Lenita Medianeira Medina Schimitt, poznatija po umjetničkom imenu Lenita Medina glumica je iz Brazila koje svjedočila trećeg dana 37. međunarodnog molitvenog festivala mladih u Međugorju. Govorila je o svom obraćenju, životnim traumama, ostavljanja života zvijezde i dovođenju hodočasnika u Međugorje… Njezino svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
Kada su me pozvali da dam ovo svjedočanstvo, moja prva pomisao bila je reći: Ne. Cijeli sam život pričala priče drugih ljudi, bilo kao novinarka ili glumica. No ispričati vlastitu priču nešto je sasvim drugo. Oduvijek sam bila vrlo povučena, ali ovdje se ne radi o meni. Radi se o onome što Bog može učiniti sa svakim od nas kada Mu dopustimo da nas vodi.
Gledam vas, prisjetim se sebe. I ja sam nekoć bila mlada djevojka puna snova, pitanja, planova, nemira… To što danas stojim ovdje, ne znači da sam imala savršen život, već samo zato što je Bog bio beskrajno milosrdan prema meni. Zovem se Lenita Medianeira Medina Schimitt. Dolazim iz Brazila i kao potomak europskih doseljenika.
Mnogi me poznaju po umjetničkom imenu Lenita Medina. No trebalo mi je mnogo godina da shvatim pravo značenje imena koje sam primila na krštenju. Nisam bila planirano dijete. Moji roditelji već su imali sina i kćer te nisu planirali proširivati obitelj, ali unatoč svim mjerama opreza, moja je majka ostala trudna. Nisam bila planirano dijete, ali sam bila voljena.
U trenutku poroda moja je majka bila sama kod kuće. Nije bilo vremena pozvati pomoć. U strahu da se nešto ne dogodi, pogledala je u sliku Gospe Posrednice i pomolila se: „Djevice Marijo, spasi ovo dijete. Predajem ga Tebi.“
Tako je započeo moj život – predan od početka Nebeskoj Majci. Odrasla sam u katoličkoj obitelji vrlo aktivnoj u zajednici. Moja je majka dugi niz godina vodila marijanski pokret. U našoj se obitelji svakodnevno molila krunica i odrastala sam gledajući kako je vjera sastavni dio svakodnevnog života.
Bila sam vesela, odlučna, nemirna djevojčica sklona sanjarenju. Voljela sam prirodu, životinje, sport… Vjerovala sam da mogu promijeniti svijet. S petnaest godina bila sam vjeroučiteljica. Iako sam bila aktivna u Crkvi, još uvijek nisam istinski poznavala Boga. Sa šesnaest godina počela sam osjećati prazninu koju nisam mogla objasniti. Izvana sam se smiješila, ali iznutra je postojao duboki nemir. Osjećala sam se izgubljeno. Nigdje nisam pronalazila svoje mjesto. U tom razdoblju čak sam si pokušala oduzeti život. Ovo nikada prije nisam rekla u javnosti. Ovo je moje oslobođenje.
Ne govorim to kako bih dramatizirala, nego samo zato što možda vama postoji netko tko upravo sada prolazi kroz isto. Netko tko se izvana smije, a iznutra pati. Netko tko se osjeća potpuno sam. Netko tko misli da je izgubio smisao života.
Ali život ide dalje. Ljubav prema prirodi odvela me na studij šumarstva. Počela sam raditi u seoskim zajednicama i u kazalištu te sam tako otkrila način kako prenositi poruke i obrazovati ljude. I kazalište je tako ušlo u moj život. Počeli su stizati pozivi, reklame, televizija, film, a kasnije i produkcija te novinarstvo. Preselila sam se u Rio de Janeiro. Moj je život dobio potpuno novi ritam. Televizija, informativni programi, snimanja, putovanja, događaji, ugovori, projekti i priznanja. Upoznala sam ono što mnogi nazivaju uspjehom.
