18.4 C
Međugorje
19.08.2222.

Arthur P. Boyle: CT snimka je pokazala da karcinoma više nema

Kada sam prvi puta došao u Međugorje, moje zdravstveno stanje bilo je očajno. S tri tumora na plućima i dogovorenom operacijom uklanjanja desnog plućnog krila.

Godine 1999. Arthur Boyle, otac trinaestoro djece, saznao je da ima tri tumora u desnom plućnom krilu. Nakon zakazane operacije uklanjanja desnog plućnog krila, na šogorov prijedlog, Arthur je došao u Međugorje. Slučajni susret s Vickom Ivanković, jednom od šestero međugorskih vidjelaca zauvijek je promijenio njegov život. Arthurovo svjedočanstvo o čudesnom ozdravljenju i nebrojenim plodovima Međugorja koji su se od tada proširili cijelom zajednicom južnog Bostona i dalje, objavljeno je u serijalu Plodovi Međugorja. I ostala svjedočanstva dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje.

Rekao bih da su kod mene bila dva prva puta kako sam čuo za Međugorje i to kažem s razlogom. Prvi puta sam čuo za Međugorje kada je moja supruga dobila knjigu o međugorskim porukama od naše kćeri i to jako davno, negdje 1990.g.

Onda sam se 1999. Razbolio i moj šogor Kevin Gill je uvidio naš očaj jer je preda mnom bila zahtjevna operacija, pa me upitao jesam li ikada čuo za Međugorje. On je čuo za to od jednog našeg prijatelja u hokejaškoj svlačionici, od svih mjesta na svijetu. I njih dvojica su skupa igrali golf nekoliko dana nakon moje teške dijagnoze. Robert, Rob Griffin, moj drugi prijatelj, oni će me na kraju i odvesti u Međugorje, prethodno je pitao Kevina zna li za Međugorje.

Kevin je rekao da nije, pa su proveli 18 golferskih rupa razgovarajući o Međugorju. Nazvao me i rekao: Jesi li ikada čuo za Međugorje? Rekao sam: Ponešto, ali ne znam o čemu se radi i pitao me želim li ići tamo. I čim je to rekao, nešto me cijeloga obuzelo i odmah sam rekao – da! Nisam imao pojma kamo idem niti kakvo je mjesto, ali smo uskoro trebali saznati.

Razlog zašto sam odlučio poći u Međugorje bio je… 1999.g. dijagnosticiran mi je bubrežni celularni karcinom, znao sam da sam bolestan jer sam uvijek bio u formi, a tada i strastveni golfer, no nisam mogao odigrati niti poen bez obvezne stanke. Osjećao sam upale po tijelu i na nagovor moje supruge Judy, otišao sam na pregled koji je pokazao anemičnost, pa smo radili i druge pretrage koje su ukazale na rak bubrega.

Imao sam nekoliko operacija, rak su uklonili, mnoge lijepe stvari dogodile su se u to vrijeme na Misama za ozdravljenje. Mislim da me bio dotakao prst Božji jer su htjeli izvaditi  i gušteraču,  a na operacijskom stolu pokazalo se da je nekakva opna izrasla između gušterače i tumora zaštitivši tako gušteraču, pa nju nisu nikada dirnuli.

Znači, izvadili su bubreg i nadbubrežnu žlijezdu. Došao je i nalaz biopsije, sve je bilo super. Doktor je bio oduševljen, a ja nastavljam uobičajenim životom. Ali kao onkološki bolesnik nastavljate ići na preglede posebice nakon tako opsežne operacije i kada sam se vratio na preglede tri mjeseca kasnije, bilo je sve u redu. Osam mjeseci nakon otkrili su tri tumora u desnom plućnom krilu, pa sam otišao torakalnom kirurgu.

