Naslov baš i ne govori puno – moj zemaljski anđele. Tih anđela u pjesmama ima puno, tako da nisam baš originalan, ali meni je to sjelo kao tema
Pjesma „Moj zemaljski anđele“, koju je svojoj supruzi posvetio Mario Filipi, hrvatski dragovoljac i stopostotni invalid Domovinskog rata, novinar i publicist, sportaš, pisac te sudionik javne molitve na središnjem trgu u Zagrebu, bila je povod gostovanja u emisiji obiteljskih tema Radiopostaje Mir Međugorje Oaza života. Na nagovor, u studio je ušla i njegova samozatajna supruga Ana, vjerna družica kroz 44 godine braka, ali i službeno njegova njegovateljica.
„Naslov baš i ne govori puno – moj zemaljski anđele. Tih anđela u pjesmama ima puno, tako da nisam baš originalan, ali meni je to sjelo kao tema“ rekao je Mario i dodao kako su ga na pisanje pjesme supruzi potaknule poznanice koje su gledale njegovu predstavu „Kako glumiti normalnog čovjeka“ te slušale kako izvodi svoje uglazbljene pjesme uz komentar – pjevaš o nekim curama od prije pola stoljeća, a nisi napisao pjesmu svojoj ženi koja te prati kroz život.
„Pomoć anđela je potrebna, a moj zemaljski anđeo uvijek mi je blizu“ kazao je Mario i dodao kako mu je Ana pri ruci u svim tako brojnim svakodnevnim potrebama, potrebama čovjeka koji je nakon svih zacjeljenja ostao bez lijeve ruke i desne noge, a nakon otvorene bitke proboja iz Nuštra u Vukovar. „To je tužna priča. Nije mi žao moje ruke i noge pa čak nije mi toliko žao, prema da mi je jako žao, što je deset ljudi poginulo u toj akciji, ali najviše je, najgore, najbolnija rana, što nismo uspjeli spasiti Vukovar. Rat je davno prošao, ali neke slike ne mogu izblijedjeti.“ Te su slike zabilježene i u jednoj drugoj uglazbljenoj pjesmi Maria Filipija „Iz krvi moje trava raste“.
Nije mi žao moje ruke i noge pa čak nije mi toliko žao, prema da mi je jako žao, što je deset ljudi poginulo u toj akciji, ali najviše je, najgore, najbolnija rana, što nismo uspjeli spasiti Vukovar. Rat je davno prošao, ali neke slike ne mogu izblijedjeti.
Puno prije pjesme Moj zemaljski anđele, Mario je opisao kako mu je život, u mladosti, donio najveću dragocjenost života „vitku smeđokosu djevojku iz Bosanske Posavine. Bila je zanimljiva – ozbiljna, a ipak prijazne i vedre naravi, srdačna i iskrena, emotivna i poletna, precizna i točna poput “švabice”, uvijek od riječi, ni traga lukavstvu ili prijetvoru. Oboje smo osjetili da je to ono što čekamo cijeli život.“
A toliko desetljeća kasnije Mario je Anu jedva smjestio u prvi red „jer ona je tako samozatajna, ona bi se najradije smjestila u podrum da ju se uopće ne vidi, ili barem u zadnji red da je nitko ne primijeti, ali ja sam ovaj put inzistirao – moraš sjesti u prvi red. A kad sam rekao da ću izvesti pjesmu posvećenu mojoj supruzi, odjedanput se našla u središtu pozornosti, što nikako ne podnosi.“
Ana nije znala da pjesma nastaje. „Primijetila sam da muž s djecom nešto mulja, nešto mama ne smije znati. I onda odjednom na javnoj predstavi on izvede tu pjesmu na moje zaprepaštenje.“
Ana je davno ostavila posao i posvetila se suprugu, 100-postotnom ratnom vojnom invalidu, i djeci. „Bilo je teško, lomila sam se. Ali svejedno sam i uz posao trebala napraviti mnoge poslove koje Mario nije bio u stanju odraditi“ rekla je Ana prisjećajući se teških ratnih godina. Sama u Zagrebu s dvoje malene djece, posao, pa ranjavanje i proces liječenja „Kad čovjek sve to prođe i preživi, onda je dobro. Kažu šta vas ne ubije, onda vas ojača. I to se vjerojatno meni dogodilo, inače ne bih bila tu gdje sam danas.“
A u 4-5 desetljeća zajedničkog života „kriju se bezbrojne svađe i krize koje smo prolazili, prijepori. Pa i danas svako malo se posvađamo. To je normalna pojava među ljudima koji oboje misle svojom glavom. Ima brakova gdje žena cijelog života svom mužu govori kako je pametan, kako sve zna… S takvim se ne može posvađati. Međutim moja Ana nije takva, ona ima svoju glavu s kojom misli i koja katkad ima vrlo čvrste stavove, vrlo žestoke. Ali mi smo to prebrodili i nismo pomišljali da se razilazimo ili takve stvari“ otkrio je Mario.
Nemoguće je biti u savršenom skladu. Pa ne bi bili ljudi. Savršen sklad ne postoji. Daleko su zastupljeniji naši normalni, dobri odnosi, ali ima i tih nekakvih, no opet bih ponovila sve iz početka kad bih mogla.
U emisiji obiteljskih tema potrebno je svjedočanstvo dinamike bračnog života, punog izazova, no supružnici Filipi priznaju kako su spomenuti trenuci minorni u odnosu na vrijeme sloge, ljubavi, zajedništva, što su potkrijepili primjerom. „Djeca su čula naše svađe pa je zanimljiv dijalog koji smo vodili jednom u autu. Kćerkica se vozila na stražnjem sjedalu kada smo ja i Ana govorili nježno, jedno drugom komplimente, zahvaljivali za nešto dobro i lijepo, na što se ona oglasila – ‘ej, starci, u kojem to filmu sada živim? Je li to neka druga sapunica?“, ispričao je Mario. A Ana dodala „Nemoguće je biti u savršenom skladu. Pa ne bi bili ljudi. Savršen sklad ne postoji. Daleko su zastupljeniji naši normalni, dobri odnosi, ali ima i tih nekakvih, no opet bih ponovila sve iz početka kad bih mogla.“
Mario je okrenut prema akciji „uvijek nešto želim raditi, nekud otići, putovati. Ana bi me zadržala kod kuće, a ja bi nju htio povesti sa sobom. I tu nastaju prijepori jer ona voli statičnost, stabilnost, a ja – ja sam skitnica, daljine me vuku.“
Nema ništa bez vjere.
A o ulozi i pomoći vjere govore kao o apsolutnoj pomoći. „U nekim situacijama da nema vjere, da ja ne mogu zavapiti Isusu da mi pomogne, ne znam bi li mogao preživjeti neke stvari. Vjera je nešto što te drži u komadu, jer ljudi bez vjere dižu ruku na sebe, na žalost. Svi smo kršćani, a ima ih tri i pol tisuće koji su sami sebe dokrajčili nakon rata zbog muke koju im zadaje država i ljudi koji ne poštuju ništa i nikoga, koji ih drže na marginama… Digli su ruku na sebe u trenutku kad su izgubili vjeru. Ako nikada ne izgubiš vjeru, onda ćeš opstati, biti pobjednik. Jer Isus je pobjednik uvijek, samo je pitanje nakon koliko vremena. Utakmica se igra 90 minuta, ne možeš u nekoj ranijoj minuti reći – predajem se jer gubim, mora se igrati do kraja. Dakle, vjera te drži da živiš do kraja, u punoj snazi, da vjeruješ da će pobjeda na kraju biti tvoja, odnosno Božja preko mene“, uvjeren je Mario.
Anini su stavovi slični: „Nema ništa bez vjere.“
Mario sa svoje 74 godine otkriva zašto kleči na javnom mjestu i moli: „Nisam klečao 30 godina ni u crkvi ni izvan crkve jer nemam koljeno, boli me koješta dok klečim, proteza mi daje neravnotežu. Ali sada sam se odlučio sudjelovati jer sam osjetio da je Sotona toliko žestoko navalio na Zagreb i želi ga sebi, pod svoju vlast, pod jaram da bude potpuno njegov. I moramo ga se riješiti. Tu ne pomaže ni kalašnjikov, ni topovi, niti bilo koje oružje, ni politička borba, ništa tu ne pomaže. To je borba duhova, zloga duha i Isusa! I ako ti ne podržiš Isusa, onda će Sotona pobijediti. Mi odlučujemo na zemlji koji će biti jači. Neće Bog sada reći – ovoga ću ti maknuti s puta. Ti moraš svojom duhovnom snagom biti jači. I kad sam vidio koliko je sotonizma u Zagrebu, koliko se huli na Boga, na ljude, na ratnike, na ranjenike, na poginule, ništa im nije sveto, onda sam shvatio da ti ljudi moraju biti poraženi. Njihov duh mora biti poražen. Ljudi čak i ne, volio bih da se svi oni poprave. Relativno teško je to doživjeti. Ali duh zla mora nestati iz Zagreba!