Ali upoznala sam i natjecanje, površnost i stalnu potrebu za kompromisima. Puno sam puta morala reći: Ne. I svako je to ‘ne’ imalo svoju cijenu. Duboko u sebi i dalje sam osjećala prazninu. Shvatila sam da umor ne dolazi uvijek samo od previše posla. Ponekad umor dolazi iz nedostatka smisla. Vidite, možemo ostvariti sve što želimo, pa opet ostati prazni, jer čovjek je stvoren za Boga.
Na vrhuncu tog razdoblja mog života doživjela sam tešku prometnu nesreću. Sjećam se da me nekoliko minuta prije sudara nešto potaknulo da promijenim mjesto u automobilu i osjetila sam snažan miris ruža. Samo nekoliko minuta kasnije dogodila se nesreća. Zadobila sam tešku ozljedu glave i slomila kralježak vratne kralježnice.
Postojala je opasnost da ostanem potpuno nepokretna. Privremeno sam izgubila pamćenje i mogućnost pokretanja ruku. Tako je odjednom mlada žena koja je nekad živjela pred kamerama postala potpuno nepokretna i neprepoznatljiva. Zabave su se nastavile i bez mene… Ljudi su jednostavno nestali, jer pljesak ne zalazi u bolnice.
Tijekom operacije doživjela sam anafilaktički šok. Još jednom moj je život visio o koncu. Božjom milošću preživjela sam i potpuno se oporavila, bez trajnih posljedica. Bilo je to pravo čudo. Život me je tada počeo učiti da vrijedim mnogo više od slike koja se prikazivala na ekranima. Nastavila sam raditi i pripremati se za preseljenje u Los Angeles, u Hollywood, kako bih tamo nastavila studij.
Ali u mom je srcu postojao još jedan daleko veći san. Željela sam silno osnovati obitelj. Pozvali su me na proslavu svetog Ante. Na kraju svete mise dali su mi knjižicu s devetnicom sv. Anti. Sjećam se da je pisalo kako tijekom devetnice možemo prikazati tri nakane, od kojih jedna može biti i naizgled nemoguća. Jako mi s edopala ta ideja i moja molitva je bila: „Sveti Ante, ako nije Božja volja da odem iz Brazila, pokaži mi čovjeka s kojim ću osnovati svoju obitelj.“
Drugih dviju nakana uopće se više niti ne sjećam. U trećem tjednu devetnice otišla sam na rođendan prijateljice i ondje upoznala jednog mladića. Nedugo zatim pozvao me na spoj. Rekla sam mu da se pripremam za odlazak u Los Angeles, a on mi reče: „Nećeš otići. Ti si žena mog života.“ Ubrzo me zaprosio. I ostala sam.
On je odrastao bez vjerskog odgoja, ali njegova baka se pobrinula da bude kršten po rođenju, na sam Božić u obitelji. Mogli smo početi hoditi zajedno putem vjere, moliti krunicu i produbljivati svoju vjeru.
Išli smo redovito zajedno na svetu misu. Kasnije u pripremi za naš brak on je primio prvu svetu pričest, kasnije i sakrament potvrde, tako da sam ja krizmana kuma vlastitom mužu. Sveti Ante doista je bio velikodušan. Ponekad u šali kažem mužu: „Slušaj svoju kumu!“
Iskoristit ću ovu priliku da pošaljem poljubac svom suprugu, koji danas nije mogao biti ovdje jer se brine za naše roditelje u poznim godinama. Rodrigo, ti si moja ljubav – sve do neba. Volim te. Hvala ti!
Naš se život nastavio: brak, Crkva, snimanja, događanja, produkcije, brojni projekti… Jednom prilikom upitala sam televizijskog režisera zašto sam uklonjena s projekta za koji sam već bila odabrana, a on mi reče: „Lenita, jako nam se sviđaš, ali tvoja prisutnost na setu stvara nam nelagodu. Udana si, vjernica si i previše si… ispravna.“
To je bio pravi bullying, ali sam na to bila naučena još tijekom studija. Danas i na tome zahvaljujem Bogu. Mnogo puta bila sam bila zaštićena, a da toga nisam bila ni svjesna. Odgoj koji sam primila, vrijednosti koje sam naučila kod kuće i vjera koju sam naslijedila od svoje obitelji sačuvali su me od mnogih kompromisa.
