Franjo nije do čudesne promjene svoga života došao polazeći od prirode i ljubavi prema divnim Božjim stvorenjima, biljkama i životinjama, nego posve obratno. Prihvativši svim srcem Evanđelje, on je sve više rastao u ljubavi prema Stvoritelju, otkrivajući njegove tragove u ljepoti njegovih stvorenja koja su ga trajno pozivala da s njima slavi zajedničkog Stvoritelja.
U emisiji „Sitan kamen do kamena“ gostovao je prof. dr. sc. fra Ivan Dugandžić, franjevac, bibličar, profesor i autor brojnih teoloških knjiga. Razgovor je bio posvećen 800. obljetnici preminuća svetoga Franje Asiškoga te trajnom značenju njegova života i duhovnosti.
Fra Ivan je govorio o Franjinu obraćenju, življenju Evanđelja, slobodi, malenosti i bratstvu, ali i o vlastitom franjevačkom pozivu. Osvrnuo se i na poveznice između svetoga Franje i svetoga Pavla te na važnost očuvanja i prenošenja franjevačke baštine novim generacijama. Cijeli intervju s fra Ivanom Dugandžićem pročitajte u nastavku.
Osamstota obljetnica Franjina preminuća poziva nas da njegov život promotrimo iz perspektive njegova završetka. U Porcijunkuli, bolestan i ovisan o pomoći braće, Franjo prima kruh, Evanđelje, psalam, blizinu i na kraju zemlju. Što način na koji je umro otkriva o načinu na koji je živio. Kako danas govoriti o njegovoj „sestri smrti“, a ne romantizirati bol i ljudski strah?
Svaki život završava smrću. Čovjek se vraća zemlji iz koje je uzet. Razlika je samo u tome u kakvom se okruženju netko rastaje od svoga života i čega se u tom trenutku mora odreći. Franjo se za zemnoga života slobodno odrekao svega što čovjeka sputava na putu prema prelazu u drugi život, pa čak i mogućnosti da svoj život skonča na mekanoj postelji. On želi umrijeti na goloj zemlji da bi na kraju potvrdio kako se doista svega odrekao. Zadržao je samo Evanđelje, svoje jedino bogatstvo.
Franju sam uvijek poistovjećivao s onim čovjekom iz Isusove prispodobe o dragocjenom biseru koji ga slučajno nalazi i prodaje sve da bi kupio taj biser. Biser u toj Isusovoj priči je kraljevstvo Božje koje Bog nezasluženo nudi svakom čovjeku i zato njegov pronalazak rađa neopisivom radošću i spremnošću da se sve žrtvuje za to. Franjin primjer potaknuo je velik broj njegovih sugrađana da se i sami odluče za iste ideale. On će poslije reći: Gospodin mi dade braću. S njima je dijelio svoj život i na kraju u njihovu okruženju smireno ga predaje Gospodinu.
Svetoga Franju često svodimo na nekoliko privlačnih slika: ptice, vuka, jaslice, prirodu i gubavca. Jesmo li tako sveca koji uznemiruje savjest pretvorili u bezopasan kulturni simbol? Koji je zahtjev njegova života danas najteže prihvatiti i Crkvi i društvu?
Franjo nije do čudesne promjene svoga života došao polazeći od prirode i ljubavi prema divnim Božjim stvorenjima, biljkama i životinjama, nego posve obratno. Prihvativši svim srcem Evanđelje, on je sve više rastao u ljubavi prema Stvoritelju, otkrivajući njegove tragove u ljepoti njegovih stvorenja koja su ga trajno pozivala da s njima slavi zajedničkog Stvoritelja. Njegovo divljenje ljepoti Božjih stvorova sve više je prelazilo u ljubav prema njima koja je s vremenom urodila potrebom nazvati sve svojom braćom i sestrama, bez obzira je li riječ o živim ili mrtvim stvorenjima. Vrhunac te Franjine preobrazbe bio je snažno pjesničko nadahnuće kojim ta stvorenja zanosno poziva da zajedno s njim slave Stvoritelja.
Za mnoge taj je Franjin hvalospjev jedno od najdubljih i najsnažnijih pjesničkih ostvarenja uopće. To je najzreliji plod Franjina obraćenja. Današnji čovjek teško se odlučuje na korjenito obraćenje i zato je malo istinske radosti. Čovjek može katkada biti sretan, primjerice zbog iznenadnog dobitka na lutriji, ali ta sreća kratko traje. Dobro raspoloženje zahvaljujemo nečijoj prijateljskoj gesti ili dobrom društvu u kojem se nađemo, ali i to je kratka daha. Samo radost Evanđelja zbog nađenog bisera ne mogu pomutiti nikakve kušnje.
