Danas, 2. kolovoza 2026. na blagdan Gospe od Anđela ili Porcijunkule, drugog dana 37. Festivala mladih u Međugorju program je počeo molitvom Gospine krunice, sedam Očenaša i pjevanjem Blaženoj Djevici Mariji u šest sati na Brdu ukazanja kod Gospinog kipa, a poslijepodnevni program na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova u Međugorju počeo je upravo emitiranjem videa s ove molitve kako bi ga vidjeli i oni koji jutros nisu rano ustali i bili na Brdu ukazanja.
”Blaženi je Franjo u ono vrijeme pošao biskupu s molbom da im dadne jednu crkvicu u kojoj bi braća mogla moliti časoslov. Budući da biskup nije imao nijednu slobodnu crkvu, Franjo se obratio benediktincima koji su mu darovali crkvicu svete Marije Anđeoske podno grada Asiza. Ona je bila najsiromašnija od svih crkava što su ih imali i zato se Franji najviše svidjela. Radovao se što je to mjesto darovano braći, a napose je bio radostan zato što crkva nosi ime Kristove Majke, što je bila tako siromašna i što je imala poseban nadimak: zvala se naime Porcijunkulom čime se prethodno označilo da će ubuduće biti majka i glava siromašne manje braće”, kazao je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić najavljujući katehezu koju je održao fra Alojzije Slavko Anđelić, član Hercegovačke franjevačke provincije.
”Dignare me laudare te, Virgo sacrata. Da mihi virtutem contra hostes tuos. – Učini me dostojnim da te hvalim, Djevice presveta. Daj mi krjepost protiv neprijatelja tvojih”, stara drevna je molitva kojom je svoju katehezu mladima počeo fra Alojzije Slavko Anđelić.
”Riječi ove drevne molitvice odjekuju stoljećima u Crkvi. Danas, u vremenu političke korektnosti, apsolutne tolerancije možda nam se čini nekorektnim reći da imamo neprijatelje, svi smo „prijatelji“. Ipak, kršćani su stoljećima svjesni da postoje neprijatelji presvete Djevice, a to su neprijatelji njezina Sina, a onda i naši neprijatelji. Prvenstveno je to Sotona i vojska njegovih zloduha koji se bore protiv Boga, njegove Majke i njezina potomstva. Neprijatelj je i grijeh i sve vrste napasti. Neprijatelj Presvete Djevice su i svi lažni i krivi nauci”, kazao ej na početku svoje kateheze fra Alojzije pa nastavio kako se nalazimo usred duhovnog boja koji traje od Edenskog vrta, kazao je i kako je vrhunac duhovnog boja bio na Kalvariji, a iako je Gospodin na križu izvojevao pobjedu te da svatko od nas treba prihvatiti tu pobjedu.
”Kršćani su se kroz stoljeća uvjerili u neizostavnost Djevice u ovom boju, zato su je kitili raznim naslovima. Lauretanske litanije koje svaki dan molimo, svjedoče nam mnoštvo naziva presvete Djevice”, kazao je fra Alojzije pa govorio o zazivu Foederis arca – Škrinja zavjetna (Kovčeg saveza) pa objasnio kako nam taj naziv može pomoći razumjeti Marijinu ulogu u duhovnom boju.
”U Isusovo vrijeme, ljudi su očekivali dolazak Mesije, ali su očekivali i pojavu Kovčega saveza i objavu Božje slave. Kad uzmemo Novi zavjeti i krenemo ga čitati tim židovskim očima, uvidjet ćemo da se jasno pokazuje da je Marija taj Kovčeg saveza”, kazao je fra Alojzije pa naveo brojne primjere iz Biblije koji to potkrepljuju.
”U knjizi Izlaska (40, 34-35) se opisuje da su slava Gospodnja i oblak prekrili Kovčeg i osjenili ga. U Lukinu evanđelju (1, 35) stoji da je Duh Sveti sišao na Mariju i osjenio je. U grčkom tekstu je ista riječ za osjeniti.