Zato želim nešto poručiti mladima koji ste ovdje: Nemojte podcjenjivati ono što ste primili od svojih roditelja i djedova i baka. Obitelj je istinska baština. I vjera je baština.
Nastavila sam raditi, učiti i služiti u Crkvi u službi ozdravljanja i oslobađanja. Život mog supruga i mene bio je obilježen jednim snom – željeli smo imati djecu.
Oduvijek sam voljela djecu. Kada sam prvi put ostala trudna, naša je radost bila neizmjerna, ali trudnoća je završila spontanim pobačajem. Zatim smo izgubili i naše drugo dijete. Vi žene ćete razumjeti o čemu govorim, koja to bol. Uslijedila je izvanmaternična trudnoća kada sam skoro iskrvarila na smrt. Zatim još jedan gubitak. Pa još jedan. I još jedan. Pretrage, liječenja, operacije, nada, tišina, suze. Danas moj suprug i ja imamo šestero djece na nebu.
Nije lako nositi dijete pod srcem, a zatim ga predati Bogu, ali naučila sam da se vjera ne sastoji samo u tome da vjerujemo kada primamo ono što želimo. Prava vjera ostaje i onda kada ne nalazimo odgovore i ne razumijemo što se događa. Upravo patnja, zlo i nepravda mogu postati plodonosno mjesto susreta s Bogom. Naš je brak ostao čvrst.
Onaj mladić, arhitekt i gitarist, koji je odrastao bez vjerskog odgoja postao je čovjek duboke vjere, čovjek molitve i moja velika duhovna potpora. Zajedno nastavljamo hoditi.
Obratili smo se za pomoć vrlo poznatom liječniku u Brazilu, stručnjaku za liječenje neplodnosti. U njegove ruke povjerili smo najosjetljiviji san našega života, ali nažalost on nije bio čovjek kakav se predstavljao. Iskoristivši djelovanje sedativa, seksualno me zlostavljao, barem dva puta me je silovao. Pet godina nosila sam tu tajnu u sebi. Nisam ništa rekla čak ni svom mužu. Nastavila sam raditi, služiti, smiješiti se, ali bol je ostajala duboko u meni. Zbog toga sam se razboljela. U meni se razvio poremećaj panike. Godinama poslije oko četiri stotine žena su prijavile tog liječnika. Ukupno 800 žena koje je tijekom 40 godina svog profesionalnog rada seksualno zlostavljao. Taj slučaj je odjeknuo u cijeloj zemlji, pa i izvan nje, te je postao tema nekoliko televizijskih serija i dokumentaraca, a liječnik je osuđen na 173 godine zatvora.
Moj je suprug za sve saznao tek kada je vidio vijest i primijetio moju reakciju, a ja sam shvatila da nas šutnja ne štiti uvijek, nego nas može polako uništavati. Čak i kada molimo, služimo i pomažemo drugima, možemo biti duboko ranjeni. Moramo dopustiti Bogu da dotakne ona mjesta u nama gdje smo pokušali sakriti bol, sram i strah.
Još jedna nesreća u mom životu – bila sam oteta u vlastitom domu. Skinuli su svo zlato s mene, ali nisu vidjeli Gospinu medaljicu koja mi je ostala visjeti oko vrata. Kad sam pokušala pobjeći, jedan od otmičara sustigao me, prislonio pištolj na moju glavu i opalio, ali metak nije izašao iz cijevi. Pištolj je zakazao. Prisili su me da ih vozim u automobilu.