Svaki život završava smrću. Čovjek se vraća zemlji iz koje je uzet. Razlika je samo u tome u kakvom se okruženju netko rastaje od svoga života i čega se u tom trenutku mora odreći.
Ako Franju promatramo kao čovjeka u kojemu Evanđelje postaje vidljivo: ne kao novu teoriju, nego kao riječ koja ulazi u odnos prema novcu, radu, govoru, tijelu, slabima i braći. Što razlikuje poznavanje Evanđelja od života koji Evanđelje doista tumači? Možemo li reći da je Franjin život postao svojevrsna egzegeza Riječi?
Možemo, i to s punim pravom. Podsjetio bih na onaj čuveni hvalospjev u čast utjelovljenom Logosu kojim započinje Ivanovo evanđelje. Taj hvalospjev završava riječima: „Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio“ (Iv 1,18). Iza izraza „objavio“ u grčkom izvorniku stoji egsegezato, što znači „protumačio“. Kao što je Isus uzevši ljudsko tijelo preuzeo ulogu Očeva tumača, tako možemo za Franju reći da je „egzegeza Riječi“, dakle njezin tumač. Na tom tragu papa Pio XI. Franju je o sedamstopedesetoj obljetnici njegove smrti nazvao „drugim Kristom“, što znači da je ne samo živio Evanđelje nego ga posve utjelovio u svom životu. Tu činjenicu brojni autori knjiga o Franji nastoje istaknuti već u naslovu svoje knjige o njemu. Tako ga primjerice njemački povjesničar i teolog Joseph Lortz zove „Neusporedivim svecem“, što će reći da je Franjo poseban i drukčiji od svih drugih svetaca. Naslovivši svoju knjigu o Franji „Življena budućnost“, švicarski isusovac Mario von Galli želi reći da Franjo ne pripada prošlosti, da ga ne može potpuno iscrpsti ni sadašnjost. On je svetac za sva vremena, svetac svake nove budućnosti. Možda mu je najveće priznanje odao austrijski teolog i pisac Adolf Holl koji je svojoj knjizi o Franji dao naslov „Posljednji kršćanin“, čime je htio reći kako se poslije Franje Aisiškog u Crkvi nije pojavio nitko tko bi poput njega Evanđelje živio u punini, bez ikakve zadrške.
Franjino obraćenje nije bilo samo jedan dramatičan trenutak, nego dug put: od sna o viteštvu preko susreta s gubavcem i slušanja Evanđelja, do iskustva bratstva, La Verne, bolesti i smrti. Pomaže li nam takav Franjo razumjeti da svetost nije odsutnost krize i borbe, nego vjernost u stalnom vraćanju Kristu?
Da! Jako je važno shvatiti da Franjino obraćenje nije bio plod nekog dramatičnog trenutka, neke snažne životne potresenosti ili pak iznenadnog prosvjetljenja. Riječ je o dugotrajnom procesu borbe sa samim sobom i životnim kušnjama koje su praćene i stanovitim krizama, ali uz stalno vraćanje Kristu i nalaženje nove snage da se ustraje na putu obraćenja. Spomenimo neke karakteristične postaje na tom putu. Prva potječe iz rane mladosti Franjina života kada je imao tek 16 godina. Otac Bernardone odlazi na dulje poslovno putovanje, a trgovinu skupocjenih tkanina povjerava sinu. Jednog dana, dok Franjo uglednim kupcima pokazuje te tkanine, iznenada ulazi prosjak s ispruženom rukom da mu ime Božje udijeli milostinju. Franjo koji je i dotada imao srca za siromašne prosjake ovaj put jednom jedinom oštrom riječi tjera prosjaka van iz nekog obzira prema uglednim kupcima. Prosjak isti čas odlazi, a Franju kao grom iz vedra neba pogađa glas savjesti koji ga pita: „Bi li tako postupio da te je onaj prosjak zamolio u ime nekog plemića?“ Franjo kao bez glave ostavlja svoje kupce i trči za prosjakom, sustiže ga i gura mu u ruku veliku svotu novca.
Franjin neuspio pokušaj da u borbi stekne vitešku čast nije značio poraz nego samo promjenu unutarnjeg stava. Umjesto da postane idealni vitez, Franjo započinje trnovit put rađanja viteza za evanđeoske ideale.
