19.4 C
Međugorje
27.06.2222.

Vladavina, borba za prijestolje i odlazak u križarski rat Andrije II. Arpadovića

U emisiji Magistra vitae, 9. lipnja 2022. godine, nastavili smo govoriti o Zlatnoj buli, kraljevskoj ispravi, koju je prije 800 godina dao sastaviti ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. Arpadović. U drugoj emisiji, dotakli smo se njegove vladavine, njegovih borbi za prijestolje, te odlasku u križarski rat. Naš gost bio je dr. sc. Gordan Ravančić, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest.

Kao što smo kazali u prošloj emisiji, ugarsko-hrvatski kralj Bela III. umire 1196. godine. Očekivanja koja je imao njegov sin Andrija, nisu se ispunila. Nije dobio ono što je tražio, a to je pravo na kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije s Bosnom. Među mnogobrojnim ratovima koje je vodio, bila su i tri rata za prijestolje s njegovim bratom Emerikom, koji je naslijedio njihovog oca. Ona sredstva koja je njihov otac Bela III. prikupio za odlazak u križarski rat, Andrija nije iskoristio za to, kako mu je otac ostavio i namijenio, nego za borbu protiv svoga brata Emerika. Što nam možete kazati o tome u nastavku?

“Andrija kada će postati veliki vojvoda i kralj Galicije 1189. god. zaplest će se u jedan čitav niz sukoba, ali njegova trajna želja je da bude proglašen hrvatskim hercegom i na taj način si osigura ugarsku krunu Svetog Stjepana u nekom trenutku. To se neće dogoditi, Andrija je toga svjestan nakon što Emerik 1196. postaje kralj. Već 1197. Andrija diže ustanak, i zanimljivo, pobjeđuje u tom sukobu, i dobiva titulu hrvatskoga hercega. Međutim to ga nije u potpunosti zadovoljilo, jer naravno i dalje stoji ona priča o primogenituri, pa 1199. diže novi ustanak. Sredstva koja su prikupljena za križarsku vojnu, na koju se obvezao Bela III., koja su u amanet prenijeta Andriji, on je iskoristio za pobunu protiv brata. No da se vratim, 1199. god. dolazi do nove pobune Andrije protiv svoga brata Emerika. Međutim ovaj put je Emerik pobijedio, i Andrija bježi kod štajerskog vojvode Leopolda VI., i tu sada dolazi do situacije da je kraljevstvo upalo u taj jedan dugotrajni sukob koji je povremeno eskalirao i povremeno se primirivao, između Andrije i Emerika, a stvar se događa u prilično nezgodnom trenutku, a to je trenutak kada se organizira 4. križarska vojna. Jedna od posljedica te vojne je mletačko zauzimanje Zadra 1202. god. i prvi pad Bizantskog Carstva 1204. god., kada se osniva Latinsko Carstvo. U svim tim stvarima ni Emerik, ni Andrija nisu dobro odreagirali, jer je Zadar pao pod mletačke ruke. Te 1199. god. Emerik dobiva sina Ladislava, što je zasigurno bio jedan od elemenata zašto se Andrija pobunio. No taj Ladislav umire 1205. god., samo godinu dana nakon Emerika, što će zapravo otvoriti opciju da Andrija postane kralj. No u toj cijeloj priči treba imati na umu kontakt Andrije sa štajerskim vojvodama, koji ga dovodi da se 1203. god. oženi s Gertrudom Pomeranskom, a taj će brak bitno utjecati na određene odluke i način vladanja kada Andrija dođe na vlast 1205. god., i to će dodatno zakomplicirati njegovu vladavinu.”

Nakon smrti brata Emerika i njegova sina Ladislava, Andrija postaje ugarsko-hrvatski kralj. Što je osim spomenutog braka obilježilo njegovu vladavinu? Kakav je bio kao kralj i kakvo je bilo stanje unutar zemlje?

