Nailazila sam na veoma mnogo ljudi koji su razmišljali poput mene prije obraćenja. A to znači da su za njih Crkva, vjera i duhovnost predstavljali neki skup pravila koje je trebalo poštovati. I sama sam držala da je to to, nisam mislila da tu ima nešto više. U Međugorju mi je Bog pokazao kako stvari stoje.
Kad je Ann imala dvije godine, njezina se obitelj preselila iz mjesta u blizini Međugorja u Bosni i Hercegovini u predgrađe Chicaga. U tinejdžerskoj dobi doživjela je mnogo maltretiranja od strane vršnjaka. Odgojena u tradicionalnom katoličkom domu, nije mogla razumjeti kako je navodno Bog pun ljubavi mogao dopustiti takve stvari i tako je počela dovoditi u pitanje Njegovo postojanje. U ljeto 1981. Ann se u pratnji obitelji vratila u svoj rodni grad na ljetni odmor. Tako je s petnaest godina svjedočila početku Gospinih ukazanja. Ann u svom svjedočenju za serijal Fruits of Medjugorje, koji priprema Marija Jerkić, govori kako joj je to ljeto zauvijek promijenilo život. Projekt na kojem trenutno radi je veliki film o Međugorju. Pogledajte i njihov YouTube kanal da biste saznali više.
Njezino svjedočanstvo dostupno je na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, a i mi ga prenosimo u cijelosti:
Ja sam zapravo rođena u selu udaljenom od Međugorja oko tri kilometra. Ali kada sam imala dvije godine, moja obitelj napustila je komunističku Jugoslaviju i otišla u Sjedinjene američke države, u Chicago. I od tada zapravo živim u Chicagu cijelo vrijeme, no odrastala sam u hrvatskoj zajednici u Chicagu. Imali smo lijep obiteljski život, ali u školi je bila druga priča.
Bila sam zapravo žrtva vršnjačkog nasilja. Mnoga ta djeca iz škole, iz bilo kojeg razloga, uzela su pik na mene i to iskustvo vršnjačkog nasilja ispunilo me ljutnjom, bolom i dubokom tugom u srcu. Budući da nisam baš shvaćala što se događa i nisam znala zašto me provociraju, nisam bila svjesna u čemu sam bila drugačija da bi me djeca tako ismijavala, a ja sam sve to krila.
Onako sam djetinje razmišljala da sa mnom sigurno nešto nije u redu i nisam htjela da moja obitelj za to sazna i nosila sam sve to u srcu i nisam baš pričala o tome. To je onda u meni stvorilo potrebu da se povežem s ljudima, a način na koji sam pokušavala povezati se s ljudima u tim godinama bio je veoma destruktivan.
…zaključila sam da Bog ne postoji. Mislila sam, ok, to je kao bajka koju roditelji pričaju djeci navečer da lakše zaspu.
Mislila sam, ako ja počnem raditi nešto što sam čula da druga djeca rade, možda će me prihvatiti, možda će se sprijateljiti sa mnom, možda će me zavoljeti. I tako sam krenula destruktivnim putem kroz život. I to iskustvo vršnjačkog nasilja je na mene imalo zbunjujući učinak. S jedne strane, slušala sam u crkvi o tom Bogu koji je navodno pun ljubavi, a s druge strane borila sam se s pitanjima poput: Ako si ti stvarno Bog koji ljubi, zašto bi dopustio da dijete poput mene prolazi ono što ja prolazim?
I došla sam do zaključka, naravno u svoj mudrosti jednog osmaša, zaključila sam da Bog ne postoji. Mislila sam, ok, to je kao bajka koju roditelji pričaju djeci navečer da lakše zaspu. I kad sam imala 14 – 15 godina, već sam postala onaj ljuti teenager, svaka druga riječ iz mojih usta bila je psovka, birala sam krivi put, ne vjerujući u Boga.
I onda u ljeto 1981., završivši drugi razred srednje škole u Chicagu, to jest predgrađu Chicaga, moja obitelj planirala je provesti ljetni odmor u domovini, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji. U petak navečer 26. lipnja otac je pitao sestru i mene da sutradan odemo s njim u kupovinu u obližnji Ljubuški.
Moja sestra sa mnom, a tata s rođakom i odjednom se njegov rođak nagnuo naprijed i počeo nešto šaptati mom ocu. To me pak stvarno iritiralo: Što on to šapće da mi ne smijemo znati? Koja je to velika tajna? I nakon nekoliko minuta tihog razgovora, tata je pogledao sestru i mene, nikada neću zaboraviti taj pogled na njegovom licu. I tata se nageo prema meni i sestri i rekao: Rođak mi je upravo rekao da se Gospa ovih dana ukazala u Međugorju.