Druga zgoda odigrala se kod Spoleta kad je Franjo bio na putu da se u Apuliji kao vitez pridruži kršćanskoj vojsci koja se okupljala da krene u križarski rat za oslobođenje Svete zemlje od egipatskog sultana. Petar Bernardone bio je zadovoljan što mu sin odlazi u križarski rat i zato nije štedio novca za njegovu vitešku opremu. Franjo međutim, kad je kod Spoleta vidio nekog plemića u vrlo siromašnoj opremi, sažalio se nad njim i ponudio mu da zamijene opremu, što je ovaj sa zadovoljstvom prihvatio. A Franjo se nakon toga razbolio i u bolesti imao onaj znakoviti san u kojem čuje glas: „Franjo, tko ti može dati više, sluga ili gospodar?“ Nakon što je odgovorio „gospodar“, glas ga pita zašto onda trči za slugom i naređuje mu da se vrati kući gdje će čuti što mu je dalje činiti.
Susret s gubavcem nije samo priča o dobročinstvu, nego obraćenje pogleda: odbačeni čovjek više nije problem, nego bližnji. Tko su danas ljudi kojima smo oduzeli lice?
Franjin neuspio pokušaj da u borbi stekne vitešku čast nije značio poraz nego samo promjenu unutarnjeg stava. Umjesto da postane idealni vitez, Franjo započinje trnovit put rađanja viteza za evanđeoske ideale. Nakon povratka iz Spoleta, svi članovi obitelji prepoznaju koliko se promijenio. Počeo se odijevati jednostavno poput kakva siromaha, povlačiti se u samoću i provoditi sate u svojoj sobi uronjen u molitvu. Sobu je napuštao samo ako je trebalo oca zamijeniti u obiteljskoj trgovini ili ako je kakav prosjak tražio milostinju. Ali ni napasnik nije mirovao nego ga je na sve moguće načine nastojao odvratiti od započetog puta podsjećajući ga na godine koje je, kako će sam kasnije napisati, provodio u grijehu. No jači od toga bio je tajanstveni glas koji čuje u srcu: „To što još uvijek ljubiš na zemaljski način zamijeni duhovnim vrednotama. Ako me želiš upoznati, izaberi gorkost života umjesto njegovih slasti.“
U to vrijeme pada ona čuvena zgoda susreta s gubavcem koja se obično smatra vrhuncem njegova obraćenja. U namjeri da odagna spomenute napasti Franjo jaše na svom konju asiškom okolicom i u jednom trenutku pred sobom vidi gubavca sa zvončićem kojim upozorava da mu se ne primiče kako se ne bi sam zarazio. Nakon kraće zbunjenosti, Franjo silazi s konja i odlučnim korakom ide prema gubavcu koji zaudara od svoga raspadajućeg tijela, uzima njegovu ruku i ljubi je. Nakon toga Franjino srce je preplavila neopisiva radost, vratio mu se poljuljani mir duše. Uzjahavši konja okreće se da još jednim pogledom isprati gubavca, ali – kako svjedoči Toma Ćelanski – gubavca nigdje nema, što znači da je to bio duhovni susret koji mu je Isus omogućio kako bi se sjetio njegova susreta s gubavcima i tako ga ohrabrio na njegovu putu obraćenja. Pitanje je glasilo: Tko su danas ljudi kojima smo oduzeli lice? To su svi oni od kojih smo u njihovim potrebama i nevoljama okrenuli glavu, umjesto da u njima prepoznamo Krista koji traži našu pomoć.
Franjino obraćenje nije bilo trenutačno kao Pavlovo, ali je jednako dovelo do korjenite promjene života.
Kako Franjinu blizinu živjeti razborito i odgovorno, bez sentimentalnosti, ponižavajućega sažaljenja i zatvaranja očiju pred stvarnim problemima?
Vježbajući se svakodnevno u prepoznavanju pravih izazova života. A to znači ne prepustiti se sebično površnom uživanju života kada nam je dobro, kada nam sve ide od ruke, niti se prepustiti očaju kada nas napusti životna sreća. Umjesto toga truditi se uvijek vidjeti čovjeka pored sebe i s njime sve dijeliti, i dobro i zlo. U duhu riječi Svetoga pisma: „Radovati se s radosnima i plakati sa zaplakanima“. Ima trenutaka kada nas preplave plemeniti osjećaji sažaljenja nad drugima, kada smo spremni učiniti sve za njih, ali to ne može biti nadomjestak za našu prevladavajuću bešćutnost prema tuđoj nevolji. Franjo nije prestao činiti dobro ni onda kad je nailazio na nerazumijevanje i otpor i kod članova vlastite obitelji. Obilno je dijelio milostinju i onda kad se njegov škrti otac tome žestoko usprotivio. To ga je dovelo do one čuvene scene kada se u nazočnosti asiškog biskupa pred svojim ocem odriče i vlastite odjeće, dok ga biskup zaogrće svjim plaštem. Riječima Svetoga pisma, Franjo je u tom času „svukao staroga čovjeka, a obukao novoga na sliku Kristovu“.
