U emisiji Magistra vitae nastavili smo govoriti o austrougarskim utvrdama u Bosni i Hercegovini. U drugom dijelu predstavili smo faze i proces utvrđivanja Austro-Ugarske monarhije u BiH i vrste fortifikacija. Također smo spomenuli neke utvrde izgrađene u Mostaru i doznali što se dogodilo s austrougarskim utvrdama nakon završetka I. svjetskog rata. Naš gost bio je mr. sc. Manuel Martinović, autor monografije Austrougarske utvrde u Bosni i Hercegovini i predsjednik Udruge za zaštitu fortifikacija Werk.
Prošloga tjedna govorili ste o pojasnoj utvrdi Mostar i onim intervalima, odnosno međupoložajima na Podveležju i Humu. Ako se ne varam neki se vide pokraj postaja križnoga puta na Humu?
“Ovako, na središnjem dijelu platoa Hum je bila utvrda Wachhaus 14. Ona je izgrađena negdje oko 1886. Međutim ta utvrda je mogla kontrolirati samo plato Huma, sa nje se ništa nije moglo vidjeti ispod. I zbog toga je urađeno na četiri kraja Huma, na četiri geografska pravca sjever-istok-zapad-jug, urađene su četiri baterije kao samostalne fortifikacijske bitnice, baterija 14.a, 14.b, 14.c i 14.d. Dakle 14.a je na zapadu, 14.b je na sjeveru, 14.c na istoku, 14.d na jugu, tako daste s te četiri baterije mogli pokrivati prostor ispod. Inače, Hum je imao status citadele. Citadela je jedan srednjovjekovni zastarjeli fortifikacijski pojam, ali je koncepcijski napravljen da je baš bio kao citadela. Bio je dakle prsten unutar prstena. Mostar je prvo bio mostobran, a potom je uređena defanzivna crta preko Podveležja, koja je išla od Neretve gore u Vrapčima, pa dole do Opina, i onda kasnije proširena okolo ovamo na zapadni dio. A Hum je uvijek bio zaseban, kao prsten unutar prstena. Između tih baterija je bilo mnoštvo betonskih međupoložajnih intervala i sve je bilo okruženo bodljikavom žicom, pokriveno reflektorima, strojnicama, tako da je to u ono vrijeme bilo maltene gotovo pa neprobojno.”
Nakon okupacije BiH, nakon dolaska Austro-Ugarske Monarhije 1878. god., obnavljale su se i neke turske utvrde?
“Ja ne volim koristiti taj termin okupacija budući da se radilo o međunarodnom sporazumu. Austro-Ugarskoj je dopušteno na Berlinskom kongresu, potpisom svih velikih sila, uključujući Osmansko Carstvo, da uđe u BiH i da je administrira. Sukob koji se dogodio 1878. je bio pobuna, a ne neki otpor okupatoru. Mi smo imali ulazak stranih trupa IFOR, EUFOR, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995., i nikada ih nismo doživljavali kao okupatore. Oni su ovdje došli putem međunarodnog sporazuma kojeg su potpisali i naši političari, naša vlast. Da, bilo je nekih intervencija. Većina tih utvrda iz turskog perioda je za njih bila zastarjela, neprikladna za ratovanje, nije se uklapala u njihovu koncepciju. Dosta toga su oni porušili, napravili sasvim nove na istom mjestu, ali neke su modificirali. Tako imamo slučaj Bijele tabije iznad Sarajeva. Ona je proglašena nacionalnim spomenikom. Ona je bitno modificirana, a zadržala je neke osnovne konture. Mada je ona još iz srednjeg vijeka, postoji još od prije Osmanlija, jer ona kontrolira jako bitan klanac, ulazak u Sarajevo sa sjeverne strane.”
Kada spominjemo turske utvrde koje je Austro-Ugarska Monarhija obnovila dolaskom u BiH, u misao mi dolazi i utvrda u Stocu, u kojoj se održava Stolačka tarča.
“Upravo se Stolačka tarča održava u austrougarskoj utvrdi. Ona se zvala Oberes Kastell ili Gornji Kaštel, gornji dvorac. Međutim, to je posve nova utvrda koja se gradi 1882. i naknadno je više puta modificirana. Dakle imamo taj gornji, donji i srednji grad, srednjovjekovni pa kasnije osmanski. Mislim da su oni srušili gornji i srednji grad, i ostao je samo donji koji mi vidimo i tu su izradili potpuno novu utvrdu, gdje se pojedini dijelovi temelja nalaze na ranijoj fortifikaciji. Tako se može reći da su tu na neki način nadogradili, mada to nije bilo u obimu kao, recimo u ovoj Bijeloj tabiji, Weisse Bastion, u Sarajevu, koja je manje-više zadržala sličan oblik. Ovdje je napravljena potpuno nova na mjestu stare.”