Petorica naoružanih muškaraca bila su u vozilu sa mnom. Svi su uperili pištolje u mene. Svađali su se međusobno i govorili da me treba ubiti. Bojali su se jer sam im vidjela lica.
Pokušavala sam ostati smirena koliko sam mogla i tražila način da preživim. Nisam bila svezana pa sam mislila u jednom trenutku iskočiti iz auta. Međutim, uspjela sam ih uvjeriti da je za njih opasno ostati sa mnom u autu jer smo nailazili na mnoge policijske kontrole.
Napustili su automobil i pobjegli, ali jedan se vratio s pištoljem. Mislila sam da će me ubiti, no samo je tražio radio. I tako sam ostala živa. Dugo vremena nakon toga proganjale su me noćne more, ali nastavila sam ići naprijed.
Tada je došla još jedna bol u moj život. Moj brat borio se s teškom depresijom i na kraju si je oduzeo život. Nemoć da spasimo nekoga koga volimo jedna je od najvećih boli koje čovjek može doživjeti. Pokušala sam još jedanput biti jaka, ali ostala sam u tišini. Opet sam brinula se za druge, a skrivala vlastitu bol. Sve dok nisam shvatila da snaga koja dolazi samo od nas samih, ima svoje granice. Cijeli sam život pokušavala sve riješiti sama. Bila odlučna i uvijek proaktivna. Uvijek vodila druge, ali došao je trenutak kada više nisam imala snage. I upravo tada Božja je milost počela djelovati u mom životu na jedan mnogo dublji način.
Nisam više imala snage sama rješavati stvari i konačno sam se počela prepuštati Bogu. Sveti Pavao kaže da se Božja snaga očituje u našoj slabosti. I ja sam tada shvatila da je to doista istina. Upravo je u to vrijeme Međugorje ušlo u moj život – zauvijek. Moj odnos s Međugorjem nije započeo mojim prvim hodočašćem, nego mnogo ranije. Moja je obitelj živjela na jugu Brazila, tisućama kilometara daleko odavde. Još od prvih dana ukazanja moja je majka poštom primala mali bilten s vijestima i porukama iz Međugorja. Svaki primjerak je brižno čuvala.
Bila sam tinejdžerica i čitala sam te vijesti, pokušavajući zamisliti vidioce, rat, patnju, obitelji i djecu koja su ostala bez roditelja. To me je duboko diralo, čak sam jednom zamolila svoje roditelje da posvoje jedno dijete.
Danas želim zahvaliti za prve promicatelje Međugorja u svijetu koji su, bez interneta i društvenih mreža, prelazili oceane kako bi poruku Kraljice Mira donijeli tolikim obiteljima. Jedna od njih bila je i Maria Celia de Santache, Brazilka koja je živjela u Rimu. Počivala u miru.
Godinama sam imala prilike ići u Međugorje ali uvijek sam to odgađala zbog svjetovnih stvari koje su me ometale, sve dok jedne subote ujutro u molitvi nisam doživjela snažno iskustvo s Gospom. Duboko u srcu osjetila sam da moram ići u Međugorje. Tog dana otišla sam na misu u crkvu svetoga Josipa. Nakon mise prišao mi je čovjek koji se zove José, Josip i stavio mi u ruke letak o hodočašću.
Nisam ni pogledala ostatak programa. Vidjela sam samo jednu riječ: Međugorje. Pet dana poslije već sam bila na putu.
Kasnije sam saznala da je taj čovjek José Ribamar bio onaj koji je godinama mojoj majci slao biltene o Međugorju iz Ria u južni Brazil. Tada sam shvatila nešto predivno. Bog je posijao sjemenku mnogo godina ranije i u pravo vrijeme učinio je da ta sjemenka procvjeta. Na tom svom prvom hodočašću bila sam najmlađa u skupini pa sam pomagala svima, nosila sam njihove kofere, pratila ih pri usponima na brda i nudila pomoć gdje god je bila potrebna.
