIJSKI DIO
U Starom zavjetu Izraelci izlaze iz egipatskog ropstva. Slobodni su, ali pred njima je pustinja. Sloboda donosi neizvjesnost, odgovornost i put kojim prije nisu išli. I što rade? Počinju se prisjećati Egipta. Govore o loncima punim mesa i kruhu koji su ondje jeli. Kao da su zaboravili da su bili robovi. Poznato ropstvo odjednom im se činilo sigurnijim od nepoznate slobode. To se može dogoditi i nama. Kada se približimo promjeni, počinjemo uljepšavati ono što nas je ranjavalo. „Nije taj posao ipak toliko loš.“ „Možda pretjerujem.“ „Barem znam što ovdje mogu očekivati.“
Bog ih nije izveo iz Egipta da ih ostavi u pustinji, ali oni su morali naučiti hodati, vjerovati i prestati se vraćati onome što ih je držalo u ropstvu. U Novom zavjetu vidimo i apostola Petra koji je morao promijeniti neke svoje duboko ukorijenjene stavove. Nakon viđenja i susreta s rimskim satnikom Kornelijem Petar kaže da mu je Bog pokazao kako nijednoga čovjeka ne smije nazivati okaljanim ili nečistim. Promijenio je mišljenje jer je primio novo razumijevanje. Vjera ne znači da se nikada ne mijenjamo. Obraćenje upravo znači promjenu uma, srca i smjera.
ZAVRŠNA PORUKA
Možda i vi čekate da se nešto promijeni. Čekate da netko prestane piti. Da se partner počne drukčije ponašati. Da vas na poslu konačno počnu poštovati. Da odnos koji vas godinama ranjava odjednom postane zdrav. Nada je dragocjena, ali zdrava nada nije pasivno čekanje bez granice, dok se isti obrazac stalno ponavlja. Zdrava nada ima oči. Promatra stvarnost. Ima razum. Procjenjuje činjenice. Ima noge. Poduzima korake. Ima glas. Traži pomoć i govori istinu. Promijeniti mišljenje nije uvijek slabost.
I Ne morate danas riješiti cijeli život, ali možete učiniti jedan korak koji jučer niste učinili. Možete napraviti plan. Možete prestati čekati promjenu i postati dio promjene.
Marijana Grgić