Što se tiče procesa utvrđivanja, bilo je nekoliko faza. Što nam možete kazati o tome?
“Bile su četiri faze. Prva faza pri dolasku, krajem 19. st. Druga faza početkom 20. st. Treća faza je bila tijekom Balkanskih ratova. Kada su se vodili Balkanski ratovi, ovdje su bile velike mobilizacije, radili su se manevri, dodatno utvrđivanje u slučaju prelijevanja sukoba u BiH. Do toga nije došlo. I zadnja 4. faza nastaje početkom I. svjetskog rata. Faktički samo u Mostaru je fortificiranje trajalo do 1916. god. Tek kapitulacijom Crne Gore i zauzećem Srbije, kada prestaje ta opasnost sa istoka radi koje su pravljene te fortifikacije, prestaje se s fortificiranjem. I moram napomenuti da su te austrougarske utvrde ispunile svoju funkciju u Hercegovini. Ta obrana nigdje nije probijena. Bilo je kratkotrajnih upada u rejion Foče i Višegrada, pa čak je i jedan detašman Crnogorski došao skoro do Pala. Sve su to bili kratkotrajni upadi. O čemu se tu radi? Hercegovačko bojište uopće nije bilo ugroženo, bilo je dobro fortificirano. Conrad von Hötzendorf, to je bio austrougarski zapovjednik, general, veliki strateg, svi griješe, pa tako i veliki generali. On je računao na rijeku Drinu kao na prirodnu prepreku i da tu nije potrebno graditi fortifikacije, što se kasnije pokazalo kao velika greška, jer je srpska vojska forsirala rijeku Drinu i prešla u kontraofenzivu i upala je u Foču, u Višegrad, u Goražde, tako da se to procijenilo kao jedna greška. Mada je bio projekt da se napravi jedna velika utvrda u Višegradu, Panzerwerk, sa tim čeličnim kupolama, kako imamo poznati Strač iznad Trebinja. Međutim puno je utvrda započeto, ali nije završeno. To je jedan od dokaza da austrougarska vojska uopće nije bila spreman za rat, niti je željela i forsirala rat, što neki povjesničari tvrde da bi se rat dogodio bez obzira na atentat. Smatram da to nije istina, to je moj osobni stav. Niti je Srbija željela rat, jer je ona već bila oslabljena Balkanskim ratovima, ali moram reći iskusnija, jer su se s jedne strane našli iskusni, protiv neiskusnih boraca. Recimo kada o tome pričamo, spomenut ću BH regimente. To su ljudi sa ovih prostora. U njima je bio podjednak broj i Srba, i Hrvata i Bošnjaka (tadašnjih muslimana). Oni su se pokazali kao najhrabrije postrojbe u sklopu austrougarske vojske. Te četiri BH regimente imaju najviše zlatnih medalja za hrabrost od svih drugih regimenti. Čovjek, seljak iz jugoistočne Europe, koji je navikao na surovi život na planini, njemu uopće nije bio problem boriti se na sočanskoj fronti na Alpama, jer je on navikao na tu tešku klimu i težak brdovit teren, čak štoviše, imao je redovan obrok i hranu i vodu, i odjeću, dok recimo izvučete jednog Austrijanca ili Mađara iz lagodnog života Beča i Budimpešte, pošaljete ga gore, to je nebo i zemlja. Moral tih ljudi, njihova fizička sprema, borbenost i agresivnost, to je ono što je nekad presuđujuće u borbama i ratovima.”
Danas kada spomenemo logor, ta riječ kao da nosi neku tešku, tamnu konotaciju. No u tome vremenu, ti austrougarski logori bili su kao mali gradovi.