Tako je započelo moje služenje Gospinoj djeci koje nikada više nije prestalo. Ovdje u Međugorju osjećam se kao kod svoje kuće. Ovdje sam živjela župni program. Ovdje sam doista doživjela Međugorje. Ovdje sam iskusila tišinu. A netko kao ja naviknut na ubrzani ritam televizije, snimanja, putovanja i brojnih obveza, u toj tišini suočila sam se sa samom sobom. Jer kada utihnemo, tek možemo početi čuti vlastitu buku u nama. I tek sam tada uspjela otvorila svoje srce i počela gledati svoju životnu priču Božjim očima. Poznavala sam učenja Crkve, ali ovdje su učenja Crkve prestala biti samo riječi. Postala su život.
Ovdje je započela moja metanoja – moje duboko obraćenje. Ovdje sam shvatila da postoji golema razlika između vjerovati u Boga i predati svoj život Bogu.
Gledajući unazad, shvatila sam nešto vrlo bolno. Željela sam da Bog bude uz mene, ali sam istovremeno željela zadržati kontrolu nad svojim životom stalno stavljajući svoje planove ispred Božje volje.
I ovdje počela shvaćati da vječni život započinje na dan našega krštenja. Počinje onoga trenutka kada odlučimo istinski živjeti u Kristu.
Poznavali su me kao Lenitu Medinu, po umjetničkom imenu.
Jednoga dana prijatelj, svećenik, mi je rekao: ”Nikada nisam upoznao nekoga tko toliko opravdava svoje vlastito ime”.
Pomislila sam da govori o mom umjetničkom prezimenu, ali on je odgovorio: ”Medianeira” (Posrednica).
U tom sam trenutku shvatila nešto vrlo duboko. Ona djevojčica koja je pri rođenju bila predana Djevici Mariji sada je bila pozvana vratiti se svojoj pravoj biti. Tada sam istinski spoznala tko sam. Ovdje sam također počela drukčije gledati na ljude koji su me povrijedili. Oprostila sam. I još uvijek opraštam.
Iako možda oprostiti ne znači zaboraviti, ne znači da se može umanjiti počinjeno zlo, a oprostiti sigurno znači ne dopustiti da bol i dalje upravlja našim životom.
Shvatila sam i to da Bog može naše rane pretvoriti u poslanje. Danas pomažem ženama koje su izgubile djecu, koje ne mogu zatrudnjeti, žene koje su pobacile, koje su ranjene, napuštene ili zlostavljane, silovane. Slušam bračne parove koji prolaze kroz krize. Hodam uz obitelji obilježene samoubojstvom. Pratim mlade koji su umorni, ranjeni, izgubljenog identiteta, ponekad i bez želje za životom.
To ne činim zato što sam jaka, već zato što poznajem bol. I zato što znam da patnja, zlo i nepravda mogu postati mjesto susreta s Bogom. Mjesto sazrijevanja u vjeri.
Ubrzo nakon mog prvog hodočašća u Međugorje pozvana sam promovirati film Zemlja Marijina (Terra de Maria) i druge katoličke produkcije. Nastavila sam raditi u području komunikacija, iskoristivši iskustvo koje sam stekla na pozornici, u televizijskim studijima i iza kamera, ali prvi put u životu odlučila sam sve svoje projekte potpuno predati Bogu, jer naš identitet ne nalazi se u onome što radimo niti u našim postignućima, već u Božjoj ljubavi.
Dragi mladi, Bog ne želi da budete kopije drugih. Ne moramo živjeti tuđe živote. Nemojmo tražiti odobravanje svijeta. Budite ono što jeste – i budite to potpuno. Ne postoji nitko drugi kao što si ti. Bog računa upravo na tebe. Nemojmo se natjecati za pljesak. Broj pratitelja neće nas odvesti u nebo. Moramo otkriti tko smo u Božjim očima. Upravo nas tome uči Gospa, Kraljica mira. Ona nas uči posvećivati svakodnevicu, naš dom, obitelj, naš posao.