Možete li nam približiti vašu sliku djetinjstva u obitelji iz koje izranja vaš poziv? Kakva je vaša obitelj i kako je živjela u tim teškim vremenima vaše mladosti?
Rođen sam i odrastao u obitelji s trojicom braće i dvije sestre. Živjelo se skromno, da ne kažem siromašno, kao i u velikoj većini tadašnjih hercegovačkih kršćanskih obitelji, u kojima je najveće bogatstvo bila upravo kršćanska vjera koja se hranila redovitom svakodnevnom molitvom, nedjeljnom misom i primanjem sakramenata. Svaki dan je započinjao i završavao zajedničkom molitvom u kojoj se na početku dana zazivao Božji blagoslov na dnevni posao, a uvečer zahvaljivalo za njegova dobročinstva. Nedjelja i svetkovina nije mogla proći bez sudjelovanja na svetoj misi. Upravo te mise su mi se duboko urezale u sjećanje. Promatrajući ozbiljnost i duboku pobožnost odraslih na njihovim licima, kao dijete u granicama mogućnosti primjerenih toj dobi sve više sam otkrivao snagu i važnost vjere u životu. Roditelji su u odgoju nas djece bili strogi i pravedni prema svima, pri čemu su od mene kao najstarijeg očekivali da budem primjer drugima, što nije bilo lako. Učili su nas poštivati starije i prema svima se ponašati lijepo, što su pokazivali i vlastitim primjerom. To sam kao vrijednu baštinu ponio u svoj kasniji život i na tome sam svojim roditeljima neizmjerno zahvalan.
Od svih Franjinih osobina uvijek me se najviše doimala njegova malenost po kojoj je postao mali brat svih ljudi, drag svima i vjernicima i nevjernicima. Na drugom mjesto bio je mir koji je Franjo, sam pomiren s Bogom i samim sobom, nosio tada podijeljenoj Kristovoj crkvi i međusobno ratovima razdiranim kršćanskim državama.
Kada danas promatrate više od šest desetljeća vlastitoga redovničkog života, zašto ste izabrali upravo franjevaštvo? Koja Vas je Franjina osobina najdublje oblikovala i postoji li nešto u njegovu životu što ste tek u zrelim godinama doista razumjeli?
Prva klica poziva u franjevački red rodila se u krugu obitelji. U jednoj sobi stajao je vrlo lijep kip Srca Isusova koji nam je darovao bliski rođak moga oca, pokojni fra Nenad Pehar kojega su, zajedno s još šestoricom franjevaca, u veljači 1945. takozvani oslobodioci Mostara odveli iz samostana, mučki ubili i bacili u Neretvu. Često sam se molio pred tim kipom i tako se polako rodila želja jednoga dana zamijeniti pokojnoga fra Nenada. Sve što se kasnije zbivalo u mojoj redovničkoj i svećeničkoj formaciji ima korijen u toj ranoj klici. Imao sam sreću da mi je prvi vjeroučitelj bio uzoran franjevac fra Kamilo Milas. On je i mene i trojicu mlađe braće pripremao na prvu svetu pričest i krizmu, sakramente koji su mi se živo urezali u sjećanje.
Poslije sam u sjemeništu, novicijatu i na teološkom studiju sreo brojne uzorne franjevce na kojima sam prepoznavao različite crte Franjina lika koje sam nastojao i sam usvojiti. Od svih Franjinih osobina uvijek me se najviše doimala njegova malenost po kojoj je postao mali brat svih ljudi, drag svima i vjernicima i nevjernicima. Na drugom mjesto bio je mir koji je Franjo, sam pomiren s Bogom i samim sobom, nosio tada podijeljenoj Kristovoj crkvi i međusobno ratovima razdiranim kršćanskim državama. Studirajući kasnije Novi zavjet, sve više sam shvaćao da je to srž i bit evanđelja, biti brat svima i svima nositi Kristov mir.
Velik dio svojega znanstvenog rada posvetili ste svetom Pavlu. I Pavao i Franjo bili su ljudi obraćenja: susret s Kristom promijenio im je sliku o sebi, odnos prema drugima i životno poslanje. Gdje vidite njihovu najdublju srodnost, a gdje bitnu razliku? Što nam Pavao i Franjo zajedno mogu reći o obraćenju koje nije tek osjećaj ili jedan događaj, nego novo usmjerenje čitava života?