“Andrijinu vladavinu od 1205. god. obilježava nekoliko bitnih stvari. Jedna od bitnih stvari jest utjecaj tog braka s Gertrudom Pomeranskom. Iako to može zvučati kao stav starije historiografije, kao da žena utječe na kralja, ali u ovoj situaciji to uistinu jest bilo tako. Naime, Andrija je pokretao tri pobune protiv svoga brata Emerika. Time je zapravo izgubio podršku jednog dijela ugarskih magnata, koji bi mu zapravo trebali biti oslonac za organizaciju vlasti u ugarskom dijelu kraljevstva. S druge strane, imao je samo prema Galiciji 14 vojnih pohoda, bilo je tu i drugih vojnih pohoda, različitih navalnih ratova izvan granica Ugarskog Kraljevstva, te mu je zapravo trebalo puno novca. I da bi namakao taj novac, Andrija je pokušao primijeniti neke mehanizme kraljevske vlasti, koje je koristio i njegov otac Bela III., ali puno uspješnije nego što je to Andrija radio. Naime jedan od velikih izvora prihoda samog vladara su porezi. Međutim Bela je već dao hrpu kraljevske i županijske zemlje u trajno pojedinim magnatima, tako da je taj fond, otkuda se prikupljaju porezi, bio znatno istanjen. U jednoj fazi Andrija II. pokreće jedan proces koji nam je više poznat kroz vladavinu njegovog sina Bele IV., a to je stvaranje slobodnih kraljevskih gradova. Naime razdoblje 13. st. jest razdoblje uzleta gradskih zajednica, a te gradske zajednice ukoliko nemaju nekakvu pravnu zaštitu, nalaze se na vjetrometini magnatske ili velikaške vlasti. I što sad Andrija čini? On pokušava te pojedine zajednice uzdići na povlašteni status, tako da bi ih mogao dodatno oporezovati, odnosno steći novce za te sve svoje silne vojne pohode. Isto tako, na prostorima gdje treba ubirati porez, ne može se opet oslonit na magnate, pa onda on zapravo preko svoje supruge i njenog brata Bertolda, kojeg će čak postaviti za kaločkog biskupa i jedno vrijeme hrvatsko-dalmatinskog bana, dovlači različite strance koji dobivaju pravo ubiranja kraljevskih poreza, što se naravno magnatima nije svidjelo, što je onda izazvalo pobunu magnata protiv njega. I ono što je bilo najgore od svega, jest činjenica da kraljevski novac, dakle svaki kralj izdaje svoj novac, tako je i Andrija II. to činio, i jedan od izvora prihoda je bio proces zamjene novca, kada se stari novac mijenja u novi, jedna trećina plemenitog metala, zapravo ostaje u kraljevskoj riznici. Međutim Andrija je, u želji da namakne što više sredstava tim pravom izmjene novca, ušao u proces kvarenja kvalitete novca, pa je onda zapravo novac koji bi tipa jedne godine vrijedio, sad ću vrlo proizvoljno reći, dukat koji bi vrijedio jednu kuću, zapravo udio zlata ili srebra u idućoj seriji bi bio takav da ne bi vrijedio ni jednoga konja. Takvom manipulacijom, Andrija je namicao sredstva, međutim time je napravio totalni disbalans, unutar robno-novčane privrede unutar kraljevstva. A plus toga, porez koji se ubire u novcu, ubiru stranci i opet oni nameću dio prihoda sebi, koji ne ostaje ugarskim magnatima, što je izazvalo vrlo veliko negodovanje. Iduća stvar, uslijed čestog izbivanja i izostanka čvrstog kraljevskog teritorijalnog aparata, događalo se da su pojedini ugarski magnati samovoljno donosili odluke, sudili i čak presuđivali bez pravog suda, niže ugarsko plemstvo, koje je imalo određena kraljevska prava, kooji su spadali u krug kraljevskih sergenata i na njima je počivala glavna vojna snaga kraljevstva, što je onda dovelo do toga da su se kraljevski sergenti pobunili protiv samoga kralja. Njegov odlazak u križarski rat 1217. god., dakle 5. križarski rat, je bila kap koja je prelila čašu, jer izostanak kralja čitavih godinu dana dovelo je do toga da se kraljevstvo našlo u potpunom kaosu. Jednako tako, izostanak tog konkretnog uspjeha križarskog pohoda je naravno umanjilo ugled kralja. Kada se on vratio s križarskog pohoda 1218. god., zatekao je kraljevstvo u potpunom kaosu, tako da u dva pisma papi Honoriju III., govori o tome da je kraljevstvo u takvom neredu da će mu trebati 15 godina da ga dovede u red. Vrlo brzo i pobuna kraljevskih sergenata, kojoj se pridružio i njegov sin Bela, kasniji Bela IV., dovest će do toga da 1222. on mora izdati Zlatnu bulu. No što je Andriju II. potaklo na križarski rat? On je 20 godina izbjegavao otići u rat i ispuniti  obećanje dano ocu. Naime treba imati na umu da 1213. god. u jednoj od pobuna, dok je Andrija u Haliču, bori se u Galciji, dio plemstva ubija njegovu suprugu Gertrudu Pomeransku, što će kasnije kada Bela IV. dođe na vlast, on neće zaboraviti ubojstvo svoje majke, pa će se svetiti pojedinim ugarskim magnatima koji su dali ubiti njegovu majku, i Andrija ostaje bez žene. Sljedeća žena s kojom se on ženi je Jolanda, koja je bila princeza Latinskog Carstva, sestra latinskog cara Henrika. Taj brak se ostvaruje 1216. god. Vrlo brzo nakon toga umire Henrik i zapravo kroz taj brak, Andrija je vidio mogućnost da se instalira kao latinski car. I to je bio pokretač koji ga je pogurao prema križarskom ratu, iako je nominalno bilo ostvariti ciljeve 3. križarske vojne, kada je izgubljen Jeruzalem.”