Dragi prijatelji, stvoreni smo za nebo! I dalje radim. I dalje stvaram i organiziram projekte, ali najveće od svih mojih poslanja jest služiti Gospi. Kroz apostolat Marija Kraljica Mira Brazila pratim molitvene skupine, organiziram susrete poput „Žene s Gospom“, „Bračni parovi s Gospom“, „Mladi s Gospom“, duhovne obnove i pratim hodočasnike u Međugorje. Sanjala sam o velikoj obitelji, a Gospa mi je darovala neizmjerno veliku obitelj.
Ne stojim danas pred vama kao netko tko je pobijedio. Stojim pred vama kao netko tko hoda, netko tko se i dalje bori, kao netko tko čezne za nebom.
Možda ste došli u Međugorje tražeći odgovor, ozdravljenje. Možda ste umorni, ranjeni… Možda mislite da vas je Bog napustio. Ali želim vam reći jedno: Bog je svemoguć. Ne bojte se. Kad vam ponestane snage, uhvatite Gospu za ruku. Imajte povjerenja u nju. To vam kažem jer sam je prepoznala u cijeloj svojoj životnoj priči, u svim onim malim, naizgled nevažnim detaljima.
Ona je naša Majka nebeska. Ona nam a pomaže i uči nas kako našu svakodnevicu živjeti na izvanredan način. Ona nas uči da upravo kroz svakodnevicu, kroz ljude koje susrećemo i koje dotičemo svojim životom, rastemo u osobnoj svetosti. Ona nas vodi Isusu.
Ne bojte se svoje prošlosti. Ne bojte se svojih rana. Ne bojte se započeti iznova. Otkrijte tko ste u Božjim očima. Živite poziv koji ste primili na krštenju. Odaberite pronaći svoj identitet u Bogu, ne dopustite nikada više da vas svijet označava nečim što niste, jer predragi kada u potpunosti shvatite tko vas Bog poziva biti, više nikada nećete poželjeti biti bilo tko drugi osim to što jeste.
Predajte svoj život planu koji je Bog sanjao za vas, vratite svoj pogled Izvoru. Ne dopustite da vas zavodi lažni sjaj ovoga svijeta. Ništa vas neće ispuniti više od ostvarenja onoga na što vas je Bog pozvao. I razumjet ćete da prava pobjeda nije pobijediti u svim bitkama života. Prava pobjeda je dopustiti Kristu da pobijedi u nama. A kada se to dogodi, više ne živimo samo kako bismo preživjeli nego počinjemo konačno donositi plodove za vječnost.
Jer način na koji gledamo na vječnost određuje način na koji živimo sada. Budite toga svjesni. Mediji nas potiču na užurbanost, a jedino oko čega bismo se trebali truditi je spašavanje duša. Mladi, ne dopustite da vas vode algoritmi, neka vas vodi Duh Sveti. Nemojte ugađati algoritmu, ugađajte Bogu, Gospi, svecima i anđelima. Neka oni budu vaša publika.
Nakon ovog Festivala svi ćemo se vratiti svojim kućama, ali pitanje neće biti: „Kako je bilo u Međugorju?“
Pravo pitanje bit će: „Kako ćemo odlučiti živjeti nakon Međugorja?“
Kako je govorio fra Slavko: „Moramo biti Međugorje gdje god se nalazili.“
Budimo molitva, mir, blagoslov. Budimo Gospine ruke.
U devetnici povodom 45. obljetnice Njezinih ukazanja, Gospa Kraljica Mira nas je podsjetila: „Svih ovih godina pozivam vas na svetost. Ostavite trag u ovome svijetu, uvijek imajući pogled usmjeren prema vječnom životu.“ Zato mladosti, pitam vas: Koji ćete trag vi ostaviti? Živite Međugorje. Nosite Međugorje sa sobom.
Hvala! Hvala, Gospe.