Zanimljivo je da veliki francuski pisac Julien Green, autor jedne od najljepših knjiga koja je ikada napisana o Franji, povlači upravo tu crtu zajedništva Franje i Pavla u obraćenju. Svoju knjigu započinje riječima: „U povijesti ima trenutaka u kojima se čini kako sudbina oscilira između sreće i nesreće, kao da se čeka da dođe netko, ali taj netko ne dolazi. Potkraj 12. stoljeća pojavilo se jedno dijete kojemu je gotovo uspjelo ispuniti najsmjelija očekivanja.“ A onda Green donosi zanimljivu legendu kako je kuću Petra Bernardonea, dok je Franjina majka poslije poroda još bila u postelji, posjetio neki stranac koji je uporno tražio da vidi novorođeno dijete. Pobožna Franjina majka osjetila je da došljak ima dobre namjere i pružila mu je dijete da ga primi u naručje. Pogledavši ga, stranac je izgovorio proročku riječ kako su isti dan u Asizu rođena dva dječaka, od kojih jedan pripada najgorima, a drugi najboljima. Julien Green je to popratio vlastitim komentarom: „Dva dječaka, najgori i najbolji: A što ako je pritom u pitanju samo jedan dječak? To su dvije naravi sv. Pavla.“ Vrlo zanimljivo razmišljanje!
Znamo da je Pavao žestoko progonio Kristove učenike prije nego što je nakon iznenadnog obraćenja i sam postao jedan od njih, i to najveći. Franjino obraćenje nije bilo trenutačno kao Pavlovo, ali je jednako dovelo do korjenite promjene života. I upravo obraćenje povezuje tu dvojicu velikana Crkve. A razlika je u tome što je Pavao bio uvjeren da Evanđelje ugrožava njegovu dotadašnju vjeru i Mojsijev zakon kao povelju te vjere, dok mu Krist nije otkrio da je on očekivani Mesija i ispunjenje Mojsijeva zakona, a Franjo je, vođen ljubavlju prema višim idealima, tek polako otkrivao ljepotu Evanđelja, da bi mu se na kraju kao i Pavao posve predao.
Nažalost, danas je puno više onih koji se natječu u kritiziranju Crkve i njezinih mana, nego onih koji je u Franjinu duhu žele obnoviti i preporoditi.
Kao bibličar, kako razumijete Franjin način slušanja Svetoga pisma? On Evanđelje nije čitao sredstvo kojim će popravljati druge, nego kao pitanje upućeno njemu samomu; istodobno je osobno nadahnuće donosio Crkvi na razlučivanje. Kako danas povezati radikalnu poslušnost Evanđelju, ozbiljno teološko tumačenje i crkveno zajedništvo?
Franjino slušanje Evanđelja obilježavale su dvije važne osobine. Prvo, on je riječ Evanđelja doživljavao vrlo osobno, kao da je u tom času Isus upućuje baš njemu. Slušajući jedne nedjelje kako Isus šalje učenike da u njegovo ime idu propovijedati, Franjo je tu riječ doživio kao poziv i poslanje koji se tiču njega osobno. Druga važna osobina bila je njegova spremnost prihvatiti riječ i početi djelovati, ne pitajući puno što bi to moglo značiti. Tipičan primjer za to je njegova reakcija na riječi koje mu je u crkvici sv. Damjana uputio Isus s križa: „Franjo idi i popravi moju crkvu koja se ruši!“ Budući da je ta crkvica bila u ruševnom stanju, Franjo je odmah prionuo obnovi njezinih zidova, dok polagano nije shvatio da Isus od njega traži puno više, popravak Crkve kao njegova mističnog tijela koje se nalazi u dubokoj krizi, što će potvrditi i onaj zagonetni san Inocenta III. koji je imao nakon susreta s Franjom i njegovom molbom da odobri njegovo bratstvo koje u međuvremenu već obnavlja Crkvu. U to je vrijeme bilo puno onih koji su htjeli mijenjati stanje u Crkvi, a samo je Franjo to činio u poniznoj poslušnosti toj istoj Crkvi, tražeći od nje dopuštenje za način života što ga je izabrao. Nažalost, danas je puno više onih koji se natječu u kritiziranju Crkve i njezinih mana, nego onih koji je u Franjinu duhu žele obnoviti i preporoditi.
Sv. Franjo i Međugorje. Znamo da se ovdje u Međugorju dogodio jedan poseban spoj franjevačke duhovnosti i mariologije, koliko je upravo franjevaštvo utjecalo na oblikovanje međugorske duhovnosti?