Poveo sam još i svoju kćer i zeta, tada studente medicine. Bila je tu, dakle, kći Jen kao i supruga jer, znate, nisam želio čuti ono što mi je morao reći. A rekao mi je da će morati ukloniti plućno krilo kao i hrpu drugih groznih stvari. Rekao mi je da su mi šanse za preživljavanje pet posto i da odem doma i pripremim se za borbu s bolešću.

Operacija je bila dogovorena za 14. rujna 2000., doslovce mi je rekao da ću umrijeti. Kevin je čuo tu informaciju, on i ja smo inače veoma bliski i bio je pogođen viješću, ali Rob mu je rekao za ovo mjesto koje se zove Međugorje i kada me pitao, bio sam očajan i patio od tjeskobe i depresije. Jedva sam i hodao jer mi je doktor rekao da ću umrijeti.

Imam 13 djece, petoro ih je tada bilo mlađih od 10 godina, tako da je moja žena ustvari bila pravi molitveni ratnik u cijeloj toj priči. Čvrsto je molila i hrabrila me da će sve biti dobro, vodila me na molitve ozdravljenja i onda je Kevin rekao: Želiš li ići u Međugorje?

I nešto me ponukalo u srcu, sjeli smo na avion i vodili smo svaki od nas dnevnik, a ja sam u svoj zapisao: Idem u Međugorje da ozdravim i susretnem svetu Majku a ako je i ne budem vidio, znam da će me već dotaknuti na neki način.

A vjera koju objašnjava Evanđelje, kako ću kasnije naučiti, je pouzdanje u one stvari kojima se nadamo i vjera u ono što ne vidimo. A ja sam u dnevnik upisao upravo to čvrsto pouzdanje u ono čemu se nadamo. Stigavši u Međugorje, imao sam dogovor da se Vicka pomoli nada mnom.

Rob Griffin je to sredio preko sestre Margaret Simms iz Marijanske zajednice u Bostonu. No, nažalost, saznali smo da je morala otići u Rim posjetiti bolesnog prijatelja. To je bilo prve večeri po dolasku i najprije smo otišli na ispovijed jer nismo bili na ispovijedi 20 – 30 godina, pa smo odlučili: Ispovijedit ćemo se i to kako treba!

Bili smo na ispovijedi, na Misi, neobična Misa s mnoštvom stisnutih vjernika koji su molili krunicu i pjevali ‘Ave, ave’ između desetica. Bilo je to tako dirljivo,  uzdiglo mi je dušu.

Upoznali smo Željku, našega vodiča, Vickinu sestričnu, rekla nam je da je Vicka otputovala i sljedeće jutro smo otišli na Misu i Željka nas je pitala što namjeravamo.  Rekli smo: Pa, želimo suprugama kupiti nešto lijepo.

Bili smo tamo od 4. do 10. rujna, a operacija uklanjanja moga desnog plućnog krila bila je zakazana za 14. rujna, tako da je to putovanje zaista bilo zadnja slamka. Otišli smo do Leove male zlatarne I naravno, Kevin mi priđe i kaže: Znaš li ti tko stoji pored tebe?  Vicka! Propustila je bila avion, svratila u zlatarnu kupiti krunicu prsten i stala baš pored mene.

Onda je Željka objasnila tko sam ja, Vicka se pomolila nada mnom,  i kada je stavila svoje ruke na moju glavu, Robby i Kevin stavili su ruke na moja leđa i snaga njezine molitve potaknula je vrućinu koja se širila mojim tijelom od koje su se i oni znojili.

To je bio početak našega puta u Međugorje i od tog trenutka svakakve ludosti su nam se događale koje su bile predivne. Nas trojica muškaraca, bez žena, sami u Međugorju, ljudi su mislili da smo poput trojice mušketira i slično. I nisu mogli ništa s nama jer smo bili tako uzbuđeni što smo bili tu.