I tog jutra otišli smo u Ljubuški i stigli tamo prije nego su se otvorili dućani, pa smo se malo prošetali i razgledali. Pokazivao nam je što je gdje doživio kao dijete bila je to kao šetnja sjećanja mog oca sa svojim najstarijim kćerkama. I tijekom šetnje gradom, moj je otac naletio na rođaka kojega nije vidio 15 godina. I otac ga je pozvao na kavu. I nas četvero uputilo se na terasu kafića. Moj tata, njegov rođak, moja sestra i ja pričali smo tako o svemu i svačemu.
Moja sestra sa mnom, a tata s rođakom i odjednom se njegov rođak nagnuo naprijed i počeo nešto šaptati mom ocu. To me pak stvarno iritiralo: Što on to šapće da mi ne smijemo znati? Koja je to velika tajna? I nakon nekoliko minuta tihog razgovora, tata je pogledao sestru i mene, nikada neću zaboraviti taj pogled na njegovom licu.
Bio je to pogled zaprepaštenosti. Inače je tata uvijek bio mirna, staložena osoba i sjećam se da sam ja već bila gotovo izgubila živce: Što se to sad dogodilo? Jer, štogod bilo, bilo je očito da je to što je čuo bilo stvarno šokantno, tako nas je začuđeno gledao.
Kao 15-godišnje dijete nisam to razumjela. Nisam znala što mi se događa. Sada kao odrasla osoba, koja od tada putem vjere hoda već 42 godine, razumijem što se dogodilo, ali tada sam samo znala da prolazim kroz neko iskustvo.
I tata se nageo prema meni i sestri i rekao: Rođak mi je upravo rekao da se Gospa, na hrvatskom se kaže Gospa, da se Gospa ovih dana ukazala u Međugorju. Tada sam prvi puta čula za ukazanja i ono što ponekad kažem kada svjedočim svoju priču jest:
Tog jutra kad sam se probudila, prije nego smo krenuli u kupovinu, nikada ne bih mogla zamisliti da ću toga dana otići u krevet kao potpuno nova osoba, da će se moj život promijeniti u djeliću sekunde. Jer, upravo se to dogodilo! U trenutku kada sam čula riječi: Gospa se ukazala u Međugorju.
Nešto mi se dogodilo. Kao 15-godišnje dijete nisam to razumjela. Nisam znala što mi se događa. Sada kao odrasla osoba, koja od tada putem vjere hoda već 42 godine, razumijem što se dogodilo, ali tada sam samo znala da prolazim kroz neko iskustvo.
Prije svega, odmah sam povjerovala. Ono dijete, koje se borilo s roditeljima nedjeljom ujutro da ne ide na Misu, odmah je povjerovalo da su ta ukazanja stvarna i od tada nisam u njih posumnjala niti sekunde. Ali, važnije od toga da sam odmah povjerovala, danas kada se osvrnem na te događaje, znam što sam iskusila: Susret s Bogom.
Bio je to trenutak kada je Bog ušao u moj život na vrlo stvaran, vrlo dubok i preobražavajuć način. Nisam to znala izreći riječima, izraziti, razumjeti, ali znam da se baš to dogodilo. I kao da su se sve te godine boli koje sam prošla zbog zlostavljanja u školi jednostavno otopile oko mene i nestale. Potpuno nestale. I na mjesto te ljutnje koja je tako ispunila more srce, kao da je na to mjesto došlo nešto drugo, neka prisutnost koju ja opet nisam razumjela. Danas znam, bila je to Božja prisutnost.
I toga poslijepodneva, četvrtog dana ukazanja, moji roditelji su otišli u župni ured, popričali sa sestričnama moga oca, sestrama franjevkama, kao i s nekim svećenicima i oni su im rekli: Ne znamo što reći o tim događanjima. Znate, neka djeca tvrde da im se ukazuje Gospa. Zašto sami ne odete do brda i vidite? Navodno će se i večeras ukazati, odite tamo i vidite!
Kao da sam bila u tom nekom balonu, balonu milosti, balonu svjetla i sigurno da sam nakon toga fizički morala izaći iz kafića, odraditi kupovinu i vratiti se kući. No, ničega se toga ne sjećam, toliko sam bila svladana tom milošću koja je iznenada ispunila moje srce niotkuda.
