U ovotjednoj emisiji ‘Nada koja liječi’ urednica i voditeljica psihologinja Marijana Grgić govorila je u zahvalnosti za koju je rekla kako je dar koji se vježba. Kazala je kako o toj riječi često govorimo, ali ju je teško živjeti kada se nađemo usred životne oluje.
Vrlo često susrećem ljude koji se osjećaju krivima zato što nisu zahvalni. Posebno kada prolaze kroz teške životne situacije.
U savjetovalištu sam susretala ljude koji su tek oboljeli od teške bolesti, ljude koji su izgubili voljenu osobu, ljude koji prolaze kroz raspad braka, financijske probleme ili velike životne krize, a koje dodatno peče savjest jer vide druge ljude koji imaju puno teže okolnosti, a ipak djeluju zahvalno.
Tada se počinju uspoređivati. Počinju se pitati: „Što nije u redu sa mnom?“ „Zašto ja ne mogu biti zahvalan?“ „Gdje sam pogriješio?“ „Zašto drugi uspijevaju pronaći mir, a ja ne?“
Tu ispravljamo jedan vrlo čest pogrešan tijek razmišljanja; svaka teška situacija u životu ima svoje faze. Čovjek prolazi kroz šok, nevjericu, ljutnju, pregovaranje, tugu i prihvaćanje. I ako sebi ne dopustimo da prođemo kroz te faze, ponovno ćemo se vraćati na početak. Zato nije neobično da se čovjek danas osjeća zahvalno, sutra ljutito, prekosutra tužno, a za nekoliko dana ponovno pronađe mir.
Zahvalnost nije natjecanje između mene jer nešto nemam i tebe jer nemaš još više. Na svijetu nam ne treba još jedna utrka. Svatko prema zahvalnosti dolazi svojim putem, sve prema individualnom putu
PSIHOLOŠKA ISTRAŽIVANJA
Psihologija se posljednjih dvadesetak godina intenzivno bavila pitanjem zahvalnosti i pokušala razumjeti zbog čega neki ljudi, čak i u teškim životnim okolnostima, uspijevaju sačuvati nadu i unutarnji mir.
Jedno od najpoznatijih istraživanja proveli su Robert Emmons i Michael McCullough 2003. godine. U tom istraživanju sudionici su tijekom nekoliko tjedana zapisivali stvari na kojima su zahvalni. Rezultati su pokazali da su osobe koje su redovito vježbale zahvalnost imale više optimizma, više energije, bolje raspoloženje i manje simptoma depresivnosti. Ono što je posebno zanimljivo jest da ih nitko nije tražio da ignoriraju probleme. Nisu morali glumiti da je sve dobro ili potiskivati bol. Od njih se samo tražilo da uz problem primijete i dobro koje još uvijek postoji. Dakle, zahvalnost nije poricanje križa, nego poticaj da uz križ vidimo i milosti koje nas još uvijek okružuju.
Drugo veliko istraživanje proveli su Wood, Froh i Geraghty 2010. godine. Analizirajući velik broj prethodnih istraživanja zaključili su da je zahvalnost povezana s boljim mentalnim zdravljem, kvalitetnijim odnosima i većom psihološkom otpornošću. To ne znači da zahvalni ljudi pate manje od drugih ljudi. To znači da se lakše podignu nakon pada. Lakše pronađu smisao. Lakše vide mogućnost rasta čak i kada prolaze kroz teškoće.
Treće istraživanje koje je provela Sara Algoe 2012. godine pokazalo je da zahvalnost ima izuzetno snažan učinak na međuljudske odnose. Ljudi koji znaju prepoznati dobro koje primaju od drugih ljudi stvaraju dublje, kvalitetnije i stabilnije odnose. Kada čovjek postane zahvalan, on ne vidi samo ono što nema, već počinje primjećivati i ono što ima, a to mijenja način na koji doživljava sebe, druge ljude i cijeli život.
OSOBNO ISKUSTVO
Život je i meni, kao i svima vama, donio svoje velike i male križeve. U razdoblju kada smo Josip i ja čekali naše drugo dijete, a on istovremeno prolazio kroz kemoterapije, dobila sam jedan savjet koji mi je ostao za cijeli život. Taj savjet dao mi je naš dragi Padre Carlos, veliki prijatelj Zajednice Cenacolo i Međugorja.