U Drugoj Samuelovoj (6, 2) David je pohitao u Judejsko gorje donijeti Kovčeg Božji. U Luke (1, 39) Marija je pohitala u Judejsko gorje posjetiti Elizabetu.
David priznaje svoju nedostojnost: „Kako bi mogao meni doći Kovčeg Gospodnji“ (2Sam 6, 9). Elizabeta čini isto: „Otkuda meni da mi dođe Majka Gospodina mojega“ (Lk 1, 39).
David je igrao pred Kovčegom saveza i klicao (2Sam 6, 15-16), Ivan je igrao kad je došla Marija, a Elizabeta klicala (Lk 1, 41-42).
Kovčeg je u Obed-Edomovoj kući ostao tri mjeseca (2Sam 6, 11). Marija je ostala u gorju s Elizabetom tri mjeseca (Lk 1, 56)”, naveo je fra Alojzije Slavko Anđelić.
”Konačno i Crkva u Katekizmu sve ovo potvrđuje kada kaže: „Marija, u koju dolazi da se nastani Gospodin (…) je (…) Kovčeg zavjetni, mjesto gdje prebiva Slava Gospodnja, Šator Božji s ljudima“ (KKC 2676).”, citirao je fra Alojzije pa nastavio kako ”možemo mirno sa sigurnošću zaključiti da je Marija ključ pobjede u ovom duhovnom boju. Tko sa sobom nosi Škrinju zavjetnu, zasigurno pobjeđuje. Tko zanemari taj zlatni kovčeg, propada.”
Nakon toga govorio je o svetom Franji koji nam je primjer kako se bori u ovom duhovnom boju, a govorio je i o viteštvu svetog Franje, viteštvu koje je sveti Franjo u početku pogrešno shvatio, a viteštvo je postalo i kršćanski ideal, a vitezovi Gospu počinju smatrati svojom Gospodaricom. Kazao je kako je sveti Franjo živio život potpuno za Gospodina, a neki životopisci ga i nazivaju Vojnik Kristov, ili vitez Kristov.
”Uz sve viteške kreposti, jedna se posebno isticala u svetom Franji, a to je ljubav za Mariju. Svom snagom je ljubio, častio, štovao svoju gospodaricu – Presvetu Djevicu Mariju. Njegov životopis kaže: „Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molio posebne pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti“ (2Cel, 150). dakle, uvijek je i u svemu bio je kao vitez, služio i branio čast svoje Gospe.
Franjo je živio kao duhovni vitez Blažene Djevice Marije u duhovnom boju. Uvijek je nastojao biti na strani presvete Djevice i zato je i pobijedio. U jednoj svojoj molitvi na početku ej naziva zdravo gospodarice, a onda nastavlja: zdravo palačo njegova, šatore njegov, dome njegov, odjećo njegova. I on shvaća da je Gospa ono što nosi Isusovu prisutnost, i te nas slike neodoljivo podsjećaju na onu sliku Kovčega saveza koji je mjesto Božje prisutnosti. Franjo je znao da je Marija Kovčeg saveza i bio je svjestan da samo noseći sa sobom taj kovčeg saveza, može izvojevati pobjedu u duhovnom boju”, kazao je Alojzije pa je govorio o Gospinoj prisutnosti u svim dijelovima njegova života.
”Poput Izraelaca, išao je pustinjom zemaljskom, da bi predvođen Marijom Škrinjom Zavjetnom i konačno po svojoj smrti ušao u Obećanu zemlju – nebeski Jeruzalem, grad Božji, sjedište Krista Kralja”, kazao je fra Alojzije o svetom Franji koji je Gospu postavio da bude odvjetnica Reda.
Govorio je o poslanju franjevaca po cijelom svijetu, Svetoj Zemlji, Meksiku…
U Meksiku je zabranjeno javno bogoštovlje, nakon čega je došlo i do rata, a Cristero vitezovi uspjeli su sačuvati vjeru u Meksiku, a brojni su među njima proglašeni svecima i blaženicima.
