Joseph Ratzinger/Benedikt XVI. jedan je od najznačajnijih katoličkih teologa druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Njegova teološka, znanstvena i znanstveno-popularna djela imaju golemu važnost za Crkvu i njezinu teologiju te ostavljaju duboki trag ne samo u sustavnoj teologiji, kojom se ponajviše bavio, nego i šire – zahvaćajući teme Crkve i crkvenoga života, filozofsko-teološko promišljanje, suvremenoga čovjeka i društva u cjelini. „Vjera u svijetlu razuma i snazi nade, trajne teološke perspektive Josepha Ratzingera, Benedikta XVI.“, naziv je knjige izv. prof. dr. sc. Nedjeljke s. Valerije Kovač. Knjiga je objavljena u suizdanju Kršćanske sadašnjosti i Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
S. Valerija Kovač je bila gošća u emisiji Uzmi i čitaj, u kojoj smo razgovarali o njezinoj novoj knjizi.
Ovim djelom s. Valerija nastavlja svoj doprinos razumijevanju i aktualizaciji Ratzingerova bogatog teološkog opusa. Sustavno je istraživala i objavila znanstvene radove o Ratzingerovoj teologiji. Ovo je njena druga znanstveno – istraživačka knjiga u kojoj proučava upravo teologiju Josepha Ratzingera, odnosno Benedikta XVI.
„Prva knjiga je zapravo bila moj doktorski rad koji je objavljen isto u Kršćanskoj sadašnjosti, 2014. godine, o načinu na koji Joseph Ratzinger teologiju vrši, kako je razvija, kako je ostvaruje. To je ta jedna personalna relacijska paradigma“, ističe s. Valerija.
I sada nakon dvanaest godina objavljuje novu knjigu o papi Benediktu, koja je zapravo nastavak prethodne u kojoj obrađuje i interpretira njegovu teologiju i promatra ju u jednom aktualnom trenutku, obrađujući teme koje smatra da su i danas važne i značajne.
Djelo od 309 stranica strukturirano je u osam poglavlja koja obuhvaćaju temeljna područja Ratzingerove teologije.
„Prije svega za nas teologe, ma i danas obzirom da je teologija uvijek važna ne samo kao neka akademska znanstvena disciplina, nego za život i navještaj Crkve, za tumačenje sadržaja vjere, istina vjere i zato je teologija univerzalno za Crkvu važna, tako i započinjem prvo poglavlje gdje istražujem kakav je Joseph Ratzinger kao teolog, koje su njegove značajke, njegove teološke misli i njega kao teologa, a onda i što on smatra što bi trebala biti teologija, pogotovo u povezanosti s Crkvom i sa znanstvenošću teologije. Drugo poglavlje, isto jedna trajna njegova tema, a to je odnos vjere i razuma. I to je danas isto jedna aktualna tema jer ne govori samo da je razum potreban vjere u smislu da mu vjera daje ono prosvjetljenje da može doći do onih istina koje ga nadilaze, nego je zapravo danas vrlo važno opet govoriti da i vjera pretpostavlja i da treba razum. To je racionalnost vjere i danas važno, da mi svojim razumom možemo protumačiti ono što vjerujemo i sam čin vjere. Treća tema isto se na to nadovezuje zapravo Bog vjere i Bog filozofa. To jest kako je kršćanstvo u ranim stoljećima prihvatilo tu grčku ideju, filozofsku ideju i to je opet racionalnost vjere i kako je zapravo integriralo u biblijsko-kršćansku vjeru u osobnog Boga, u trojstvenog Boga koji nije daleko od ovog svijeta nego je blizak čovjeku, objavljuje se čovjeku po Kristu i poziva ga u vječno zajedništvo sa sobom. Kao četvrtu temu sam obradila jednoga ja bih rekla od najsnažnijih učitelja samoga pape Benedikta. To je sveti Bonaventura iz Bagnoregija. Ne samo po teologiji imaju sličnost, ja bih rekla nego po životnom putu i zadaćama Crkve. Mi znamo da je sveti Bonaventura bio generalni poglavar svoga Franjevačkog reda i živio u vremenu koje je bilo onako slično današnjem vremenu, pogotovo u nekim duhovnim strujanjima, i tu je papa Benedikt ne samo teološki, njega dobro proučio. Onda imamo isto jednu snažnu temu kod pape Benedikta koja uvijek iznova izaziva i rasprave, a to je njegova kritika recepcije drugog Vatikanskog koncila. S tim obrađujem jedno trajno pitanje je li se sam papa Benedikt promijenio, je li on od onoga modernog Ratzingera, mladog Ratzingera koji je došao na koncil sa žarom da promijeni i reformira Crkvu, postao u starijoj dobi kao papa ili već kasnije kao prefekt Kongregacije za nauk, kočničar svega novoga i jedan čuvar tradicije. Onda imamo jedno lijepo poglavlje o mariologiji i tko je Marija prema papi. Zatim ide sedmo poglavlje, njegova cjelovita teološka antropologija.
Evo možda njegova glavna misao da je čovjek Božji projekt, Božje stvorenje, a nije svoj vlastiti projekt, niti je čovjek stvoritelj sam sebi. I na kraju završavam osmim poglavljem, zapravo isto jednom trajnom njegovom temom, a to je nada. Nada je u biti kao neka implicitna misao koja prožima sve papine teme i mi znamo da je Joseph Ratzinger bio jedan veliki kritičar suvremenog vremena, možda dijagnostičar, znao je otkriti gdje su nedostaci današnjeg razmišljanja, današnje kulture. Ali ta njegova kritika nikad nije pesimistična, nikad nije tragična, nego uvijek prožeta tom kršćanskom nadom i zato smatram da je to jedna važna i lijepa tema koja je kod njega i duhovna, i teološki duboka, koja je važna i za pojedinca, za osobni i duhovni kršćanski život, ali i za naše društvo, za naš svijet, u biti nada kao motor koji zapravo nam Bog daje kao dar i s kojim surađujemo u ostvarenju boljeg svijeta, u rastu, u duhovnom životu i sve zapravo do vječnog Božjega kraljevstva.“
Cijelu emisiju poslušajte na našem YouTube kanalu.
Vedrana Vidović
