U Međugorju je u tijeku je 17. hodočašće obitelji u organizaciji Kršćanske udruga Kup-Karmel iz Zagreba, a na ovogodišnjem hodočašću i duhovnoj obnovi je oko 1500 sudionika. Program je započeo u četvrtak i traje do nedjelje, 7. lipnja. Tijekom četiri dana programa sudionici zajedno mole, sudjeluju u molitvenom programu, katehezama i duhovnim sadržajima te učvršćuju svoje obiteljske i vjerničke veze. Drugi dan programa započeo je svetom misom u Dvorani Ivana Pavla II., a nastavio se svjedočanstvima, nagovorima, molitvom, pjevanjem…
„Došla sam iz Zagreba s mužem i dvije kolegice. Ovo mi je četvrto obiteljsko hodočašće, prije sam bila, inače sam rodom iz Sinja. Bila sam dosta puta prije, ali ovo obiteljsko hodočašće je nešto posebno. Svaki put mi je sve bolje i bolje i neke stvari se u životu mijenjaju na bolje. Čovjek se polako mijenja i u srcu, i u duši, i u životu… Ima čovjek još puno toga raditi na sebi, ali puno toga u životu se čovjeku na bolje promijenilo“, kazala je Ana Buljan Helt.
„Teško je nastaviti živjeti u ovom životu kojem živimo. Znači, susrećeš se sa raznim problemima, kušnjama, ali nekako uz pomoć Božju nastojimo raditi na sebi. I uz pomoć Gospe nekako uspijevamo prevladati sve te prepreke koje nas zadese u životu“, rekla je Ana.
„Došao sam ovdje biciklom iz Zagreba, imam jednu nakanu koja me vuče u to već treći put. Svaki put kad dođemo u Međugorje nam je jako lijepo. Dođem prazne glave ispraznim se na putu do Međugorja. Ovdje sam prazne glave i upijam s ovog hodočašća“, rekao je Anđelko Vukman.
„Ovdje sa mnom je moja supruga, dvije kćeri, od kćeri dečko i prijatelji i to nam jako puno znači. Živimo za ovo hodočašće na koje dolazimo svake godine. Svjedočanstva u dvorani, slušanje tih ljudi što prolaze sve kroz život i to mi je nekako najljepše“, rekao je Vukman.
“Ovo je moje treće hodočašće, ali živjela sam nekada u Vojvodini, a moja mama i moj brat išli su odmah 1981. u Međugorje, čim su počela ukazanja. Majka je iz Tomislavgrada i uvijek smo bili u vjeri, tako da je ona odmah došla s djecom razgovarati, vidjeti djecu…“ kazala je Mirjana Zeba iz Virovitice i nastavila o tome što je potiče na ponovne dolaske u Međugorje: „Uvijek vjera, uvijek vjera, a sad normalno ima puno više ljudi iz cijelog svijeta. Tada nije bilo i veselim se tome. I baš sam sretna.“
Na hodočašću je i velik broj djece, a na pitanje o tome koliko je važno da djeca odrastaju u takvom ozračju molitve i zajedništva je kazala: „To je jako lijepo što ima djece. Vidjela sam i malih bebica koje su roditelji doveli i bolesne i zdrave djece. Danas je jedan dečkić od desetak godina primao pričest klečeći i to me je tako me razveselilo. Mene sad koljena bole, ali isto bih tako. Najradije bih kleknula i pričala. Kad to dijete vidite, srce vam je puno, a mogu misliti kako je Gospodinu i Gospi.”
„Svake godine dolazimo tu da nađemo mir. Kad počneš raditi imaš puno obaveza. Nađe se tu naravno za molitvu uvijek vremena, ali kad dođeš u Međugorje to je nešto posebno. Tu sam sa suprugom i sinom. Kćer je ostala doma. Morala je raditi ispit, ali općenito uvijek dolazimo skupa. I s prijateljima, s kumovima. Svi smo tu… Zašto Međugorje? Zato jer tu imaš vremena za svoju obitelj. Imaš vremena za prijatelje… I onda kad se tu svi skupimo u dvorani, u crkvi… Pa ta pjesma i to sve, to je nešto posebno”, kazao je Vjekoslav Novak iz Zagreba, čija djecu su bila mala, imali su tri do četiri godine, kada su počeli dolaziti,
”Svake godine je bilo pitanje kad idemo opet? Znači kad opet, kad opet? I sad kad im kažemo, bez obzira što su oni odrasli već i u pubertetu, znate kako to sve ide, ali ne kažu ne, nego kažu idemo, nema nikakvog problema. U mami i u tati, znači u nama vide taj uzor. Ako smo mi za, i ako smo mi u tome, onda će i djeca biti u tome“, kazao je za program Radiopostaje Mir Međugorje Vjekoslav Novak iz Zagreba.
Mijo Brkić