Pitala sam ga kako se nositi sa svim životnim križevima, a on mi je odgovorio vrlo jednostavno: „Marijana, samo zahvaljuj. Zahvaljuj kada te boli i kada te ne boli. Zahvaljuj kada je dobro i kada je loše. Samo zahvaljuj. Zlo se najviše ljuti na zahvalnu obitelj i zato od nje odlazi.“
Njegove riječi toliko su mi se urezale u srce da ih i danas nosim sa sobom. I zato, kada se probudim, moja prva molitva vrlo često bude molitva zahvalnosti. Bože, hvala ti za madrac na kojem sam spavala. Hvala ti za zrak koji dišem. Hvala ti za jutro koje je osvanulo. Hvala ti što čujem ptice. Hvala ti što mogu ustati. Možda nekome to zvuči jednostavno ili kao bezvezna floskula, ali moje je srce zaista zahvalno. I što više zahvaljujem, to više razloga za zahvalnost primjećujem.
Navečer kao obitelj s djecom zajedno molimo krunicu i tada svatko kaže jednu lijepu i jednu tešku stvar koja mu se dogodila tijekom dana. Ne želimo biti ljudi koji toksično vide samo lijepo.
Želimo vidjeti i križ i stvarnost. Zato učimo djecu da život uvijek nosi i lijepe i teške trenutke. Nedavno je jedno od moje djece bilo kod pedagoga zbog pripreme za školu. Prije samog razgovora za školu smo se onako spontano igrali razgovora za školu.
Pedagog ju je pitao što radi prije spavanja. Moja kći odgovorila je: „Molim krunicu.“ Moram priznati da sam tada bila jako ponosna. Pravi odgovor je trebao biti „obučem pidžamu i perem zube“, ali kod nas je krunica puno važnija, jer u našoj obitelji doista vjerujemo da je važno završiti dan s Bogom. I na tome sam zahvalna.
KATOLIČKA PERSPEKTIVA
Kada govorimo o zahvalnosti, važno je reći da zahvalnost u kršćanstvu nikada nije značila da čovjek mora biti sretan zbog svoje patnje ili da mora glumiti da ga nešto ne boli. Najveći sveci prolazili su kroz velike kušnje.
Sveta Terezija Avilska jednom je rekla: „Ako ovako postupaš sa svojim prijateljima, nije ni čudo da ih imaš tako malo.“
Ta rečenica pokazuje da svetost nije glumljenje savršenstva. Svetost je iskren odnos s Bogom. Sveti Franjo Asiški napisao je svoj Hvalospjev stvorova kada je bio bolestan i gotovo slijep. Sveta Mala Terezija govorila je da je sve milost, jer je vjerovala da Bog djeluje i kroz ono što ne razumijemo.
Sveti Pavao piše: „U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.“ (1 Sol 5,18)
Čovjek može plakati i biti zahvalan. Može patiti i biti zahvalan. Može nositi križ i biti zahvalan. Zahvalnost nije osjećaj, nego kao i gotovo sve drugo, odluka da i usred tame primijetimo da nas Bog nije napustio. Ono što je zanimljivo kod Joba jest da on kroz najveći dio knjige uopće nije zahvalan u onom smislu kako mi danas zamišljamo zahvalnost. On plače, raspravlja s Bogom, postavlja teška pitanja, ne razumije što mu se događa i ne prihvaća olako patnju..
Job ne glumi da je dobro. On je iskren. Ali unatoč svemu ne prekida odnos s Bogom. Na kraju knjige dolazi do jednog velikog obrata. Bog mu ne daje odgovor na pitanje o patnji,, nego kaže.. „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.“ (Job 42,5)
Job zaključuje da nije dobio objašnjenje patnje, ali je kroz patnju upoznao Boga na način na koji ga prije nije poznavao. Čovjek kroz patnju može doći do dubljeg susreta s Bogom, a onda biti zahvalan I na patnji I na radosti. Dakle, vratiti se na ono “u svemu zahvaljujte”.
Jedan od najvećih katoličkih teologa 20. stoljeća, kardinal Hans Urs von Balthasar, pišući o Jobu kaže otprilike ovako: Jobova veličina nije u tome što je razumio svoju patnju, nego u tome što je ostao u dijalogu s Bogom i onda kada više ništa nije razumio. Mi smo često, za razliku od Joba dragi slušatelji, u dijalogu sa tamom: pitamo ju, zašto si tu, kad ćeš otići?
To je meni osobno jedan od najljepših komentara na Knjigu o Jobu. Job nas uči da je vjera ostati s Bogom čak i kada odgovore nemamo.
Možda danas prolazite kroz nešto što nikada ne biste izabrali. Možda vam je teško. Možda ste umorni, razočarani. I možda vam se upravo sada čini da nemate na čemu zahvaliti. Ali možda zahvalnost ne počinje velikim stvarima. Možda počinje jednim dahom. Jednim zagrljajem. Jednim novim jutrom. Jednim čovjekom koji vas voli. Jednom svetom misom. Jednom molitvom. Jednim novim danom. Zahvalnost ne briše križ. Ali čovjeku daje snagu da ga nosi. I zato vam želim da danas pronađete barem jednu stvar na kojoj možete zahvaliti.
Marijana Grgić
