Jesús García radio je za katoličke novine u Španjolskoj kada je dobio zadatak da napiše reportažu o Međugorju, malom selu u Bosni i Hercegovini u kojem je šestero djece svakodnevno imalo Gospina ukazanja. Prvi posjet Međugorju odveo ga je na duhovne vježbe s fra Jozom Zovkom u Široki Brijeg, gdje je započeo novi put vjere i obraćenja.
Reportaža koju je Jesús napisao brzo je objavljena diljem Španjolske i dijelovima svijeta koji govore španjolski. Jesús je poslije napisao i knjigu o Gospinim ukazanjima koja je tijekom godina mnoge ljude upoznala s Gospinim porukama i dovela brojne hodočasnike u Međugorje. Kroz svoju fondaciju ‘Gospa Arts’ širi poruke Kraljice Mira po cijelom svijetu. Donosimo njegovo svjedočanstvo o tome kako mu je Međugorje promijenilo život. U cijelosti ga možete pogledati i na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, uz to ako još niste upoznati s ovim serijalom više informacija možete pronaći i na Facebook stranici Fruits of Medjugorje.
2006. godine radio sam za jedne novine u Madridu i moji šefovi su čuli neke priče o Međugorju, a ni sami nisu znali istinu. Jer, sjećam se da nam je urednik rekao sljedeće: Ima jedno mjesto u Jugoslaviji u kojem se ukazuje Ivan Pavao II, koji je već preminuo godinu ranije i tako su nas dvojicu kolega poslali ovamo bez puno jasnih uputa. Ja sam imao 28 godina, a kolega trideset.
U stvarnosti nismo znali ni kuda idemo ni što se tamo događa. Uostalom, za nas je to bila jedna strana zemlja čiji jezik nismo znali i nismo bili dovoljno upoznati. Namjeravao sam se zato pridružiti nekom hodočašću od ionako malobrojnih i napraviti reportažu o hodočašću u bivšoj Jugoslaviji. To mi se učinilo, onako, medijski prihvatljivo.
Nekoliko dana prije putovanja saznali smo da ćemo od sedam dana putovanja tri i pol dana biti na duhovnoj obnovi u jednom drugom mjestu u Bosni, a to nije bilo Međugorje, i to s nekim hrvatskim fratrom. Pomislio sam da me organizatori toga putovanja zezaju jer me o tome nitko ranije nije bio obavijestio. Mislio sam ne prisustvovati toj obnovi i provesti sedam dana ovdje u Međugorju, pa sam nazvao jednog svećenika za kojeg sam znao da povremeno ide Međugorje, te mu rekao: Gle, idem s tom grupom, a grupa će imati duhovnu obnovu u drugom mjestu u Bosni i bolje mi je da se bavim drugim stvarima kako me šef ne bi ukorio jer on meni ne plaća put da idem na neku duhovnu obnovu, osim toga meni duhovna obnova nije ni potrebna. Svećenik kojega sam nazvao da pitam za neki broj ovdje ili pansion ili smještaj dok su oni na obnovi, me upitao: Kako se zove taj fratar koji će imati obnovu? Odgovorio sam da ne znam.
Rekao mi je: Vidjet ćemo kad saznaš. Saznao sam, nazvao ga i rekao: Neki fra Jozo. I onda mi je svećenik rekao: Jesúcitó, obavi tu obnovu i imat ćeš reportažu o Međugorju. I tako, bio sam veoma iznenađen, nisam znao tko je bio taj fra Jozo, ali dobro, otišli smo tamo i prvoga dana u Međugorju otišli smo na Podbrdo, napravili nekoliko fotografija i u nedjelju navečer otišli u Široki Brijeg upoznati fra Jozu s grupom od 64 osobe koliko nas je bilo.
Fra Jozo započinje obnovu na jedan neobičan način, bilo nas je 64 i zamolio je svakoga da se na mikrofon osobno predstavi, kaže odakle dolazi i zašto je došao u Međugorje. Tako jedna gospođa uzme mikrofon, ispriča nešto o svom životu, sljedeći uzme mikrofon i tako prema meni što mi se učinilo da traje vječno. Mi smo bili u posljednjem redu kao da to nema veze s nama. Mikrofon je stigao do mog kolege Gonzala koji je samo rekao: Zovem se Gonzalo Moreno, iz Španjolske sam, novinar i došao sam napraviti reportažu. I sjećam se da je fra Jozo podigao glavu i uperio jedan kompleksan pogled, recimo, ne tako drag, kao da govori: Ovaj mi se tu ušuljao što li će napraviti od ovoga? Kada je mikrofon stigao do mene, rekao sam: Ja sam Jesús García, imam 28 godina i radim za katoličke novine. Rekao sam to ‘katoličke’ da malo umirim fratra.