Bez obzira gdje franjevci pastoralno djeluju, njihov pastoralni rad uvijek je obilježen franjevačkom karizmom. Ovdje se taj pastoral odvija u župi koja je u novije vrijeme obilježena snažnom Gospinom nazočnošću po njezinim ukazanjima i porukama koje prate ta ukazanja te velikim brojem hodočasnika iz cijeloga svijeta. Posve je logično da se tu mariologija i franjevačka karizma međusobno prožimlju. Ali to nije posve novo i specifično samo za župu Međugorje. Od samog početka Marija je utkana u franjevačku duhovnost i pastoral. Dovoljno je samo spomenuti Porcijunkulu kao polazište i trajnu orijentaciju te duhovnosti. Vjernost i odanost Mariji kao Isusovoj majci i zaštitnici naše Franjevačke provincije uvijek je bila prepoznatljiva, a to vrijedi posebno za ovu župu otkako ju je Gospa izabrala.
Sjećam se jedne zgode iz samih početaka ukazanja. Došla su tri mlada i nadobudna njemačka svećenika, sjedimo i uz kavu razgovaramo o ukazanjima. Jedan od njih trajno ponavlja pitanje, zašto se Gospa ukazala u tako zabitnom kraju Crkve kao što je Hercegovina i to u župi koju vode franjevci. Videći da ne prolaze nikakvi drugi razlozi odlučio sam mu odgovoriti pomalo grubo: „Vjerojatno zato što je znala da nigdje neće naći toliko luđaka spremnih podmetnuti leđa i nositi teret služenja, dok drugi svećenici maštaju o karijeri i lagodnom životu.“ Izraz luđak upotrijebio sam u evanđeoskom smislu kao suprotnost ljudskoj mudrosti. U to vrijeme u župi smo djelovala petorica, a stara župna kuća građena je za samo dva svećenika. Stiskali smo se kako smo znali. Primjerice pokojni fra Slavko i ja smo godinu dana dijelili jednu sobu, dok su se u prednjem zvoniku pripremale tri male sobice, dimenzija 3 x 2,5 za nas trojicu. I kad smo uselili u te sobice, bilo je kao da smo ušli u najluksuzniji hotel. U svemu tome nosila nas je i krijepila ljubav prema Gospi i našoj franjevačkoj karizmi poniznog služenja.
Dok postoji nada u promjenu na bolje ta promjena će u većoj ili manjoj mjeri biti i moguća.
Bili ste profesor, pročelnik katedre, prodekan, odgojitelj, pastoralni djelatnik i pisac, a u knjizi „Fratri se šale i smiju“ pokazali ste koliko zajednicu oblikuju i humor i svakodnevno nošenje križa. U kojoj ste službi najjasnije živjeli Franjin poziv na malenost i služenje? Koliko bratstvo, upravo zato što nije zajednica ljudi koje sami biramo, razvija osobu i fratra?
Teško mi je izdvojiti jednu od brojnih službi koje sam obnašao, gdje sam „najviše živio Franjin poziv na malenost i služenje“, jer sam prema svojim skromnim mogućnostima nastojao to živjeti od početka svoga franjevaštva. Ipak možda bih izdvojio vrijeme koje sam proveo kao odgojitelj, kada sam trajno imao na pameti da tim mladim franjevcima moram biti učitelj ne samo riječju nego i primjerom. A što se tiče fratarskih šala koje sam prvo pamtio, često prepričavao u raznim prigodama, a onda na nagovor više fratara zabilježio i objavio, ni to nije nešto neobično za franjevce. Počeci Franjina pokreta obilježeni su sličnim duhovitim legendama o Franji i njegovoj prvoj braći. Kao što su njega okruživali i učeni i neuki, priprosti seljaci kao i pripadnici tadašnjeg plemstva, tako je i danas svaki franjevački samostan skupina različitih profila. Dok jedni svojom jednostavnošću koja katkada graniči s pravom naivnošću daju drugima povoda za podsmijeh i šalu, neki to znaju zaodjenuti u ruho duhovitih dosjetki koje uljepšavaju zajednički život. Nema tu nikakve zloće, nego je sve u duhu prave bratske ljubavi.
Možete li nam ispričati jednu šaljivu anegdotu iz samostana?
