Kao klinički psiholog sklon sam, nažalost, tome da za sve moram imati neko objašnjenje. Došao sam ovdje s nakanom da nađem objašnjenje za ono što sam čuo, o čemu su mi govorili.
Eduardo Plata je klinički psiholog iz Kolumbije. Rođen na praznik Gospe Fatimske, uvijek je imao veliku želju posjetiti mjesto Gospinih ukazanja u Portugalu. Pridružio se skupini hodočasnika koji su putovali iz Kolumbije u Fatimu na 100. godišnjicu ukazanja, ali bio je jako razočaran kada je saznao da njihova turneja uključuje i posjet Međugorju.
Budući da je bio vrlo skeptičan prema Međugorju, pokušao je izbjeći taj dio njihovog putovanja i želio je ostati u Madridu. U svom svjedočenju objavljenom u serijalu Fruits of Medjugorje Eduardo se prisjeća iskustva svog prvog dolaska u Međugorju i mnogih nevjerojatnih događaja koji njega i njegovu obitelj i dalje vode na putu obraćenja. Eduardo sada dovodi hodočasnike iz Kolumbije u Međugorje.
Njegovo svjedočasntvo koje je pripremila Marija Jerkić je na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, a u cijelosti ga možete pročitati i u nastavku.
Za Međugorje sam čuo 2014., prije pet godina i to preko interneta, vidim sam neke snimke, naišao na neke informacije i to preko osoba koje također nisu bile otvorene po tom pitanju. I želio sam istražiti, saznati više i neke stvari su mi davale nadu, a druge stvarale otpor u meni.
Odlučio sam doći u Međugorje prvi puta 2017., na stotu obljetnicu ukazanja Blažene Djevice Marije u Fátimi. To mi je vrlo blisko jer sam se, Bogu hvala, rodio 13. svibnja i uvijek sam želio otići tamo. Neki ljudi u Kolumbiji su organizirali hodočašće i uznemirila me činjenica što je unutar programa puta u Fatimu, koje je bilo moja najveća želja, bilo uključeno i Međugorje.
Najprije sam se izjasnio kako ću sudjelovati samo na prvom dijelu hodočašća jer sam bio malo skeptičan i imao lagani otpor prema dolasku u Međugorje. U srcu sam sumnjao.
Bio sam nemiran po pitanju Međugorja, gajio sam otpor, u meni se odvijala unutarnja borba. I kada smo prešli cijeli put s odredištima kao Fátima, Zaragoza, Torreciudad, Lourdes, vratili smo se u Madrid, tamo sam imao razgovor s organizatorima koji su inzistirali da pođem s njima dalje u Međugorje. I nešto u meni je htjelo ići, a drugo se odupiralo.
Kada sam stigao, taj dan je bilo euharistijsko klanjanje, a ja sam već doživio puno trenutaka pred euharistijskim Isusom, ali klanjanje pred Presvetim u Međugorju, da tako kažem, za mene znači nebo na zemlji. Tako je jednostavno i u isto vrijeme tako duboko, ne mogu to ni opisati. Jer, s tih malo riječi koje se kažu, doživljavamo toliko puno.
Moje prvo iskustvo Međugorja bilo je čudesno. Razlog tomu je vjerojatno zato jer sam došao ovamo kao veliki skeptik. Kao klinički psiholog sklon sam nažalost tome da za sve moram imati neko objašnjenje. Došao sam ovdje s nakanom da nađem objašnjenje za ono što sam čuo, o čemu su mi govorili.
Kada sam stigao, taj dan je bilo euharistijsko klanjanje, a ja sam već doživio puno trenutaka pred euharistijskim Isusom, ali klanjanje pred Presvetim u Međugorju, da tako kažem, za mene znači nebo na zemlji. Tako je jednostavno i u isto vrijeme tako duboko, ne mogu to ni opisati. Jer, s tih malo riječi koje se kažu, doživljavamo toliko puno.
I te noći kada sam bio na klanjanju, doživio sam u Međugorju takav mir koji nikada nisam doživio na svom putu vjere. Jedan mir koji je bio drugačiji, opipljiv, a istovremeno tako dubok. Kada sam stigao u hotel, moja supruga, koja je ostala u Kolumbiji, me upitala: Što je bilo, što ti se dogodilo?