“Termin logor koristi se odavno. Mi imamo četiri logora u Mostaru, Sjeverni logor, Istočni logor, Zapadni logor i Južni logor. U Sarajevu imate logore, to su u biti vojarne, u Sarajevu su bile tri vojarne, u Bileći dvije. Jednu i dan danas vojska koristi u Bileći. U Trebinju su isto bile četiri vojarne. Upravo to, vojarne su bile u gradovima, i isto jedan od ciljeva tih fortifikacija oko grada, osim da zaštite samo stanovništvo i sam grad, i da zaštite i te vojarne, jer je tu bila velika koncentracija vojske. Neke su bile defanzivne, neke nisu. Što znači defanzivne? To znači da su imale obrambene elemente. To su bile male utvrde. One su imale obrambene kaponire na kutovima, puškarnice, osmatračnice, jednostavno u biti radi se lager. Riječ je lager, kao neko veliko skladište i spremište, i ljudi i sredstava. Kaserne je kasarna riječ nastala, to je vojarna. Ona je mogla biti obična, a mogla je biti Defensionskaserne, obrambena, dakle sa obrambenim elementima, puškarnicama, a Lager je isto mogao biti običan, i mogao je biti Defensionslager, obrambeni Lager. Tako recimo četiri Lagera u Mostaru, logora. Samo je Sjeverni bio defanzivni, drugi nisu. Od ta četiri, samo je Sjeverni imao vojnu ulogu do kraja 90-ih godina prošlog stoljeća, Južni logor, Istočni logor Konak također. Samo je Zapadni logor izgubio vojnu ulogu 1976., kada je tamo osnovan Univerzitet Džemal Bijedić, danas Sveučilište u Mostaru. S druge strane, Univerzitet Džemal Bijedić je danas u Sjevernom logoru. U Istočnom logoru Konaku imate srednju školu, u Južnom logoru je danas bolnica, tako da ti austrougarski objekti svjedoče o kvaliteti gradnje. Dobili su novu namjenu, što je dobro da dobiju novu namjenu i svrhu, ali da budu sačuvani. To je moja želja.”
Što se događa sa austrougarskim utvrdama u BiH, nakon završetka I. svjetskog rata?
“Prvo moram spomenuti, nakon I. svjetskog rata dolazi do osnivanja Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, to je nepoznato mnogim ljudima, ta je država postojala svega tri mjeseca. Radi se o državi koja se sastojala od današnje Slovenije, Hrvatske, BiH, Vojvodine i dolje Bokokotorskog zaljeva. Karl I. Blaženi je dao dekretom da se Monarhija podijeli na tri dijela. Inače Austro-Ugarska je bila sastavljena od Cislajtanije i Translajtanije, dakle austrijski dio, mađarski dio, Zemlje carske krune i Zemlje kraljevske krune. Zato se vojska naziva K.u.K, dakle carska i kraljevska. Car Franjo Josip I. je bio i car i kralj. Međutim BiH je bila kondominiji. Austrija i Mađarska se nisu mogle dogovoriti čija će biti. Onda je postignuto to neko kompromisno rješenje da bude kondominij. Tako da je ona bila neki corpus separatum unutar toga. Vi kada pogledate zadnji grb Austro-Ugarske Monarhije, grb BiH, ona ruka sa sabljom, na crveno-žutoj podlozi, to je ustvari grb ramskih plemića, i II. gardijska brigada HVO je imala taj grb na rukavu, kasnije se taj amblem pojavljuje dva puta baš iz tog razloga, jer se pojavljuje i na ugarskom i austrijskom grbu. Tako da je to jedan specifičan kuriozitet i takav položaj je BiH imala u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Poslije nestanka Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, dolazi do osnivanja Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, dalje znamo što je bilo. Kraljevina Jugoslavija je uzela neke austrougarske objekte. Uzela je sve Lagere unutar gradova, pa je to kasnije koristila i NDH, i Talijani i Nijemci, i JNA. Kasnije i sve druge vojske koje su nastale ovdje raspadom države. Neke utvrde su preuzete, međutim one su nastankom nove države izgubile svoju funkciju, svojstvo, potrebu i jednostavno su prepuštene na milost i nemilost lokalnom stanovništvu, i postale su izvor građevinskog materijala. I od tada počinje ta demontaža i krađa koja traje i dan danas. Imate gore iznad Opina jednu cestu, jako lijepu, to je za mene turistička atrakcija, koga god sam gore odveo bio je zapanjen. U jednom momentu nestali su na jednoj serpentini kameni blokovi koji su bili štitnici, jer da tih štitnika nema, danas netko može proletjeti. Onda je bila zaprega, a danas imate bicikliste i ljude na motorima, kroserima koji idu tuda, i to je već opasnost. Vi uklanjate barijeru, to je zaštitna ograda, koja ima svoju svrhu i funkciju. Često kada odem, vidim da nedostaje materijala.”
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu, a idućega četvrtka s našim gostom mr. sc. Manuelom Martinovićem upoznat ćemo još neke austrougarske utvrde u Bosni i Hercegovini, te ciklus emisija na ovu temu zaključiti predstavljanjem Udruge za zaštitu fortifikacija Werk.
Andrija Šego