”Svjesni smo da duhovni boj i danas traje. I danas đavao nastoji srušiti ili barme umanjiti Kristovo Kraljevstvo. I danas zemaljski grad želi uništiti Božji grad. Štoviše, nama koji živimo danas, čini se kao da taj duhovni boj nikad nije bio žešći nego danas, a mi kao da gubimo. Uzmemo li za primjer Franjevački red, vidimo da je brojem sve manji, kao da je revnost opala. I čini se da nismo baš uvijek najuspješniji u toj borbi.
I nije to samo naš Red, nego i cijela naša zemaljska hodočasnička Crkva. Možemo vidjeti da puno ljudi napušta Crkvu, a oni koji ostaju u njoj su mlaki. I to je najveći problem. Najveći broj katolika danas živi osrednje, mlaki su vjernici. Puno je pokazatelja koju upućuju na to: katolici mnogi ne idu na misu, mnogi se ne ispovijedaju, mnogi ne vjeruju u stvarnu prisutnost Isusovu u euharistiji, ima katolika koji ne mole, žive kao i svi drugi, vode se modom svijeta, oblače se nečedno, idu za ugađanjem tijelu kao svi drugi, često zanemaruju i niječu nauk Crkve o moralu, o braku, o životu… Mnogi katolici su postali praktični nevjernici. Suobličili su se svijetu. I naravno nisu to samo tamo neki. Mi tu osrednjost možemo vidjeti u sebi danas”, kazao je fra Alojzije Slavko Anđelić pa je govorio o miru i borbi za mir, za pravi mir, boreći se s Marijom kao njezini vitezovi koji šire vlast Krista Kralja, tu vlast najprije širimo u svom srcu, onda u srcima svoje braće, a onda u svakom kutku zemlje.
”Mnogi ljudi koji dolaze ovdje u Međugorje, redovito kažu kako se tu može osjetiti neki poseban mir. Ovdje se moli za mir. Ovdje se osjeća mir. Ovdje se prima mir. Odavde se nosi mir. Ali bude i onih koji dolaze i odlaze, a mir ostane u Međugorju. To je zato što taj mir nije psihološki, nije sociološki, nego duhovni mir, mir prebivanja u Božjoj volji. A za taj mir Božji, mir Njegove volje, nije dovoljno doći na neko mjesto i čekati da samo Bog učini svoje, nego se trebamo boriti. Boriti se da taj mir ne ostane ovdje, nego da ga ponesemo u svoje obitelji, u svoje župe. Onda župe u kojima se bori za mir, nose mir u cijelu Crkvu, i u svijet. I tako se širi Isusovo Kraljevstvo tamo gdje se bore Gospodinovi i Gospini vitezovi.
Na ovome mjestu nas Gospa poučava toj borbi. Ovdje ona daje upute nama svojim vitezovima. Duhovnost Međugorja upravo je duhovnost Škrinje zavjetne i njezinih vitezova. Mi ovdje primamo to viteško oružje: krunicu, Sveto Pismo, ispovijed, post, euharistiju”, kazao je fra Alojzije Slavko Anđelić, pozivajući na to ”viteško oružje”, odnosno međugorskih ”pet kamenova”.
Na kraju je mlade potaknuo na redovništvo pa im poručio: ”Prigrlite Mariju i hrabro naprijed”, a onima koji će osnovati ili će osnovati obitelji poručio je da i taj svoj životni stalež žive viteški i da ih vodi Marija te da se u tim obiteljima odgajaju djeca svetci.
”Svi danas, na blagdan Gospe od Anđela u ovoj svetoj godini svetoga Franje, probudimo u sebi ovaj viteški duh i s Marijom se hrabro borimo za Kristovo Kraljevstvo. Neka danas i svaki dan našega života odjekuje ova molitva s naših usana: Dignare me laudare te Virgo sacrata. Da mihi virtutem contra hostes tuos. Viva Cristo Rey!”, poručio je fra Alojzije Slavko Anđelić na kraju svoje kateheze drugog dana 37. Mladifesta, a možete je poslušati u audiozapisu.
Tekst: Velimir Begić
Foto: ICMM