Ne bih htio ponavljati ono što je u knjizi već objavljeno, ali za one koji nisu čitali knjigu evo jedne iz samostana na Humcu gdje je i nastao najveći broj tih pošalica. Na izlazu iz samostana u veliki samostanski vrt bilo je veliko stablo višnje koje je svake godine dobro rađalo. Jedne godine netko je na samostanskom kapitulu predložio da nitko ne bere te višnje nego da ih ostavimo da dobro sazriju, pa će ih kuharice ukuhati i u teglama spremiti za zimu. Gvardijan fra Mariofil Perić koji je po prirodi bio vrlo duhovit kao poglavar samostana složio se s tim prijedlogom, a druga braća su ga podržala. Sutradan fra Mirko Magzan koji je bio utjelovljenje priprosta pa pomalo i naivna fratra izlazi iz samostana i vidi Mariofila na višnji pa će začuđeno: „Šta ti radiš na višnji, zar si zaboravio što smo jučer odlučili“, a Mariofil, mrtav hladan, u svom stilu uzvraća: „Nisam se popeo da berem višnje, nego bio sam kod doktora pa mi je propisao visinski zrak.“ Jasno je da se to velikom brzinom proširilo samostanom i urodilo smijehom.
Osam stoljeća franjevaštva duboko je obilježilo vjeru, jezik, obrazovanje, književnost, umjetnost i identitet u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ali i kulturu cijeloga svijeta. Kako tu baštinu čuvati kao živu karizmu, a ne samo časnu povijest?
To je jako dobro pitanje, pogotovo u kontekstu sve manjeg broja redovničkih zvanja u mnogim krajevima svijeta. Prijašnje generacije franjevaca izgradile su velike samostane i njihove knjižnice napunile dragocjenim inkunabulama i drugim vrijednim knjigama, a crkvene i samostanske prostore obogatili umjetninama neprocjenjive vrijednosti. Postoji velika opasnost da se pojedini samostani danas pretvore u muzejske prostore koji će služiti turistima za upoznavanje s prošlošću, a fratrima donositi materijalnu korist. No oni nisu za to građeni i zato ostaje nezaobilazno pitanje što učiniti da ti prostori u novonastaloj situaciji ne izgube svoju prvotnu svrhu, da i dalje ostanu žarišta svjedočenja žive vjere i zauzetog navještaja Evanđelja. Ne smijemo se miriti sa stanjem apatije. Dok postoji nada u promjenu na bolje ta promjena će u većoj ili manjoj mjeri biti i moguća.
Budimo zajedno s Franjom ljudi mira u današnjem nemirnom i mržnjom zatrovanom svijetu!
Kako Red, koji je stekao ugled, ustanove i društveni utjecaj, može sačuvati Franjinu slobodu malenoga i ne pretvoriti služenje u moć?
U uvijek novom susretu s Franjom i u vjernosti počecima Reda. Što to znači, pokušat ću ilustrirati na primjeru već spomenutog francuskog pisca Juleien Greena koji svoju prelijepu knjigu o bratu Franji završava osobnim osvrtom na svoj odnos prema njemu riječima: „Evo stigoh do kraja i u ponovo zadobivenoj slobodi osjećam nešto poput gorkog okusa samo prividnog radovanja. Svjestan sam kako sam iz dana u dan živio u društvu čovjeka kojemu sam se uvijek najviše divio. Uvijek sam osjećao kako uza me stoji, bratski se smiješeći.“ A onda Green otkriva kako je sa 16 godina iz Protestantske prešao u Katoliku crkvu, pri čemu je ključnu ulogu odigrala ”Legenda trojice drugova” koju je slučajno otkrio pa nastavlja: „Bio sam kao opsjednut tim čudesnim svijetom. Sanjao sam da i sam postanem kao Franjo Asiški… Ali život se pobrinuo za to da se ta moja namjera poljulja i da Franjo nestane iz moga vidokruga. Doduše još sam o vratu nosio njegovu medaljicu, ali s godinama sam se sve više udaljavao od svog ideala. Ipak odjednom Franjo se nađe preda mnom. Drugi svjetski rat strašno me pogodio. Svijet mi se činio užasnim, a u mojoj nutrini rađao se osjećaj da je Evanđelje doživjelo krah. Nije li se sam Isus pitao, hoće li kad ponovo dođe naći vjere na zemlji. I odjednom gotovo na sredini između raja i pakla u kojemu čovječanstvo sada krvari pojavi se drugi Krist na zemlji, Franjo Asiški, Franjo moje mladosti i mojih ideala. Tek sad za mene počinje Evanđelje. Što je dvadeset stoljeća u očima Božjim?“ Tako Green, čije iskustvo sa svetim Franjom može biti iskustvo svakog od nas. Ako smo se jednom intenzivno susreli s njime, on će i u najdubljim krizama biti uz nas. Dovoljno je samo zaustaviti se i zavapiti za pomoć da ponovno doživimo kako nam se bratski smiješi i ispunja nas radošću i mirom.
Što bi franjevaštvo danas trebalo donijeti novim generacijama? Franju i ideale njegove mladosti. Ni manje ni više.