I dodao sam, sada smo tu. I kada su se predstavile sve 64 osobe, fra Jozo je napravio mali uvod u obnovu i upitao sljedeće: Moraš si postaviti pitanje, ne odgovaraj naglas, to je diskretno pitanje. Jesi li ti stvarno spreman osobno upoznati Isusa Krista? Jesi li slobodan doživjeti susret s Isusom? Prošao si dalek put, potrošio svoje vrijeme, svoj novac… mene ne poznaješ, ne govoriš ni moj jezik. Ovo je važno, jesi li u svome životu slobodan upoznati Isusa Krista ili misliš na tu reportažu za svoje novine? I kada je to rekao, 62 glave mahom su se okrenule prema nama. Pitao sam se čemu ovaj napad i čovjek mi se učinio mrskim.
Tako je započela obnova, a ono što se dogodilo na toj obnovi tri i pol dana kasnije, neka ostane pod diskrecijom zbog poštovanja prema svim sudionicima, ali istina je da tri i pol dana kasnije koja sam proveo s njim, s fra Jozom… u konačnici, cijeli svijet ovdje u Međugorju zna tko je on.
Ja uvijek kažem isto: Tog čovjeka, fra Jozu, volim jer je i on sredstvo kojim se služi Bog da se preko iskustva Međugorja i meni Bog otkrije u srcu. Čini mi se da je u jednom trenutku upitao: Idete li nedjeljom na Misu? I sve to povezujući s porukama o Misi i Euharistiji, Gospinim porukama. Tada sam nekako mislio: Dobro, nedjeljom idem na Misu, ne uvijek, ali znam da se mora. Upitao nas je: Zašto ideš nedjeljom na Misu? Razmišljao sam: Koje glupo pitanje, pa zato jer kažu da se nedjeljom mora ići. Da kažu da se ide utorkom, išli bismo utorkom. Potom je zapitao, uzevši Gospine poruke: Ako idete nedjeljom na Misu, vjerujete li onda da se ono što Crkva tumači da se događa tijekom Mise, a to je da se Isus uprisutnjuje u kruhu, doista i događa? Sjećam se da sam pomislio sljedeće: Da, naravno da u to vjerujem i onda sam shvatio da imam tu stvar koja se zove vjera jer je inače apsurdno vjerovati u to. Nedokaziv je i iracionalan sakrament Euharistije, to je nešto iracionalno, misterij, no zaključio sam kako ja u to vjerujem! Ne znam zašto, ali fra Jozo je tada rekao: Ako vjeruješ da je Isus u Euharistiji, zašto onda ideš na Misu samo nedjeljom? I od tada je meni počelo teško padati ako ne odem na Misu, ne samo nedjeljom nego i radnim danom.
Vratio sam se iz Međugorja s tog prvog puta i isprintao sam u uredu kartu tog dijela grada i markerom označio sve obližnje crkve kako bih nastavio živjeti Međugorje u Madridu.
Na primjer, nisam imao Bibliju i nakon povratka u Madrid prvo što sam napravio je to da sam kupio Bibliju i počeo otkrivati ispovijed kao nešto veoma oslobađajuće, i to preko konkretnih poruka Blažene Djevice Marije. Također, i molitva krunice je za mene bila super ponavljajuća molitva, pa sam je počeo uvažavati razmatrajući njezina otajstva, događaje iz Isusova života, upoznavajući Krista i malo po malo postajali smo poput prijatelja, bliži. Sve to prožeto iskustvom koje se rodilo na duhovnoj obnovi kod fra Joze jer on to zna pojasniti….
Bio sam vrlo racionalan, nije mi bilo potrebno svjedočanstvo toga čovjeka, ali on poruke Gospe iz Međugorja prevede na jedan jezik koji ja iznutra razumijem, da tako kažem. Ono što je činjenica je da nema povratka i uzmicanja jer se moj život nimalo ne može vratiti na ono što je bio prije tog putovanja, tog susreta. Čak štoviše, nedugo nakon povratka, Gonzalo, drugi kolega koji je pošao sa mnom raditi reportažu, napustio je novine i svoj dotadašnji život, otišao je u bogosloviju i svećenik je u jednoj župi blizu Madrida. Kada sam se ja vratio sa svog prvog putovanja u Međugorje, nas dvojica, Gonzalo i ja, odlučili smo da se ovo mora objaviti!
Sjećam se kada sam bio u uredu svoga šefa, nisam doduše vikao, ali sam glasno zahtijevao da se o ovome mora čuti. A šef me upitao: Što je to što se mora čuti? Odgovorio sam: Da se tamo ukazuje Gospa! Šef se bio totalno pogubio i pomislio je: Ovaj momak je poludio, izgubio sam novinara. I onda, nakon mnogo borbe dali su nam raditi reportažu na 24 stranice o Međugorju, ali dali su nam neke upute za naslovnicu što će svi koji se bave novinarstvom znati koliko je teško. Rekli su nam: Možete raditi reportažu o Međugorju, ali na naslovnoj stranici ne smije se pojaviti riječ ukazanje niti Gospina slika. Na naše iznenađenje bila je to reportaža koja se masovno dijelila jer su se ljudi počeli raspitivati o njoj, nije tiskana u novinama, nego putem interneta, emaila, pdf-a. Ono što sam primjetio nakon tog prvog putovanja i još poslije Međugorja je to da se u meni rađala neka vrsta poziva da pomažem ljudima upoznati Međugorje.
U konačnici, raspolažem nekim medijima, odnosno bavim se komunikacijskim alatima koji su najmoćnija sredstva za informiranje ljudi, upoznali mnogo ljudi, a činjenica je da je u Španjolskoj Međugorje bilo prilično nepoznato i tu onda započinje poticaj ljudima iz Španjolske da dođu i upoznaju ovo mjesto, takvo je bilo prvo iskustvo: Bog je prestao biti sumnja i polako je postajao sigurnost. S tog prvog puta napravili smo reportažu, a ja sam se nekako pretvorio u međugorskog novinara iz Španjolske i počeo sam pisati male članke, kratke reportaže, počeo sam često dolaziti, na festival mladih najprije 2006., na duhovnu obnovu svećenika, došao sam za Veliki tjedan, na Silvestrovo i svaki puta kada bih došao, napravio bih neki intervju ili članak, stalno u potrazi za informacijama.
Nakon nekog vremena jedan španjolski novinar, koji ima nakladničku kuću, me zamolio da napišem knjigu. U Španjolskoj sve što postoji o Međugorju dolazilo je izvana, tj. iz Latinske Amerike ili iz Europe, naročito iz Italije, sve su to bili prijevodi. Ali sve je to bilo veoma površno i skriveno i po prvi puta smo napisali knjigu na tu temu. U knjizi sam imao priliku konačno upoznati i Mirjanu, Vicku, Ivana. Susrećem se po drugi puta s fra Jozom kako bih ga intervuirao i bilo je divno raditi na tome. Kada sam završio s knjigom, počelo se događati nešto čudesno, naime, počeo sam upoznavati ljude kojima je ta knjiga promijenila život na bolje. Doživljavali su obraćenje, a da nisu ni posjetili Međugorje i to mi je privlačilo pozornost jer sam mislio kako će se ljudi obraćati po dolasku u Međugorje, ali da se netko obrati čitajući nešto o Međugorju je za mene bilo neshvatljivo!
Kao da je pobijedio neki logični razbor. Bog je dodirivao srca preko onoga što je bilo napisano u toj knjizi. Međutim, u svome odnosu prema Bogu gajio sam neku ljutnju, borbu, pa sam Mu govorio: Dobro, napisao sam knjigu o Tvojoj majci koja oduševljava ljude i mijenja im život te se vraćaju Tebi. Život im se mijenja mojom knjigom, ali se moj život ne mijenja, moj život je i dalje jako težak i vrlo kompliciran. Bile su to za mene iskreno veoma teške godine. Jednoga dana jedan gospodin iz mjesta blizu Madrida, gospodin, koji inače ima svoj posao i obitelj, kupio je knjigu u shopping centru u mjestu zvanom Alcalá de Henares, odnio tu knjigu o Međugorju kući i stavio je na stol.
Taj čovjek ima četiri kćeri i jedna od njih ugleda knjigu na stolu i uzme ju razmišljajući što je to otac kupio. I počini pogrešku, to kažem od milja, otvorivši prvu stranicu i započne čitati, te po nekoj milosti Bog očito na takav način dodiruje srca ljudi koji se upoznaju sa sadržajem tako opsežne knjige prije samog čitanja. I ta djevojka pročita cijelu knjigu u jednom hipu i kaže svome ocu: Ovo ljeto želim ići u Međugorje i njezin otac se nekako uznemirio tj. tata se uvelike iznenadio i rekao: U redu, ali ne idi sama, idi sa sestrom. Otac se, naime, zabrinuo da njegova kći od 22 ili 23 godine u to vrijeme ide sama, i tako je ta djevojka tražila na internetu neko hodočašće i bilo ih je nekoliko koje je organizirao dobar prijatelj Rafa Lozano, koji je već u nebu, i to autobusom iz Madrida, 2500 kilometara auto – putem što je značilo veliki umor, međutim, to su i vrlo zabavna putovanja ali to je bilo i jedno od posljednjih putovanja na koje su se ljudi prijavljivali jer je vrlo zahtjevno. Možeš ići avionom, zašto ići busom i ta djevojka se prijavi na to hodočašće. Na tome putu sam bio i ja, međutim, pomagao sam organizatorima oko nekih stvari. I događa se to da tri dana u busu omogućuju ljudima puno razgovora i priliku da se upoznaju i ljudi nas pitaju kako se dogodila ta iskrica, no nije je bilo.
