Tema ovotjedne emisije bila je zanimanje: profesionalna žrtva, a urednica i voditeljica emisije psihologinja Marijana Grgić odmah na početku je naglasila kako „profesionalna žrtva“ nije stručna dijagnoza, nego slikovit naziv za obrazac ponašanja u kojem se čovjek svojom patnjom, bolešću, nemoći ili nepravdom počinje služiti kako bi upravljao drugim ljudima, izbjegavao odgovornost ili uvijek dobio ono što želi. U emisiji je donijela primjere iz života i savjetovališta, govorila je o razlici između stvarne žrtve i uloge žrtve, donijela je i znanstvena istraživanja, donijela je savjete što učiniti te predstavila i što o tome kaže Biblija.
Odmah na početku želim naglasiti da „profesionalna žrtva“ nije stručna dijagnoza. To je slikovit naziv za obrazac ponašanja u kojem se čovjek svojom patnjom, bolešću, nemoći ili nepravdom počinje služiti kako bi upravljao drugim ljudima, izbjegavao odgovornost ili uvijek dobio ono što želi.
Kako bih vam najbolje objasnila o čemu govorim, ispričat ću vam priču o Louise, iz istoimene pripovijetke britanskog književnika W. Somerseta Maughama (Somerset-a Mom-a)
Louise je bila žena za koju su svi vjerovali da ima vrlo slabo srce. Bila je krhka, nježna, osjetljiva i navodno uvijek na rubu smrti. Svi su je morali paziti. Nitko joj nije smio proturječiti. Nitko je nije smio uzrujati jer bi je, ne daj Bože, uzbuđenje moglo ubiti. Louise nije morala glasno naređivati. Bilo je dovoljno da uzdahne, problijedi, stavi ruku na srce i kaže da se ne osjeća dobro. Svi oko nje odmah bi se zaustavili i počeli preispitivati što su joj učinili.
Međutim, pripovjedač je poznaje godinama i jedini ne prihvaća tu sliku bez pitanja. On primjećuje jedan zanimljiv obrazac: Louiseino srce osobito slabi onda kada netko ne učini ono što ona želi. Kada joj se ljudi suprotstave, ona se razboli, postane preslaba, ponovno na rubu smrti.
Njezini su se muževi potpuno podredili njezinoj bolesti. Čuvali su je, pazili, radili umjesto nje i odricali se vlastitoga života kako je ne bi uzrujali. I jedan i drugi umrli su prije nje, iscrpljeni brigom za ženu koja je cijelo vrijeme tvrdila da će upravo ona prva umrijeti.
Louise je imala i kćer Iris. Kada je Iris odrasla i poželjela se udati, Louise se ponovno teško razboljela. Nije morala izravno reći: „Ne smiješ se udati.“ Poruka je ipak bila jasna: ako odeš, ja ću umrijeti, a ti ćeš biti kriva.
Iris je bila dobra i osjećajna kći. Nije željela živjeti s mišlju da je svojom srećom ubila majku. Zato je odgađala brak i ostajala uz nju. Na kraju je Iris ipak odlučila udati se. Upravo na dan vjenčanja Louise je doista umrla, ali prije smrti kćeri je rekla „opraštam ti“. Čak i u posljednjem trenutku ostavila joj je poruku: ti si me ubila, ali ja sam toliko dobra da ti opraštam.
Ova priča nije snažna zato što trebamo raspravljati je li Louise uistinu imala bolesno srce. Vrlo je moguće da je. Problem je način na koji se bolešću služila. Svoju je slabost pretvorila u moć manipulacije. Umjesto da otvoreno kaže što želi, proizvodila je osjećaj krivnje.
PRIMJERI IZ SAVJETOVALIŠTA
Zašto vam pričam ovu priču?
Zato što u savjetovalištu često susrećem stvarne žrtve ljudi koji se neprestano postavljaju u položaj žrtve. Hodaju kao po jajima. Cijeli dan razmišljaju kako nekome ne bi stali na žulj. Paze kojim će se tonom obratiti, koju će temu spomenuti, kada će se vratiti kući i kako će priopćiti neku odluku. Ne razmišljaju više o tome što je istina, što je pravedno i što je dobro za njihovu obitelj. Razmišljaju samo o tome kako spriječiti novu dramu.
Osoba koja se služi ulogom žrtve tada može govoriti: „Nakon svega što sam učinila za tebe, tako mi vraćaš.“, „Ako odeš, ja to neću preživjeti.“, „Nitko mene ne razumije.“, „Svi ste se okrenuli protiv mene.“, „Zbog tebe mi je pozlilo.“
Doći će poruka tipa „Majci je zbog vas pozlilo“
Ponekad takva osoba bolest koristi kako bi cijela obitelj živjela prema njezinim pravilima. Ponekad se poziva na svoju tešku prošlost, samoću, žrtvu koju je podnijela za djecu ili nepravdu koju je doživjela prije mnogo godina. Patnja može biti potpuno stvarna. Ali stvarna patnja ne daje čovjeku pravo upravljati tuđim životom. Posebno je teško kada je riječ o roditelju, supružniku ili drugoj bliskoj osobi. Postaviti granicu nepoznatom čovjeku mnogo je lakše nego vlastitoj majci, ocu, mužu, ženi ili odraslom djetetu. Ljudi godinama objašnjavaju, mole, opravdavaju se i pokušavaju pronaći savršenu rečenicu koja će napokon sve riješiti.
