Postaje Križnog puta uz brdo Križevac u Međugorju blagoslovljene su na Veliki petak 1988. godine. Izradio ih je umjetnik Carmelo Puzzolo. On je za Glasnik mira ispričao kako je došao na ideju da napravi reljefe za križni put i kako je to podijelio s fra Slavkom Barbarićem kojega je za vrijeme svog prvog posjeta Međugorju 1985. godine susreo nekoliko puta, a fra Slavko mu je omogućio i da za vrijeme ukazanja bude uz vidioce, što ga se jako dojmilo.
”Kasno navečer opet sam šetao u blizini župnog ureda i opet sam ugledao fra Slavka. Htio sam mu se zahvaliti. Fra Slavko me pozdravio, poželio mi sretan put i kazao: ‘Vrati se opet što prije u Međugorje’. U tom sam se trenutku sjetio da sam, kad sam išao na Križevac, vidio ljude kako mole na pojedinim mjestima, pored kamenja označenog rimskim brojevima.
Kazao sam mu: ‘Oprostite fra Slavko, oni ljudi koje sam vidio na Križevcu, mole li to oni križni put?’
‘Da, mole križni put’, odgovorio je.
‘A zašto ne postavite prave postaje?’, pitao sam.
‘A kakve prave postaje, na što misliš, kako bi trebale izgledati?’
‘Trebali bi to biti brončani reljefi’, a fra Slavko me upitao zar mislim da bi ljudi bolje molili kad bi stajali ispred tih lijepih brončanih reljefa. Na to sam mu kazao da bi ljudi mogli jednako dobro moliti i pred postajama napravljenim od mrvica kruha, ali je glavno da su napravljeni s ljubavlju. Fra Slavko je malo zastao, potom kazao: ‘Jako je zanimljivo to što govoriš. A tko bi trebao napraviti postaje?‘
Iako nikada u životu nisam bio kipar, rekao sam da bih ja to mogao napraviti. Tada sam mu kazao da sam slikar, ali da bih mogao napraviti i takva djela. Tada smo razmijenili telefonske brojeve i dogovorili se ostati u kontaktu”, opisao je Puzzolo svoj susret s fra Slavkom Barbarićem i prepričao razgovor, koji je urodio time da danas na Križevcu imamo reljefe u kojima su prikazane postaje križnog puta.
”Sljedeće jutro otišao sam u Italiju i čim sam došao doma telefonirao mi je jedan od onih industrijalaca koji mi je u Padovi kazao da trebam otići u Međugorje. Želio je čuti moje iskustvo. Ispričao sam mu svoja iskustva te mu na kraju objasnio zamisao da se naprave postaje križnoga puta. Moj prijatelj industrijalac Valentino Brazzale kazao mi je da blizu Tiene, gdje on živi, ima tvornica koja izrađuje proizvode iz bronce te da će se raspitati o uvjetima i cijeni. Nazvao me nakon pola sata i rekao da odmah dođem, jer da sutra skupa putujemo u Međugorje. Također mi je kazao da je već našao ljude koji će snositi sve troškove izrade reljefa. Drugi industrijalac, Sante dalle Carbonare, koji je kasnije darovao sva otajstva krunice, poručio je da dođem u tvornicu na dogovor o mjerama i da o drugom ne brinem jer će sve biti plaćeno.
Otišao sam u Tiene, u tvornicu, i dao mjere reljefa. Čim smo to obavili, krenuli smo u Međugorje i potražili fra Slavka. Kad me je ugledao, upitao je: ‘Što je, još si uvijek ovdje?’
‘Otišao sam kući i vratio se s gospodinom Sante dalle Carbonare, da vam kažemo kako smo dogovorili sve oko reljefa.’
Fra Slavko mi je rekao da toliko ne žurim jer oni moraju raščistiti mnoge stvari s vlastima, pogotovu glede postavljanja reljefa na javnom mjestu. Također mi je objasnio kako se unutar crkvenog prostora može raditi, ali za postaviti neko djelo izvan crkvenog prostora treba tražiti dopuštenje vlasti”, ispričao je Puzzolo za Glasnik mira iz studenog 2006. godine u intervjuu koji je s njim vodio Krešimir Šego.
Puzzolo se vratio u Italiju i napravio prvi reljef te počeo razmišljati i o reljefima za otajstva krunice na Brdu ukazanja, a fra Slavko je odlučio postaviti reljefe bez obavješćivanja javnosti i pred Uskrs je pozvao Puzzola da dođe u Međugorje. On to nije planirao, ali nije mogao ni odbiti jer mu je fra Slavko Barbarić rekao kako će na Veliki petak te 1988. godine blagosloviti postaje.
”To nisam mogao propustiti”, kazao je Puzzolo, na čijim reljefima uz sve postaje križnog puta vidimo i Gospu?
”Da. Stavio sam Gospu na svaku postaju. Čitao sam knjige Marije Valtorte, u kojima piše da je u momentu hvatanja Isusa sveti Ivan otrčao Gospi to javiti. Isus Mariji Valtorti objašnjava da Ivan nije mogao znati da je njegova majka s njim u duhu već sjedinjena. Zato sam zaključio da je Gospa u stvari u svim trenutcima bila uz Isusa. Kad sam, naknadno, pravio Isusa u Maslinskom vrtu, shvatio sam da je u tom trenutku Isus bio sam, njegova majka čak ni u duhu nije bila s njim. Kad Isus kaže Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež, to je bio najteži trenutak. Tu je Isus bio potpuno sam. Nisam teolog, ali tako mislim”, kazao je Puzzolo, koji je uz reljef križnog puta izradio i reljefe za Radosna i Žalosna otajstva Gospine krunice, kao i kip sv. Leopolda Mandića, koji je postavljen uz ispovjedaonice pored crkve.
”To je doista pravo umjetničko obogaćenje puta prema Križevcu i pravi motiv za još predanije moljenje i pobožnost prema Isusu Patniku. Obogaćenje sadržaja u Međugorju. Lijep dar ovoj župi, a ujedno i hodočasnicima”, napisano je tada u Kronici župe Međugorje uz dodatak kako je župni ured platio samo carinske dažbine.