Rekao sam joj tada da se ovdje osjeća takav jedan mir koji nikada nigdje nisam doživio, a bio sam taman posjetio Fátimu, Lourdes i Zaragozu, ali ovdje sam doživio stvaran i poseban mir i ona mi potom u poruci kaže: Pa naravno, tamo je Kraljica mira!
Međugorje je promijenilo moj život jer su se dogodile tri moćne stvari ovdje u Međugorju.
Prva se dogodila kod statue Uskrslog Spasitelja, ogromna je to bakrena statua. Kretali smo se onom trasom gdje se nalazi Križni put, odmah iza sakralnog prostora na otvorenom i kada smo prošli do tog mjesta, nisam znao što se tamo nalazi. Osjetio sam da mi se srce tako uzbudilo da me pomalo zabrinulo i to mi je privuklo pažnju. Prošli smo pored toga dijela i kada smo se vraćali, dogodilo se isto. Pitao sam i netko mi je rekao da se tamo nalazi Krist kojemu ljudi rado prilaze jer Krist luči neku tekućinu iz koljena. Ušao sam u taj prostor i moram reći, teško je, ali je dio onoga što mi se dogodilo. Vidio sam ljude, ali nisam vidio nikakvu tekućinu kod Isusa, međutim, ljudi su pobožno prilazili Kristu, a ja sam ih počeo suditi, prigovarati zašto to ljudi čine, iz kojeg razloga se penju ako se ništa ne događa, zašto to prakticiraju. I dok sam stajao tamo sudeći ih tako, dogodilo mi se nešto što nije lako ispričati jer me uvijek takne.
Na kraju, nisam htio sići i nisam se dao rastati od Krista. Morali su mi reći: Siđi, ljudi čekaju. Ja sam bio pod snažnim dojmom, osjećao sam veliku bol u srcu, kajanje, jer tko sam ja, tko sam ja da kao psiholog mislim da sam veći od Boga. Potom sam se spustio i sjeo otraga.
Čuo sam glas, nježan, ali čvrst i taj glas mi je jasno rekao: A zašto ti tako ne učiniš? Ta pomisao je prošla kroz mene i srce se otvorilo, odlučio sam se popeti tamo. Kada sam se popeo na to mjesto i ugledao oblik Isusovog koljena, nisam vidio nikakvo ulje, nego sam osjetio želju da primim taj dio Isusa i zagrlim ga, a onda sam se silno rasplakao. U mislima sam Gospodinu govorio: Tko sam ja da propitkujem načine kako ti odlučiš djelovati; tko sam ja da propitkujem vjeru ljudi?
Na kraju, nisam htio sići i nisam se dao rastati od Krista. Morali su mi reći: Siđi, ljudi čekaju. Ja sam bio pod snažnim dojmom, osjećao sam veliku bol u srcu, kajanje, jer tko sam ja, tko sam ja da kao psiholog mislim da sam veći od Boga. Potom sam se spustio i sjeo otraga.
Još sam plakao i tako plačući podigao sam malo pogled i u silueti križa na tlu stajalo je jedno dijete s maramicom koju je vuklo po rubu. Dijete je tada podiglo pogled i u tom trenutku ponovno sam začuo glas koji mi je rekao: Onima koji postanu kao djeca pripada Kraljevstvo nebesko. Bio je to isti glas.
Mislim da je velika pouka Međugorja ta da se Gospodin otkriva u jednostavnosti. I stvari su se promijenile, s djecom sam postao ljubazniji, kao da imam više razumijevanja, očito se moram u mnogome popravljati, ali da, mogu reći da su se stvari promijenile i da se u kući rodila još veća ljubav prema Gospi nego prije.
Vidio sam Božji pogled u tom djetetu i u tom trenutku ga je pozvala mama, ali dječačić je išao prema meni. Prišao je, zagrlio me i dao mi tu maramicu, a potom se vratio majci. Ostao sam tamo prilično dugo, u plaču i kajanju. I u tom se trenutku u meni rodila duboka želja da se ponovno ispovjedim. Ispovijedio sam se u Zaragozi, ali sam osjećao da se moram ispovjediti jer sam stigao ovdje pun ponosa, došao sam u Međugorje da svemu dam neko objašnjenje. A ovdje me Bog lišio svih mojih argumenata.
Sljedećeg dana, po milosti Božjoj, doživio sam najbolju ispovijed u cijelom svom životu. Zato razumijem kada kažu da je Međugorje ispovjedaonica svijeta. Ispovjedio sam se kod vlč. Luísa, José Luísa. Mislio sam da ću ostati na ispovijedi desetak minuta, a bilo je prošlo više od 1 sata i 20 minuta s tim svećenikom i tu sam otvorio svoje srce kao nikada.
Ispričao sam mu cijeli svoj život i pokajao se za ono što ponekad mislimo da nije loše, a to je mišljenje da se možemo pouzdati u svoje vlastite sigurnosti i hraniti svoj ponos. Ovo sve govorim jer sam već 16 godina na Božjem putu i kažem da mi je ovo bila najbolja ispovijed u životu. Plakao sam, jako sam plakao na toj ispovijedi, rasteretio sam svoje srce i unatoč tome što sam već puno godina vjeran pobožnosti Božjega milosrđa, mislim da sam tek u toj ispovijedi ovdje u Međugorju upoznao pravo milosrđe Božje.
Svećenik mi je dao zadatak, rekao mi je da odem do podnožja Brda ukazanja, gdje je Plavi križ i otišao sam jer sam već ranije, milošću Božjom, susreo Gospodina posredstvom Gospe prije puno godina. Bio sam tada na jednom bdijenju i doživio nešto što nisam baš razumio i nisam bio siguran je li to bila Gospa. Pitao sam to svećenika na ispovijedi, a on mi je rekao: Odi do plavog križa i Ona će ti tamo sve objasniti. Otišao sam tamo i s talijanskom grupom počeli smo moliti krunicu i tijekom trećeg otajstva ponovno sam doživio isti osjećaj u srcu.
Opet sam čuo glas, isti koji sam čuo kod Uskrslog Gospodina koji mi je rekao da je to potvrda onoga dana kada me Gospodin preko Gospe pozvao da mu služim. Iskustvo moje zajednice u Kolumbiji, tj. udruge pod nazivom Isuse, uzdam se u Te, bilo je takvo da kada sam se vratio iz Međugorja, svima sam pričao što sam doživio i u ljudima je počela rasti želja da i sami dođu.
Ja također molim krunicu i djeci se sve to svidjelo, nakon mog iskustva i oni žele doći u Međugorje i sami doživjeti to iskustvo Međugorja.
U našoj zajednici imamo karizmatsko klanjanje svakog četvrtka i htio sam i tamo podijeliti svoje iskustvo. Svi mi dijelimo to karizmatsko iskustvo, a karizmatsko iskustvo uvijek je snažno, uz puno instrumenata, ali dan kada imamo klanjanje, nešto je drugačije jer uvijek bude trenutaka tišine i mnogi ljudi kažu da u tom trenutku tišine doživljavaju Boga puno jače, to je to iskustvo Međugorja.
I u mojoj kući su se neke stvari promijenile, prije smo se stalno oko nečega prepirali, i oko nebitnih stvari, svađali smo se oko stvari koje uopće nemaju smisla. Bilo je dana kada smo se mi kao obitelj htjeli razići jer se nismo razumjeli, ali mi je supruga nešto bila rekla prije polaska u Međugorje i to: Tamo će ti se nešto dogoditi! Ona je znala da sam bio skeptičan prema svemu ovdje. Po povratku sam im mogao prenijeti nešto važno i jako vrijedno, a to je molitva krunice.
Dobro je shvatiti da Bogu… Mislim da je velika pouka Međugorja ta da se Gospodin otkriva u jednostavnosti. I stvari su se promijenile, s djecom sam postao ljubazniji, kao da imam više razumijevanja, očito se moram u mnogome popravljati, ali da, mogu reći da su se stvari promijenile i da se u kući rodila još veća ljubav prema Gospi nego prije. Naravno, trebamo se mijenjati uvijek na bolje. Donio sam jednu sliku iz Međugorja i u kući napravio oltar. I to, pored vrata u kući gdje moja supruga svako jutro moli za sve nas.
Ja također molim krunicu i djeci se sve to svidjelo, nakon mog iskustva i oni žele doći u Međugorje i sami doživjeti to iskustvo Međugorja.