Sljedeće čega se sjećam je dolazak kući kada je tata prenio majci vijest o tim ukazanjima. Bila je to subota popodne i, dovoljno ironično ili dovoljno slučajno, dvije sestre franjevke koje su tada služile u Međugorju, sestra Vladimira i sestra Marcelina, bile su sestrične moga oca i tata je onda mami rekao: Zašto ne odemo do Međugorja? Ajmo popričati sa sestrama i vidjeti što nam one mogu reći o tim događanjima!
A ja sam ih molila da idem s njima: Molim vas, molim vas, molim vas, povedite me! Bilo je to smiješno, to dijete koje se borilo da ne ide u crkvu odjednom počinje moliti da ide u crkvu. Ali oni su rekli: Znaš što, vi se zabavite i radite danas što hoćete, mi ćemo otići tamo, saznati što se događa i kada se vratimo, ispričat ćemo vam.
Tog četvrtog dana ukazanja, kada su moji roditelji stigli do podnožja Brda ukazanja, tamo su već bile tisuće i tisuće ljudi što ih je šokiralo. Našli su se odmah iza jedne od vidjelaca, netko je pokazao na nju i rekao: To je vidjelica Marija! I tako su stajali tamo ne znajući što će se dogoditi. I u jednom trenutku, iznenada, Marija počne kliktati ‘Eno je, eno je!’ na hrvatskom jeziku.
I toga poslijepodneva, četvrtog dana ukazanja, moji roditelji su otišli u župni ured, popričali sa sestričnama moga oca, sestrama franjevkama, kao i s nekim svećenicima i oni su im rekli: Ne znamo što reći o tim događanjima. Znate, neka djeca tvrde da im se ukazuje Gospa. Zašto sami ne odete do brda i vidite? Navodno će se i večeras ukazati, odite tamo i vidite!
I tako su moji roditelji toga poslijepodneva otišli do brda i jedna stvar koja ih je šokirala… Znate, svatko tko poznaje Međugorje, poglavito ovaj dio svijeta, još u to vrijeme, tada nije bilo puno ljudi koji su imali telefon, a i oni koji su ga imali, bilo je došlo do nekog kvara tj. udara munje pa je komunikacija bila odsječena. Također, nije puno ljudi imalo ni automobil, pa su informacije teško izlazile.
A ipak, tog četvrtog dana ukazanja, kada su moji roditelji stigli do podnožja Brda ukazanja, tamo su već bile tisuće i tisuće ljudi što ih je šokiralo. Našli su se odmah iza jedne od vidjelaca, netko je pokazao na nju i rekao: To je vidjelica Marija! I tako su stajali tamo ne znajući što će se dogoditi. I u jednom trenutku, iznenada, Marija počne kliktati ‘Eno je, eno je!’ na hrvatskom jeziku.
I počela je trčati uz brdo i moji roditelji su rekli da je nitko nije mogao sustići. Kada je potrčala uz to brdo, izgledalo je kao da leti. Sjećam se da je mama rekla, izgledalo je kao iz filmova, tako nekako, jer uopće nije bilo moguće uspeti se na brdo kao što se ona popela.
Vrata crkve bila su otvorena, tisuće ljudi uokolo, crkva krcata, sve puno. Sjećam se kako sam se popela uz stepenice i stala baš ispred vrata crkve. Još nisam bila ušla, a pjevala se pjesma koju sam ja znala jer je to bila jedna hrvatska pjesma koju smo mi pjevali doma i u našoj hrvatskoj crkvi. I pjevajući tu pjesmu počela sam plakati, a nisam shvaćala zašto. Sada kada se kao odrasla osoba na to osvrnem, shvaćam da je moje srce tada doživjelo promjenu, moje srce slušalo je sada tu pjesmu… ali ju nikada prije nije čulo.
Nakon što su se roditelji vratili, uskoro smo svi išli u posjetu obitelji na dragom kraju zemlje i ne sjećam se koliko smo ostali, valjda nekoliko dana. Kada smo se vratili, moja prva obveza bila je otići u Međugorje.
Svi smo se ukrcali u auto: Mama, tata i 5 djece. Stisnuli smo se i uputili u Međugorje. I što smo bliže bili Međugorju, jasno se sjećam, moje srce je lupalo od uzbuđenja, jedva sam čekala stići. I jednostavno sam imala osjećaj da ću nešto doživjeti. Nisam znala što, ali sam nekako osjećala da će se nešto dogoditi.
I kada smo stigli u Međugorje, sjećam se da sam izašla iz auta i rekla im: Ok, vidimo se kasnije! Osjećala sam da moram biti malo sama i udaljila sam se. I točno se sjećam kako prilazim stepenicama prema Crkvi. Vrata crkve bila su otvorena, tisuće ljudi uokolo, crkva krcata, sve puno. Sjećam se kako sam se popela uz stepenice i stala baš ispred vrata crkve. Još nisam bila ušla, a pjevala se pjesma koju sam ja znala jer je to bila jedna hrvatska pjesma koju smo mi pjevali doma i u našoj hrvatskoj crkvi.
I pjevajući tu pjesmu počela sam plakati, a nisam shvaćala zašto. Sada kada se kao odrasla osoba na to osvrnem, shvaćam da je moje srce tada doživjelo promjenu, moje srce slušalo je sada tu pjesmu… ali ju nikada prije nije čulo.
Nisam ustala za Evanđelje, nisam ustala tijekom pretvorbe, nisam se ni mrdnula, ne iz osjećaja nepoštivanja, nipošto. Nego se radilo o tome da se u meni nešto događalo. Kao da sam se našla u mjehuriću milosti i skoro uopće više nisam bila svjesna što se događa oko mene i tako sam sjedila obasuta nečim što nisam razumjela.
Moje uši su čule tu pjesmu, ali ovoga puta i moje srce je slušalo pjesmu i bilo je preplavljeno osjećajima. I sjećam se ulaska u crkvu. I opet, crkva je bila puna ljudi. Nema mjesta za sjesti, ali našla sam neko mjesto, točno se sjećam gdje. U središnjem redu prema izlazu. Naslonila sam se na stranicu klupe, potom sam se spustila i tijekom Mise sjedila na podu.
Nisam ustala za Evanđelje, nisam ustala tijekom pretvorbe, nisam se ni mrdnula, ne iz osjećaja nepoštivanja, nipošto. Nego se radilo o tome da se u meni nešto događalo, nešto slično onom iskustvu koje sam imala na terasi kafića. Kao da sam se našla u mjehuriću milosti i skoro uopće više nisam bila svjesna što se događa oko mene i tako sam sjedila obasuta nečim što nisam razumjela.
Danas shvaćam da je to bila Božja prisutnost. I sjećam se kad smo molili Oče naš, bio je to takav odjek, Crkva je gromko molila Oče naš i ja sam se opet rasplakala, suze su mi tekle, bilo je to baš dirljivo. Ostatak tog ljeta provela sam tako što sam, kad god sam mogla, svaki dan išla u Međugorje.
Na koji god način. Stopirala sam, molila da me netko poveze, hodala. Znate, i sva ona iskustva koja su mnogi doživjeli od tadašnjeg komunističkog sustava i mi smo tada uvelike iskusili, ali to nije spriječilo ni mene niti ikog drugog kog sam upoznała tog ljeta da idemo tamo. Bilo je to baš nevjerojatno iskustvo! Mislila sam da je iskustvo koje sam tada prolazila vezano za mjesto što je na neki način i istina.
Započelo je u tom mjestu i mislila sam da je ograničeno na prostor i bojala sam se da će, kada otputujem odavde, to iskustvo ostati ovdje, a ja otići doma i sve će se vratiti u normalu. I to me stvarno brinulo i osjećala sam da će mi srce puknuti jer se nisam htjela vratiti u tu stvarnost.
Ali u tim prvim godinama nakon obraćenja, osjećala sam da to sve stvarno moram čuvati za sebe. Osjećala sam da moram tiho njegovati što god mi se već dogodilo, i tako sam činila. I od toga dana, 27. lipnja 1981., do danas to me iskustvo nikada nije napustilo. Bio je to veoma dubok susret s Bogom i ono što sam shvatila je da se oko mene našlo mnogo ljudi.
Željela sam ostati u tom iskustvu koje sam doživjela. Bilo je to jedno duboko iskustvo i osjećala sam da ga trebam držati za sebe. Osjećala sam da ga treba živjeti u srcu i ne pričati o tome. I tako, moja obitelj je shvatila da se nešto u meni mijenja jer se odjednom više nisam borila da ne idem u crkvu.
Moji prijatelji su primijetili da je nešto u meni drugačije, ono malo prijatelja što sam imala. Kasnije sam počela dobivati puno više prijatelja, kada sam počela pričati o tom iskustvu vjere. Odjednom sam shvatila da je to magnet za ljude. Znate, odjednom sam pronašla i samu sebe otkako sam postala otvorenija po pitanju vjere. I odjednom sam shvatila da ljudi žele znati više o vjeri i odjednom mi je Bog poslao više ljudi nego što sam to mogla iznijeti.
Ali u tim prvim godinama nakon obraćenja, osjećala sam da to sve stvarno moram čuvati za sebe. Osjećala sam da moram tiho njegovati što god mi se već dogodilo, i tako sam činila. I od toga dana, 27. lipnja 1981., do danas to me iskustvo nikada nije napustilo. Bio je to veoma dubok susret s Bogom i ono što sam shvatila je da se oko mene našlo mnogo ljudi.
Nailazila sam na mnoge koji su razmišljali popout mene prije obraćenja, a to znači da su Crkva, vjera i duhovnost podrazumijevali skup pravila koje je trebalo poštovati.
Želja je, naime, da se ovim filmom pokaže što zapravo Gospa ovdje čini u srcima ljudi, što se to događa u srcima ljudi kada dođu ovamo, koji su plodovi ovoga mjesta. I meni se to sviđa jer sam isto plod ovoga mjesta. Kao netko tko ovamo dovodi hodočasnike, vidjela sam plodove u njihovim životima i ti plodovi su zaista velika preobrazba. I to je srce onoga što se ovdje događa.
Mislila sam da je to to, nisam mislila da tu ima nešto više. U Međugorju mi je Bog pokazao kako stvari stoje, u tom mom tadašnjem minimalnom shvaćanju stvarnosti. I što se dogodilo u meni je da se u mom srcu rodila želja da pomognem drugim ljudima da dožive ono što sam ja doživjela. I ta je želja postala tako jaka da svi prijatelji koji me poznaju znaju da sam uvijek izgovarala i još uvijek govorim ovu rečenicu:
Želim jednostavno vikati s krovova, želim svima reći, neka svatko čuje za ovoga Boga koji može promijeniti tvoj život ako mu dozvoliš ući! I tako se u meni rodila želja da djelujem na taj način, da to postane moj život. Svoju prvu grupu u Međugorje dovela sam 1987. Bilo je stvarno super dovesti ljude ovamo i gledati ih kako upoznaju Međugorje, upoznaju Boga preko Međugorja kao što se i meni dogodilo i tako je to počelo. Posve me proželo i znala sam da je to nešto na čemu želim temeljiti svoj život.
Kada se u mom srcu rodila želja da o tome vičem s krovova, u to vrijeme nisam mogla ni zamisliti da će Gospodin otvoriti vrata da se to zaista i dogodi. U rujnu 2022. nazvala me producentica iz Hollywooda iznijevši namjeru da naprave veliki film o Međugorju. I kada sam uvidjela ljepotu njezine vjere, praktična je vjernica koje je bila i izvršna producentica filma Fatima koji je sada dostupan na Netflixu.
I kada sam čula priču o tome kako je projekt nastao, zaintrigiralo me i potom me ona upitala da budem konzultantica tijekom snimanja. Ona je inače radila i usko surađivala s jednim od najproduktivnijih producenata u Hollywoodu. Njegovo ime je Lucas Foster koji potpisuje filmove kao Ford vs Ferrari, nominiran za nekoliko Oscara; zatim Gospodin i gospođa Smith s Brad Pittom and Angelinom Jolie; Grimizna plima s Denzelom Washingtonom.
Radila je s njim na nekoliko projekata i nadala se da će se uključiti i u ovaj projekt što se kasnije i dogodilo, tako da je ovaj film nastao u produkciji Lucasa Fostera. Prije svega, izrazila je želju da što prije dođe u Međugorje i tri tjedna kasnije mi smo već bile ovdje.
Međutim, istaknula je da filma neće biti ako ne dobijemo potporu crkvenih vlasti u Međugorju. Nećemo ništa raditi ako oni to ne odobre. Mi ćemo im predstaviti projekt, reći koja je naša vizija. Ako kažu da ih takvo nešto ne zanima, nećemo raditi film.
Želja je, naime, da se ovim filmom pokaže što zapravo Gospa ovdje čini u srcima ljudi, što se to događa u srcima ljudi kada dođu ovamo, koji su plodovi ovoga mjesta. I meni se to sviđa jer sam isto plod ovoga mjesta. Kao netko tko ovamo dovodi hodočasnike, vidjela sam plodove u njihovim životima i ti plodovi su zaista velika preobrazba. I to je srce onoga što se ovdje događa.