Zamolio sam suprugu, spustivši se s brda: Nešto se zbiva ovdje u Međugorju, molim te, nazovi doktora i dogovori CT snimanje prije nego mi izvade desno krilo. Nazvala je doktora, a njegova tajnica je meni ostavila glasovnu poštu koju sam dugo poslije nosio sa sobom. Poruka je glasila: G. Boyle, znamo da ste u Međugorju, znamo zašto ste tamo i to je predivno, ali činjenica je da vi imate rak, a on neće nestati, zato nastavljamo dalje s operacijom.

Moja supruga je onda učinila ono što bi učinila svaka dobra žena, našla je drugog liječnika. Kasnije ću saznati da je taj liječnik i svoje roditelje uputio u Međugorje, te je držao sliku Međugorja na zidu svog ureda. Bog je intervenirao u mome životu!

Taj liječnik je zakazao CT snimanje dva dana prije operacije i CT snimka je pokazala da je karcinom nestao. I tako, 14. rujna, na blagdan Uzvišenja sv. Križa, umjesto da su mi izvadili desno plućno krilo, ja sam igrao golf s Robbyjem i Kevinom.

Isus Krist me zagovorom svoje majke Marije ozdravio u Međugorju. Međugorje je tim iskustvom promijenilo moj život jer su se potom dogodile i mnoge druge stvari, saznali smo za molitvene grupe, susreli se s fra Jozom Zovkom, molio je nada mnom i imali smo privatan razgovor. Popeli smo se na vrh brda gdje smo mogli osjetiti međugorski mir. Čak sam i zamolio Isusa da me tada povede u vječni dom jer sam bio uvjeren da nikada više neću osjetiti taj mir, pa i nisam.

Vraćam se uvijek u Međugorje, ovo je moje devetnaesti dolazak, i sve ovo nije samo promijenilo moj život, nego i život moje obitelji, život Kevinove i Robove obitelji. Višestruko se pročulo južnim dijelovima Bostona i promijenilo živote tisuća ljudi i to tako što je Misa zadobila za nas novo značenje. Mi smo svi išli na Misu, naše supruge su možda bile drugačije, ali muški koje znam su na Misu išli iz obveze.

Nije nam to tada tako puno značilo kao što je trebalo, a sada je potpuno drugačije. Sada slušamo čitanja, primamo pričest uvjereni da je Isus stvarno u našim srcima. 2001. osnovali smo molitvenu grupu. Okupljamo se četvrtkom navečer na molitvu krunice i na molitvu Božjemu milosrđu, dolaze nam svećenici iz cijeloga svijeta, imamo Mise ozdravljenja, tisuće ljudi članovi su molitvene grupe, ali svakoga četvrtka navečer, i to od 2001. godine, osim blagdana, okupi se 15 do 50 ljudi, a kada imamo Mise ozdravljenja, crkva bude potpuno puna.

Bio nam je i svećenik kojega smo upoznali u Međugorju u ispovjedaonici. To je vjerojatno najznačajnija stvar koja mi se dogodila u Međugorju, ispovijed kod vlč. Simona Cadwalladera iz Liverpoola, Engleske. Promijenio mi je život, to je bila prva iskrena, stvarna ispovijed koju sam ikada imao i kada sam skupa s njim izašao iz ispovjedaonice, shvatio sam da sam morao doći u Međugorje najprije duhovno, a potom i fizički ozdraviti.

I obećao sam si tada da ću proći Bostonom i okolicom i svima ispričati ovo svjedočanstvo. Ispovijed nije pitanje izbora u našoj vjeri, nego sakrament koji nam je dao Isus da nam preko njega dijeli milosti i osposobljuje nas da hodamo u Božjem svjetlu.

Bez ispovijedi ne možemo tako živjeti, i tako su se uz pomoć ispovijedi također naši životi promijenili. Sada živimo ispovijed, Misu, krunicu, obiteljsku molitvu, sve međugorske kamenčiće. Ako po njima živimo, nemamo se čega bojati.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne