Zavjetno hodočašće Marijanski zavjet za domovinu pod geslom „S apostolom hrvatske mladeži“, započelo je u Osijeku 13. lipnja, a završava u Dubrovniku 26. kolovoza. Nakon 69 dana hoda, molitve i zajedništva, sudionici 12. zavjetnog hodočašća stigli su i u Međugorje. Posebnost ovogodišnjeg hodočašća je da ga prate i relikvije blaženog Ivana Merza. Po dolasku hodočasnika u dvorište župne crkve sv. Jakova u Međugorju razgovarali smo i s nekima od njih.
„Dolazak u Međugorje teško je opisati riječima, ali kao da dolaziš u svoj rodni dom. U Međugorju sam najmanje dva puta godišnje, dolazim najčešće sa molitvenom zajednicom našeg Novog srca iz Slavonskog broda, ali i u organizaciji duhovnih obnova našeg Marijanskog zavjeta za domovinu“, kazao je Blago Čuljak iz Starog Slatnika pored Slavonskog Broda i nastavio o samoj nakani hodočašća: „Sami smisao našeg hodočašća je molitva za našu domovinu, sjetiti se naših branitelja koji su dali svoje živote i sve to pod okriljem naše majke Marije. I prolazeći kroz našu domovinu, Hrvatsku, ali i ovdje kroz Hercegovinu, teško je opisati riječima tu jednu ljubav koju prolazimo i koju doživljavamo od brojnih naših ljudi. Od Slavonije, Zagorja, Dalmacije, Hercegovine, dolje do Dubrovnika, to je toliko puno dojmova ljudi koji su nas susretali na tome putu, koji su nas tako toplo primili, bogato nahranili, da jednostavno i prolazeći kroz sva ta svetišta i kroz stratišta koja su bila u našoj domovini. Toliko puno ima ratnih uspomena i teških trenutaka slušajući te naše ljude koji su proživljavali u tom ratnom razdoblju i mislim da upravo taj naš hod i žrtva koju dajemo u tom našem prolasku kroz domovinu, slušajući te ljude vidimo da je to tek jedna mala kap u svemu tome šta su naši branitelji i ljudi proživjeli da bi mi mogli danas živjeti slobodno i hodati kroz našu domovinu i moliti za nju.“
„Dolazak majci u Međugorje uvijek je pun emocija. Cilj ovog hodočašća je posjetiti sva marijanska svetišta i tu nas dočeka ljubav majke i onaj zagovor koji nas je pratio. Danas nam je 69. dan. Donosimo toliku zahvalnost našoj majci jer bez njezinog zagovora ne bi ni jedan korak mogli napraviti. Naše hodočašće obilazi sva marijanska svetišta, obilazi mjesta pijeteta iz Domovinskog rata, ali ono što nas najviše nadahnjuje su ljudi koje srećemo jer nas ljudi dočekuju toliko otvorenoga srca i uz takvu pomoć na putu je ovo naše hodočašće moguće. Bez ljudi koji nas dočekuju, koje srećemo, s kojima molimo i s kojima se družimo ovo ne bi nikako bilo moguće izvesti“, kazala je po dolasku Mirjana Brkljačić tajnica Marijanskog zavjeta za domovinu.
Posebnost ovogodišnjeg hodočašća je da ga prate i relikvije blaženog Ivana Merza
„Prošle godine smo pronosili relikviju blaženog Alojzija Stepinca, našeg mučenika, našeg najvećeg blaženika, ako mogu tako reći. Znali smo da ćemo svugdje biti prihvaćeni, da će stvarno ljudi sa ljubavlju dočekati nas sa relikvijama, ali smo sada toliko ugodno iznađeni… Pune, prepune crkve su na čašćenju relikvija blaženog Ivana Merza i njegove poruke i njegova nadahnuća i ta njegova mladost i ljubav prema domovini Hrvatskoj, koja nije njegova domovina po rođenju nego po izboru i ljubav prema hrvatskom narodu stvarno nas nosi, jer mi koji tu ljubav imamo raste svakim korakom i svakim čovjekom koji počasti tu relikviju. Relikvije časte svi, od male dječice koju roditelji prinesu do starih ljudi i to je stvarno čudesno koliko to daje motivacije, snage i ljubav prema domovini i plodova na ovom našem hodočašću“, kazala je Mirjana Brkljačić.
Kristijan Lončarić iz Zagreba je jedan od dvoje hodočasnika koji su na ovom zavjetnom hodočašću od prvog dana i ističe da mu hodočašće znači zajedništvo, sreću i mir.
„Pa ovdje čovjek može pronaći svoj mir i zapravo dođe ovdje, kako bi se reklo, na neki životni put da izađe, da dobije pomoć, da pronađe sebe i da vidi gdje je pogriješio u životu i kako da se popravi i živi normalnim životom“, kazao je Kristijan o dolasku u Međugorje.
„Gura me vjera da moram izdržati do kraja, jednostavno da je to taj moj put i da smatram da to trebam proći. Svakodnevno ima puno, kako bi se rekao, borbi, ali nekako čovjek kad se probudi krene kao da je taj dan jedini i tako ide svakim danom za redom. Ima tu i uspona, i padova, i ljutnje, i bijesa, i svega u jednom, ali nekako kad čovjek završi zna kako mu je lakše taj dan. Razmišlja se dan po dan, a što se tiče fizičkog naporno je, neke rute su teže, neke laganije, ali sve ovisi koliko čovjek želi u svijetu, žuljeve, bolove…, ali smatram da se može proći.
Prošli su i prije ljudi, savjetujem svakom da pokuša i da ne odustane odmah jer ja sam imao isto poticaj od drugih ljudi koji su me pratili na tom putu i savjetovali, pomagali, tako da mislim da čovjek sam ne bi to mogao izdržati“, govorio je Kristijan o onome što mu daje snage za ovo hodočašće i zaključio o ljudima koji su ih sreli tijekom hodočašća i njihovim reakcijama: „To mi jako puno znači, uvijek na tom hodočašću kad smo hodali, svaki taj auto koji nam potrubi nekako da ti daje vjetar u leđa. Kad si najviše umoran, žedan i gladan svaki pozdrav ti ti daje neku snagu da ideš dalje. To je ako lijep, prekrasan osjećaj.“
Mijo Brkić