Franjino bratstvo sa stvorenim svijetom bilo je više od osjećajne ljubavi prema prirodi: izviralo je iz drukčijega pogleda na Boga, čovjeka i stvari. Može li taj pogled odgovoriti i na ekološku krizu i na digitalni svijet u kojemu nam algoritmi biraju što ćemo vidjeti i s kim ćemo se susresti? Kako ponovno naučiti primijetiti stvorenje i čovjeka kojeg nismo sami izabrali?
Mislim da smo kroz prijašnja pitanja i odgovore u velikoj mjeri odgovorili i na to pitanje, pa ću biti kratak. Današnjem sekulariziranom svijetu doista je potreban „drukčiji pogled na Boga, čovjeka i stvari“, i to baš tim redom. To su počeli uviđati i neki dojučerašnji borci protiv Boga i zagovornici svijeta bez Boga. Tako je njemačku javnost nedavno iznenadio njihov lijevo orijentirani političar i zadrti ateist Gregor Gysi priznanjem kako se boji da bi bezbožno društvo koje zagovara moglo izgubiti osjećaj za drugog čovjeka i postati okrutno. Taj strah je i te kako na mjestu. Čovjek ima pravilan odnos prema drugom čovjeku i stvorenjima onda kad na prvo mjesto stavi Stvoritelja i njemu dade dužnu čast.
Kao što naziv kršćanin znači da netko pripada Kristu, tako i biti franjevac znači svim bićem nastojati biti Franjin.
Što biste željeli da franjevaštvo donese novim generacijama? Može li mladom čovjeku, koji traži slobodu, autentičnost i pripadnost, ali zazire od trajnih obveza i institucija, ponuditi iskustvo slobode koja nije samo život bez vezanosti, nego oslobođenost od potrebe za posjedovanjem, nadmoći i dokazivanjem?
Što bi franjevaštvo danas trebalo donijeti novim generacijama? Franju i ideale njegove mladosti. Ni manje ni više. Svaki mladi čovjek u srcu nosi ideale koje želi ostvariti u životu. Dok jedni svoj ideal vide u materijalnom bogatstvu i blagostanju, pa i svoju izobrazbu prilagođuju tomu, birajući studij koji će im donijeti dobru zaradu, drugi daju prednost duhovnim idealima pa biraju studij koji će im pomoći da se izgrade kao osobe i budu na korist drugima. Franjo se nije trebao boriti za bogatstvo jer ga je baštinio od oca. Odrekao ga se i svoj život usmjerio prema višim idealima, prema Evanđelju i poniznom služenju svima u Kristovo ime. U onoj mjeri u kojoj mi sadašnji franjevci ostvarimo Franjine ideale pomoći ćemo generacijama koje dolaze da ostanu vjerni plemenitim idealima koje nose u srcu i da im se ne iznevjere.
Što franjevci sami moraju ponovno otkriti da bi tu baštinu vjerodostojno predali budućnosti?
I na ovo pitanje je već odgovoreno, pa ću biti vrlo kratak: Franju i čudesni svijet početaka svoga Reda, i to ne otkriti, kao da je moguće to učiniti jednom zauvijek, nego trajno otkrivati, pitajući se svakodnevno nosimo li s pravom ime koje obvezuje. Kao što naziv kršćanin znači da netko pripada Kristu, tako i biti franjevac znači svim bićem nastojati biti Franjin.
Vaša poruka za kraj emisije.
Mislim da se nije teško složiti s time da u sadašnjem času ljudske povijesti, kada osim rata u Ukrajini diljem svijeta bjesni toliko drugih ratova, u Franjino ime to treba i mora biti poruka mira. Ali odmah se nameće pitanje, hoće li ta poruka uopće biti shvaćena i uzeta u razmatranje dok prevladava uvjerenje da se ratom može doći do mira. Ostalo je zapisano da je Lenjin, pokretač najkrvavije revolucije u povijesti čovječanstva kratko pred svoju smrt navodno priznao: „Prevario sam se. Bez sumnje bilo je potrebno osloboditi potlačene mase. Međutim naše su metode izazvale druga ugnjetavanja i jezive masakre… Ono što nam je trebalo bilo je 10 Franja Asiških – ali sada je kasno.“ Nikad nije kasno i nikad nisu bili potrebniji ljudi poput Franje kao danas. Netko može reći da mi nismo Franjo i da su naše mogućnosti vrlo ograničene. To je točno, ali svako ljudsko srce pomireno s Bogom, sa samim sobom i s drugim čovjekom daleko je veće jamstvo mira od prijetnje silom ili još gore njezinom upotrebom. Zato, budimo zajedno s Franjom ljudi mira u današnjem nemirnom i mržnjom zatrovanom svijetu!
Vedran Vidović