…smisao molitve na trgu je da se zaustavi rad zloduha. A koliko je to njemu bolno, vidi se po tome kako vojsku šalje protiv – bubnjaju, pušu, vrište na nas, psuju nas i kojekakve parole tamo postavljaju… Dobro kažu – molitva krunice je bičevanje sotone. A kad 300 ljudi moli zajednički klečeći na koljenima, to je nepodnošljiva bol koju sotona osjeća…
Zagreb je glavni grad Hrvatske, Trg bana je središnji dio Zagreba. Dakle, to je središte. Jedan svećenik iz Gvineje, ničim izazvan, objavio je kako je Hrvatska jedina vrata kroz koja se Isus može vratiti u Europu. Ali ta se vrata moraju molitvom držati otvorena, u protivnom će ih zatvoriti Islam. Točno tako je rekao. I ja sam tada mislio – kakav Islam, pa mi imamo muslimane u Zagrebu, moji su prijatelji. Dobri smo jedni drugima, zašto bi oni nama nešto učinili? A sada vidimo kakav Islam je to i što se tu radi. Nije Islam kriv, nego krivi su oni koji na taj način mijenjaju stanovništvo, kao što znamo kako se ulazi u Hrvatsku i kako se odlazi iz Hrvatske. I smisao molitve na trgu je da se zaustavi rad zloduha. A koliko je to njemu bolno, vidi se po tome kako vojsku šalje protiv – bubnjaju, pušu, vrište na nas, psuju nas i kojekakve parole tamo postavljaju… Dobro kažu – molitva krunice je bičevanje sotone. A kad 300 ljudi moli zajednički klečeći na koljenima, to je nepodnošljiva bol koju sotona osjeća, zato je strahovito sve što šalje protiv, da se to zaustavi“, rekao je Mario Filipi.
Na kraju Oaze života Ana je iz dugog iskustva braka poručila „Naoružajte se ljubavlju, strpljenjem, voljom da učinite sklad u obitelji. Na ženi je jako puno, velika odgovornost. Izdržljivost. Kolegica mi je jednom rekla -dobra si ti, Ana. Znaš, ja sam bila hrabra pa sam se rastala. Ja sam sad happy.- Ali pije apaurine i normabele. A ja kažem – nisi ti hrabra. nego sam ja hrabra što to sve skupa izdržavam, hvala Bogu, bez tableta, tog tipa.“
Mario je kazao kako bi se u poruci složio sa suprugom „Izdržljivost je najvažnija. I tolerantnost, odnosno uvažavanje onog drugog. Bez obzira što katkad dolazimo do tako žestokih razlika da se čini kako je nemoguće naše rješenje, potrebno je odstupiti korak natrag“ i prihvatio zaključak koji je nekada ranije obznanio javnosti: „Ušao sam u treću dob, ali želim živjeti do kraja i bez ostatka. Putujem, idem na hodočašća, pojavljujem se u javnosti, oblačim dragu hrvatsku vojnu odoru barem jednom godišnje i borim se protiv zla. Do sada nisam nikada bio član ni jedne stranke niti sam se družio sa sumnjivcima. Svakome tko mi pokuša „prodavati“ neku ideologiju suprotnu Božjoj ljubavi odmah „isprašim“ nekoliko otrovnih rečenica u lice i time završim svaki kontakt. Tako će biti do kraja. A kada će biti kraj samo Jedan zna. Možda ni taj datum nije toliko važan. Važno je proći kroz ovaj život tako da se ne ogriješiš o nikoga, pa makar se mnogi ogriješili o tebe.“
Emisiju Oaza života u kojoj smo slušali pjesme koje je napisao i otpjevao Mario Filipi poslušajte na našem YouTube kanalu.
Višnja Spajić