Na tom putu dogodilo se nešto što je upućivalo više na neku sigurnost, ne znam… Također, Gospodin mi je u srcu govorio da će ta djevojka biti nešto više od još jedne poznanice. A zbog moje situacije, koja je bila nesređena, to ljeto nismo ništa poduzimali i čekali smo da se moja situacija uredi. Bio sam u procesu poništenja braka koji je zatim okončan zarukama i kada smo već bili u vezi, sjećam se jedne molitve i kako je Gospodin ozbiljan. Ponekad zamišljamo Boga kako je veoma blag i nježan, ali on je i ozbiljan kao onda kada me ukorio rekavši: Što si ti ono govorio da ti ta knjiga neće promijeniti život? Događa se to da je Bogu ponekad potrebno vrijeme, zar ne?
Zaista, ovom knjigom mi je promijenio život jer ju je kupio otac moje današnje supruge, ona ju je pročitala, mi smo se upoznali na hodočašću i u braku smo 6 godina, imamo 3 djece. Troje djece ovdje i jedno na nebu, tako mi je Međugorje promijenilo život. Kao supružnici i kao obitelj mi živimo Međugorje na svoj način. U početku smo kao momak i cura, te kao mladi bračni par često dolazili, vrlo često i ovdje smo, kako se kaže u Španjolskoj, ‘punili baterije’ i činili što možemo. Istina je da smo oduvijek bili članovi jedne međugorske molitvene grupe u Madridu, oduvijek.
Nakon što smo se vjenčali, odmah se rodio naš najstariji sin Santi i nakon njegova rođenja ne možeš više tako često ići na molitvene grupe jer obično kasno počinju, ne možeš izaći iz kuće kad ti se prohtije i zato smo na poticaj moje supruge Marije osnovali molitvenu grupu u kući.
Tako svaki tjedan okupimo grupicu ljudi i pomalo molimo oslanjajući se na duhovnost Međugorja, čitamo Evanđelje i molimo krunicu, razmatramo otajstva, čitamo poruke i dijelimo ih. Na kraju uvijek imamo zakusku. Nešto pojedemo i popijemo razgovarajući uvijek o Međugorju, prisjećajući se anegdota iz Međugorja, uvijek!
Zato jer smo ga upoznali i bili ovdje… Zamisli koliki dar mi je udijelio Gospodin i tako mi danas živimo, uvijek, uvijek Međugorje. Također, u mojoj kući je neizbježno, čim uđeš u kuću, ima jedna slika Gospe Međugorske u dnevnoj sobi, knjige su posvuda i odmah počinje razgovor. U moju kuću dolazi mnogo ljudi koji nisu ljudi vjere i pobožnosti ili nisu praktični vjernici te odmah ugledaju knjige oko jednog ogromnog postera kojeg isto imamo ili slika i onda započinje razgovor. Sjećam se da smo se na početku malo ustezali jer nismo htjeli plašiti ljude, no sada nam je svejedno. Kada ljudi dođu u Međugorje, a cijeli svijet koji ide u Međugorje, ponese nešto iz Međugorja za svoj život, tako se i u našoj kući nešto slično događa.
Kada ljudi posjete našu kuću, ponesu iz naše kuće nešto od te međugorske duhovnosti. A na profesionalnom planu najzad, kako sam svoje poslove ostavio na jednu stranu, i onda su ti poslovi počeli mene napuštati, tj. osjećao sam se potaknutim na to, osnovali smo audiovizualnu produkcijsku tvrtku, s kojom smo napravili i dokumentarac, koja se u čast Međugorja zove Gospa Arts, te se bavimo snimanjem dokumentaraca, izdavanjem knjiga i svakom vrstom informativnog rada povezanog s Međugorjem i Gospom i vjerom ali uvijek u istom smjeru jer je na kompasu naš sjever uvijek – Međugorje.