Takva rečenica često ne postoji. Ne možemo svojim objašnjavanjem promijeniti osobu koja ne želi prepoznati vlastito ponašanje. Promjena je moguća tek kada čovjek prizna što radi, prihvati svoj dio odgovornosti i odluči drukčije postupati.
Zbog toga je ponekad najzdraviji odgovor jasan odmak. To može biti granica i odbijanje sudjelovanja u emocionalnoj ucjeni. U težim slučajevima može biti potreban i potpuni odmak, osobito ako su prisutne prijetnje. Granica je takvim ljudima poruka: suosjećam s tvojom boli, ali ti neću dopustiti da svojom boli upravljaš mojim životom.
VAŽNO PITANJE
Ipak, prije nego što se zapitamo tko su sve profesionalne žrtve u našoj okolini, trebamo postaviti još važnije pitanje: Jesam li možda ja osoba koja se neprestano postavlja u položaj žrtve? Koristim li vlastitu patnju kako bih izbjegla odgovornost? Podsjećam li ljude na sve što sam za njih učinila/učinio svaki put kada ne dobijem ono što želim? Očekujem li da drugi odustanu od svojih potreba zato što je meni teško? Smatram li svaku granicu napadom, svako neslaganje izdajom i svaku kritiku dokazom da me nitko ne voli? Moguće je da je čovjek doista mnogo pretrpio, a da poslije svoju patnju počne upotrebljavati na nezdrav način. Jedno ne isključuje drugo. Možemo biti stvarno ranjeni, ali i dalje ostajemo odgovorni za način na koji se odnosimo prema drugim ljudima.
RAZLIKA IZMEĐU STVARNE ŽRTVE I ULOGE ŽRTVE
Ovdje moramo biti jako oprezni. Stvarna žrtva nasilja, zlostavljanja ili dugotrajne prisile često djeluje neodlučno, uplašeno i pasivno. Može se vraćati nasilniku, povlačiti prijavu, opravdavati ga ili govoriti da će se on promijeniti. To nije dokaz da manipulira.
Strah, trauma, ekonomska ovisnost, prijetnje i godine ponižavanja mogu ozbiljno oslabiti čovjekovu sposobnost donošenja odluka. Zato stvarnu žrtvu ne pitamo osuđujućim tonom: „Zašto jednostavno nisi otišla?“ Pomažemo joj ponovno izgraditi sigurnost, podršku i osjećaj da ima pravo odlučivati o vlastitom životu.
Osoba koja manipulira ulogom žrtve čini nešto drugo. Ona se vlastitom boli služi kako bi izbjegla odgovornost, dobila poseban položaj ili izazvala krivnju kod ljudi koji joj pokušavaju postaviti granicu. Stvarna žrtva treba zaštitu, sigurnost i pravdu. Osoba koja se koristi ulogom žrtve često traži izuzeće od svake odgovornosti.
PRVO ISTRAŽIVANJE; KADA ULOGA ŽRTVE POSTANE TRAJAN NAČIN GLEDANJA ODNOSA
Psihologinja Rahav Gabay i njezini suradnici objavili su 2020. godine rad o sklonosti međuljudskom osjećaju žrtve. Proveli su osam povezanih istraživanja kako bi ispitali postoji li relativno stabilan obrazac u kojem osoba sebe doživljava kao žrtvu u različitim odnosima.
Istraživači su uočili četiri važna obilježja takvoga obrasca.
Prvo je stalna potreba da drugi priznaju našu patnju. Čovjek ne želi samo razumijevanje. Potrebno mu je da svi potvrde kako je upravo on povrijeđena strana.
Drugo je moralna nadmoć. Osoba sebe počinje doživljavati kao potpuno dobru, poštenu i nevinu, dok druge vidi kao nepravedne, pokvarene ili bezosjećajne.
Treće je smanjena sposobnost suosjećanja s drugom stranom. Čovjek toliko ostaje usredotočen na vlastitu povredu da više ne može vidjeti tuđe osjećaje i potrebe.
Četvrto je ruminacija, odnosno neprestano vraćanje na nepravdu. Osoba razgovor iznova vodi u glavi, pamti svaku riječ i skuplja dokaze da joj drugi čine zlo.
U istraživanjima je snažnija sklonost ovakvom doživljavanju bila povezana s negativnijim tumačenjem nejasnih situacija, većim pamćenjem uvreda i snažnijom željom za osvetom. To ne znači da osoba nikada nije bila povrijeđena. Možda jest, ali ako svaku novu situaciju promatramo kroz staru ranu, počet ćemo nepravdu očekivati i ondje gdje još ne znamo što se zapravo dogodilo. Ovo istraživanje također ne dokazuje da je „profesionalna žrtva“ posebna dijagnoza. Pokazuje da kod nekih ljudi osjećaj žrtve može postati stabilan način doživljavanja odnosa.
DRUGO ISTRAŽIVANJE; KADA POČINITELJ PREUZME ULOGU ŽRTVE
Jennifer Freyd opisala je obrazac poznat pod kraticom DARVO. Ta kratica označava tri koraka: poricanje, napad i zamjenu uloga žrtve i počinitelja. Kasnije su Sarah Harsey, Eileen Zurbriggen i Jennifer Freyd istraživale što se događa kada se osoba suoči s nekim tko ju je povrijedio. U istraživanju je sudjelovalo 138 studenata koji su opisivali situacije u kojima su nekoga suočili s njegovim štetnim ponašanjem.
Pojavljivao se vrlo prepoznatljiv obrazac. Najprije osoba poriče ono što je učinila: „To se nije dogodilo.“, „Pretjeruješ.“, „Krivo si razumjela.“,
Zatim napada osobu koja je progovorila: „Ti si nestabilna.“, „S tobom se ne može razgovarati.“, „Ti uništavaš našu obitelj.“,
Na kraju zamijeni uloge: „Nisam ja povrijedio tebe. Ti sada napadaš mene.“, „Ja sam ovdje prava žrtva.“
Istraživanje je pokazalo da je veća izloženost takvom odgovoru bila povezana s većim samookrivljavanjem osobe koja je pokušala progovoriti. Zbog toga se stvarna žrtva nakon razgovora može osjećati još krivom, zbunjenom i posramljenom. U razgovor je ušla želeći objasniti što ju je povrijedilo, a izašla je ispričavajući se osobi koja ju je povrijedila. Upravo zato ljudi koji godinama žive uz takvu osobu često više ne vjeruju vlastitom sjećanju i prosudbi.
Ne pitaju: „Je li ovo ponašanje prema meni bilo pogrešno?“
Pitaju: „Jesam li ja loša osoba zato što sam se pobunila?“
ŠTO MOŽEMO UČINITI?
Ako živimo uz osobu koja se neprestano postavlja u ulogu žrtve, važno je prestati sudjelovati u beskonačnom dokazivanju. Možemo reći: „Žao mi je što ti je teško, ali ne mogu preuzeti odgovornost za tvoje osjećaje i odluke.“, „Razumijem da si povrijeđen, ali vrijeđanje nije prihvatljivo.“, „Volim te, ali ovu odluku moram donijeti sama.“, „Spremna sam razgovarati kada budemo mogli razgovarati bez optuživanja i prijetnji.“
Ne trebamo se deset puta opravdavati. Ne trebamo dokazivati da smo dobra djeca, dobri supružnici ili dobri vjernici tako što ćemo dopustiti da netko upravlja našim životom. Ako prepoznamo ovaj obrazac kod sebe, možemo se pitati: Koji dio odgovornosti pripada meni? Jesam li drugima jasno rekla što trebam ili očekujem da to pogode iz moje patnje? Koristim li krivnju kako bih dobila ono što ne znam otvoreno zatražiti? Želim li rješenje ili želim da svi potvrde da sam u pravu?
BIBLIJSKI DIO
U Evanđelju po Mateju Isus postavlja vrlo neugodno, ali ljekovito pitanje: „Zašto vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?“
Zato je važno da ovu emisiju ne završimo popisom ljudi koje ćemo proglasiti profesionalnim žrtvama. Najprije trebamo pogledati sebe. Jesam li svojom patnjom nekoga držala u šaci? Jesam li očekivala da moja djeca odustanu od svoga života kako ja ne bih bila usamljena? Jesam li svaki pokušaj razgovora pretvorila u priču o tome koliko je meni teško? Jesam li se ispričala za ono što sam učinila ili sam ponovno objasnila zašto sam ja zapravo najveća žrtva?
U Evanđelju po Ivanu susrećemo čovjeka koji je trideset i osam godina bio bolestan. Isus mu prilazi i pita ga: „Želiš li ozdraviti?“ To nije optužba. Isus ne govori da je čovjek sam kriv za svoju bolest. Vidi njegovu stvarnu patnju, ali ga ne ostavlja samo u ulozi nemoćnog čovjeka. Kaže mu: „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi.“
Tvoja patnja je stvarna, ali ona nije cijeli tvoj identitet. Ne moraš zauvijek ostati na istome mjestu. Bog suosjeća s našim ranama, ali nas istodobno poziva da ustanemo i učinimo korak koji danas možemo učiniti.
ZAVRŠNA PORUKA
Možemo biti duboko ranjeni, a ipak ne ranjavati druge. Pogledajte samo svjedočanstvo Marijana Grubine. Možemo tražiti suosjećanje, a da ne zahtijevamo poslušnost. Možemo biti bolesni, tužni i nemoćni, a da svoju bol ne pretvorimo u sredstvo kontrole. I možemo nekoga voljeti, a ipak mu postaviti granicu. Nismo krivi za sve što nam se dogodilo. Ali odgovorni smo za ono što ćemo učiniti sa svojim životom i kako ćemo se odnositi prema ljudima koji su nam povjereni. Patnja zaslužuje suosjećanje. Ali patnja nikome ne daje pravo upravljati tuđim životom.
Marijana Grgić