Možemo li još malo prošiti tu priču oko križarskog rata? Zanimljivo je kako je on uopće krenuo na križarski rat, koje ustupke je morao učiniti?

“Tu se opet upliće priča oko Zadra. Naime dotadašnje križarske vojne su pokazale, da putovanje iz područja srednje ili zapadne Europe prema Svetoj Zemlji, kopnom, nije baš najsigurnije i najpametnije rješenje, te da su najveće uspjehe križari postizali ukoliko bi putovali morskim putem. Tako je i Andrija pokušao organizirati svoj put, no treba se sjetiti da je Arpadska dinastija, ono što je pokojni akademik Raukar više puta naglašavao, zapravo panonska dinastija i njima je Jadran jako dalek, kao takav. Plus, najjača luka koju su mogli imati, Zadar, je od 1202. god. u mletačkim rukama. Tu konstantno postoji spor, pogotovo od 1205. god., jer knez Domald preotima Zadar, ali opet ugarski kraljevi ne reagiraju pravilno, tako da zapravo Zadar ostaje u mletačkim rukama. I da bi sebi organizirao prijevoz do Svete Zemlje, najpoznatiji prijevoznik prema Svetoj Zemlji u tom trenutku jest Mletačka Republika. Andrija će se odreći kraljevskog prava na Zadar, da bi dobio prijevoz i iz Splita 1217. god. kreće morskim putem prema Svetoj Zemlji. Križari su se okupili u današnjoj Palestini, kod luke Akre i od tamo su pokušavali učiniti nekoliko operacija. Ono što je zanimljivo, u tom pohodu najugledniji vladar je bio Andrija. Međutim nije se pokazao izrazito uspješan u tom pohodu. Nakon nekoliko pregovora, pokušaja, svaka realna mogućnost da se Jeruzalem vrati u kršćanske ruke, pokazala se neostvariva. Zašto? Zato što je središte moći islamskog svijeta, u tom trenutku u Egiptu. Pa će jedna od sljedećih križarskih vojni biti usmjerena na Egipat, na tzv. Mamelučki Sultanat, koji će do 16. st. stvarati velike probleme u islamskom svijetu, a i na Sredozemlju. Svjestan svega toga da zapravo ne može puno toga učiniti, Andrija je, a prema nekim zapisima podlegao je nekakvoj boljetici, najveći dio tog svoga pohoda proveo u kupovini različitih svetačkih moći, koje je po povratku donio u Ugarsku. Sve u svemu, Andrijno sudjelovanje u 5. križarskom pohodu nije polučilo nikakav uspjeh, jedino je samo potvrdilo ono čega su križari i cijeli kršćanski svijet trebali biti svjesni još od 3. križarskog pohoda, jest problem Jeruzalema i Svete Zemlje, ne može se rješavati u Svetoj Zemlji, na palestinskom prostoru, nego na prostoru Egipta, gdje se nalazilo sjedište kasnijeg Mamelučkog Sultanata.”

Idućega četvrtka, u trećoj i posljednjoj emisiji na ovu temu, a ujedno i u ovoj 3. sezoni, govorit ćemo o izdavanju Zlatne bule.

Andrija Šego

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne