Ususret 40. godišnjici ukazanja Kraljice mira u Međugorju od početka svibnja gosti emisije Susret bili su međugorski župnici, na službi od 1981. godine. Aktualni župnik fra Marinko Šakota, u službi župnog vikara u Međugorju bio je od 2010., a od 2012. u službi župnika, na koju je imenovan nakon smrti svoga prethodnika pok. fra Petra Vlašića.
Fra Marinko koju godinu mlađi od većine vidjelaca i malo stariji od najmlađeg vidioca Jakova, rođen u obližnjoj župi Čitluk, sjeća se prve vijesti o ukazanjima.
„Bilo je to u petak 26. lipnja 1981. Jedan čovjek ušao je u našu kuću na Žurnju, u Potpolju blizu Čitluka i rekao – Gospa se ukazala u Bijakovićima! Odmah sutradan, s prijateljima i kolegama, išao sam u Bijakoviće, na brdo. Penjali smo se, s drugima. Bio sam malen, 13 godina pa sam se mogao nekako probiti jer je bilo jako puno ljudi. Tada sam došao blizu vidjelaca, na nekoliko metara. Bila je velika gužva, ljudi su se gurali, njihali, svi su željeli vidjeti što se događa. Sjećam se njihovih lica za vrijeme ukazanja, duboko su me se dojmila. Kao dijete to nisam mogao opisati, sada mogu izreći da je to bilo nešto autentično, istinito. Teško je to opisati, ali to se vidi, ne može se to glumiti. To se osjeti. Prvi mi je dojam bio da je to nešto zaista autentično. Često sam i jako, jako rado išao u Međugorje na misu. U međugorskoj župnoj crkvi vladalo je posebno ozračje.“
Na pitanje je li njegovo zvanje povezano s Međugorjem kazao je kako su dva momenta bitna za to.
„Svakodnevna molitva u obitelji: jutarnja, podnevna, večernja, čvrsta vjera, odlasci na svetu misu, vjera roditelja i bake Mile, priče i razgovori u kući, odlazak sestre Melanije u samostan i dvojice rođaka u svećenike, puno toga je doprinosilo odluci za poziv. A Međugorje je donijelo potvrdu, pomoglo je donošenju i sazrijevanju odluke, dalo pečat i doprinos.“
Plodovi Međugorja su veliki, ne može ih se izbrojiti, ne može se dosegnuti njihov učinak, odnosno što su sve donijeli ovom svijetu, Crkvi. Koliko je samo svećeničkih zvanja rođeno u Međugorju iz cijelog svijeta!? Koliko je molitvenih skupina nastalo na poticaj Međugorja. Pa molitve u obitelji, obraćenja – najveći plod Međugorja. Koliko je ljudi promijenilo život svoj.
Budući da je živio u blizini Međugorja, često je išao na brdo, dok se ondje sve odvijalo, pa kasnije i u crkvu.
„Tu je negdje sjeme bačeno. A kada sam već otišao u sjemenište u Visoko pa u Dubrovnik i na studij u Sarajevo pa Zagreb i Fuldu u Njemačkoj, na raspustu sam rado dolazio u Međugorje, bio povezan sa svim što se ovdje događalo. A ono što mi je pomoglo da uđem dublje u Međugorje i da međugorska poruka uđe dublje u moje srce bilo je uoči đakonskog ređenja. Kada sam se nalazio na studiju u Fuldi zahvatila me jedna kriza. Pitanja su se javljala, je li to moj poziv. Odluka je trebala sazreti da bude definitivna i potpuna. Potrebna mi je bila ta kriza i potrebna su mi bila ta pitanja. Bio sam malo zastao, uzeo vremena za promišljanje. Onda sam došao u Međugorje i tu se susreo s fra Slavkom Barbarićem, u crkvi. Taj je susret puno toga promijenio, doveo do dubljeg poniranja u međugorsku duhovnost i u Evanđelje. Do tada sam studirao, ali nekako bio sam negdje na površini. A susret s fra Slavkom, odnosno seminar posta i molitve u Kući mira u Bijakovićima imao je presudno značenje. Fra Slavko mi je rekao – Večeras počinje seminar posta i molitve u Kući mira. I ništa drugo nije rekao, nije me pozvao, samo dao informaciju. Otišao sam na taj seminar. I taj mi je seminar pomogao, nestala je magla, pitanja su dobila svoj odgovor. Znao sam u kojem smjeru ići i osobno ga izabrao, dao se rediti za đakona, a kasnije i za svećenika. Seminar o kruhu i vodi trajao je 6 dana. Meni je taj prvi seminar bio i ostao poseban. I kasnije sam sudjelovao na seminarima, ali taj prvi je bio poseban jer mi je donio jasnoću u poziv, što mi je činiti. Drukčije sam počeo čitati Božju riječ, drukčije moliti, drukčije sam doživljavao i prirodu i ljude i sve. Tako da sam fra Slavku rekao tada – da sam ovo iskustvo posta i molitve imao na početku studija teologije, kako bih drukčije studirao. A on mi kaže – Počni sada.“
Bilo je to u petak 26. lipnja 1981. Jedan čovjek ušao je u našu kuću na Žurnju, u Potpolju blizu Čitluka i rekao – Gospa se ukazala u Bijakovićima! Odmah sutradan, s prijateljima i kolegama, išao sam u Bijakoviće, na brdo. Penjali smo se, s drugima. Bio sam malen, 13 godina pa sam se mogao nekako probiti jer je bilo jako puno ljudi. Tada sam došao blizu vidjelaca, na nekoliko metara.
Fra Marinko Šakota nam je kazao kako je uloga fra Slavka Barbarića ključna za duhovnost Međugorja i programe koji su aktualni i dan danas.
”On je bio najbolji Gospin učenik. A to znači onaj koji je slušao Majku, slušao što ona govori, njezine pozive i provodio ih u djelo, realizirao ih. Kada je Gospa pozvala – Klanjajte se Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, on je to stavio u praksu, uveo je klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Kad je Gospa rekla molite pred križem, on je uveo tu molitvu, kad je Gospa rekla – postite, on je postio osobno i on je uveo seminare posta u Kući mira, on je Gospinu ulogu shvatio kao školu. Zato je uveo seminare kao školu duhovnosti. Gospa je pozvala na duhovnu obnovu pa je uveo duhovnu obnovu za svećenike. Svećenicima je potrebna duhovna obnova. Bračnim parovima je potrebna duhovna obnova, organizatorima hodočašća je potrebna duhovna obnova, mladima – Mladifest itd… Kasnije smo dodali za liječnike i medicinsko osoblje i za osobe s invaliditetom. I u večernjem molitvenom programu imamo njega koji je svakodnevno molio, gradio taj program. Možemo govoriti o fra Slavku kao o onom koji je utemeljio duhovnost u Međugorju. Prihvatio je majku Elviru i njezin projekt Cenacola. Projektom Majčinog sela želio je da se duhovnost prelijeva u djela, da se ne ostane samo na molitvi nego da ona ima svoje plodove, treba se vidjeti njezin učinak u svakodnevnom životu. Nakon molitve, što je na prvom mjestu, da ostanemo Božji suradnici. To je realizirao kada je vidio potrebe djece roditelja stradalih u ratu i djece iz problematičnih obitelji. Tako je nastajalo Majčino selo. Zajednica Milosrdni otac nastala je kada je vidio probleme mladića u različitim ovisnostima, koji nisu mogli nigdje, ni u Cenacolo ni biti kući. Fra Slavko je važan i na drugim područjima, odnos prema hodočasnicima, bio je s njima svakodnevno, slušao njihove potrebe i pomagao im. Putovao je po cijelom svijetu, pronosio Gospine poruke, pisao knjige koje su danas tako snažna duhovnost koja govori o Gospinoj školi. Fra Slavko je zaista tako važan za Međugorje. Utemeljio je fond Prijatelji talenata, Vrt Svetog Franje. Osluškivao je Gospu, koja je rekla idite u prirodu i otkrijte Boga stvoritelja. Osluškivao je Gospine želje, njezine riječi i potrebe ljudi i prirode. Fra Slavko je imao svoj ritam, obvezne svakodnevne molitve na brdu što je najčešće bilo kasno ili vrlo rano. Imao je veliku ljubav prema Gospi.”
Fra Marinko Šakota će nam potvrditi kako se puno značajnoga za Međugorje događalo otkako je on u Međugorju, od 2010. kao župni vikar te od 2012. kao župnik.
Kad sam došao do pape pružio sam mu ruku u kojoj je bila krunica. I rekao sam: ‘Ja sam međugorski župnik i donosim vam pozdrave nadbiskupa Henryka Hosera’. Papa je zastao, malo pognuo glavu i onda mi uputio riječi: ‘Samo slušajte nadbiskupa Hosera’. Bio sam izvan sebe, prvo susret s Papom, ruka mi je još u njegovoj ruci i čujem te riječi, kao da sam u nebu. Papa kao da se pitao jesam li dobro razumio što mi je rekao. Pa je ponovio: ‘Samo slušajte nadbiskupa Hosera i sve će biti dobro’. I dalje sam ga gledao zadivljen, a on je upitao jesam li razumio što mi je rekao. Potvrdio sam da sam razumio. Pogledao je krunicu i pitao je li za njega. Rekao sam: ‘To je za Vas iz Međugorja’. Kimnuo je glavom, rekao hvala. I ja sam rekao hvala.
„U ovih 11 godina puno toga se događalo. Papa Benedikt XVI. osnovao je 2010. komisiju za Međugorje na čelu koje je bio kardinal Ruini. Rad te Komisije završio je 2013. odnosno 2014. Župljani Međugorja hodočastili su u Rim i Vatikan 2012. ili 2013. godine na susret marijanskih hodočasničkih mjesta, Međugorje je također tada bilo pozvano. Papa Franjo je 2017. godine poslao nadbiskupa Henryka Hosera kao svoga osobnog izaslanika, a 2018. kao svoga vizitatora za župu Međugorje. Te 2018. godine bio sam pozvan u Rim i Vatikan na susret svjetskih svetišta. Tada sam se susreo s papom Franjom. Godinu kasnije, 2019. papa Franjo dopustio je organizirati hodočašća u Međugorje.
Bio je to moj prvi susret s jednim papom. Vidio sam ga izbliza. Mio, drag čovjek, osjetio sam toplinu jednog oca. Na susretu nas je bilo preko 600. Prvo nam je rečeno da ćemo ga moći vidjeti samo iz daljega. A onda je on rekao da se sa svima želi rukovati. Ushićenje je bilo veliko, radost velika. Kad sam došao na red sa sobom sam uzeo krunicu koju sam ponio iz Međugorja, zrnca su s Brda ukazanja. Kad sam došao do pape pružio sam mu ruku u kojoj je bila krunica. I rekao sam: ‘Ja sam međugorski župnik i donosim vam pozdrave nadbiskupa Henryka Hosera’. Papa je zastao, malo pognuo glavu i onda mi uputio riječi: ‘Samo slušajte nadbiskupa Hosera’. Bio sam izvan sebe, prvo susret s Papom, ruka mi je još u njegovoj ruci i čujem te riječi, kao da sam u nebu. Papa kao da se pitao jesam li dobro razumio što mi je rekao. Pa je ponovio: ‘Samo slušajte nadbiskupa Hosera i sve će biti dobro’. I dalje sam ga gledao zadivljen, a on je upitao jesam li razumio što mi je rekao. Potvrdio sam da sam razumio. Pogledao je krunicu i pitao je li za njega. Rekao sam: ‘To je za Vas iz Međugorja’. Kimnuo je glavom, rekao hvala. I ja sam rekao hvala.“
Fra Marinko će reći kako je poseban dojam na njega ostavio prvi dolazak u Međugorje nadbiskupa Hosera.
„Bilo je to koncem ožujka ili početkom travnja 2017. godine. Nakon susreta s njim u župnom uredu uputili smo se na objed. Silazili smo stepenicama. Tada mi je prišao jedan čovjek. Bilo je to za mene jedno snažno iskustvo, jer sam mogao sam propustiti priliku da učinim nešto dobro. Kao onaj svećenik ili onaj levit koji su prošli pored ranjenog čovjeka, tako sam i ja mogao proći pored ovog čovjeka i njegove potrebe. Čovjek mi je rekao: ‘Možete li mi pomoći?’ Kažem: ‘Ne mogu Vam pomoći, pratim nadbiskupa Hosera, kojega je Papa poslao u Međugorje’. On ne skida pogleda s mene. I kaže: ‘Ali morate mi pomoći, moja je žena bolesna od raka, došli smo iz Slavonije i mora se ispovjediti’. U dahu je to rekao. Tek tada sam shvatio o čemu se radi. Nadbiskup me pitao što se događa i rekao mi je: ‘Odmah idi i ispovjedi ženu!’ To sam i učinio. Tada mi je rekla riječi koje su me dirnule: ‘Sad sam ja u miru. Prije nekoliko dana dijagnosticiran mi je rak i izrazila sam želju da odem u Međugorje prije operacije, da se ispovjedim, odem na Brdo ukazanja i na svetu misu.’ Žena je sijala od radosti, bila potpuno zadovoljna. Što joj je Međugorje značilo!? Toliko su kilometara prevalili zbog te potrebe duše. I ja sam mogao to propustiti. To mi je ostalo u trajnom sjećanju.“
Fra Marinko se prisjetio i nekih susreta.
„Rene Laurentin, teolog i mariolog koji je pratio Međugorje, vršio istraživanja nad vidiocima i svemu što se ovdje događalo. Kad je on 2017. godine došao ovdje bio je skoro slijep. U jednom sam trenutku ostao sam u prostoriji s njim. Na talijanskom smo razgovarali. Pitao sam ga: ‘Možete li mi reći nakon istraživanja i tolikih knjiga o Međugorju, kako sve to doživljavate?’ A on je odgovorio: ‘E Vero, E Vero. Tj. istina je, istina je.“
Još jedan susret, koji je dojmio fra Marinka, bio je s kardinalom Ernestom Simonijem iz Albanije.
„On je isto tako jedan snažan lik. U zatvoru je bio 28 godina, pod Enverom Hodžom u Albaniji. Papa je slušao njegovo svjedočanstvo i imenovao ga kardinalom. Sa 89 godina je došao u Međugorje, bio na Festivalu. Jednom smo se susreli s njim u blagovaonici. Jedan ga je svećenik nazvao eminencijom. On je zastao i rekao: ‘Nemojte me zvati eminencijo, ja sam Ernesto. Isus na križu raspet, a vi mene zovete eminencijo!’ Ostali smo bez teksta. Dobili jednu veliku lekciju. Papa Franjo je prepoznao njegovu vrijednost i imenovao ga kardinalom. A s druge strane on tako ponizan i skroman ne dopušta da ga se tako naziva.“
Svjedočanstva o ozdravljenjima i sličnim plodovima dobila je na uvid Vatikanska komisija. Ima ih jako puno. Ona su važna, ali najvažnija su svjedočanstva ljudi koji su promijenili život, jer to je najteže. Kada se ima mir u duši onda se i bolest može lakše podnijeti.
Govoreći o korona krizi, velikom zatišju rekao je kako je ovo kriza za cijeli svijet, koji se našao u jednoj posebnoj situaciji, neobičnoj.
”Dijelimo istu sudbinu. Izostao je dolazak velikog broja hodočasnika, koji bi došli da nije bilo korone, osobito nakon dopuštenja pape Franje da i svećenici i biskupi mogu organizirati hodočašća u Međugorje. Nastupilo je zatišje uzrokovano pandemijom koronavirusa. Ipak Međugorje živi i dalje. Ima svoje programe. Neki, doduše, nisu održani, kao što su veliki međunarodni seminari, Mladifest je održan. Ali nikad Međugorje nije bilo bez hodočasnika i u ovom vremenu pandemije. Ubijek je tu po koja grupa pa čak iz Brazila, iz Meksika, tako udaljenih država. Bilo ih je iz SDA-a, Francuske, Španjolske još više, iz Ukrajine najviše, iz Poljske, Rumunjske, Srbije – Vojvodine…To su samo neke od država iz kojih su hodočasnici za vrijeme pandemije dolazili. Smanjen je broj hodočasnik, ali Međugorje živi.
Plodovi Međugorja su veliki, ne može ih se izbrojiti, ne može se dosegnuti njihov učinak, odnosno što su sve donijeli ovom svijetu, Crkvi. Koliko je samo svećeničkih zvanja rođeno u Međugorju iz cijelog svijeta!? Koliko je molitvenih skupina nastalo na poticaj Međugorja. Pa molitve u obitelji, obraćenja – najveći plod Međugorja. Koliko je ljudi promijenilo život svoj. Zatim na socijalnom području, pomaganju ljudi, isto tako. Uzmimo Mary’s Meals – Marijini obroci, kakve je sve plodove i rezultate to polučilo. Pa Marijine ruke, ovdje kod nas. Ali i oni drugi. Kako Međugorje djeluje na ljude, kako nadahnjuje ljude, kako ih potiče da nešto čine, to je zaista nešto veliko.
Svjedočanstva o ozdravljenjima i sličnim plodovima dobila je na uvid Vatikanska komisija. Ima ih jako puno. Ona su važna, ali najvažnija su svjedočanstva ljudi koji su promijenili život, jer to je najteže. Kada se ima mir u duši onda se i bolest može lakše podnijeti.”
Međugorski župnik je zahvalio papi Franji za molitvu krunice s njim, odnosno za uvrštavanje Međugorja u molitveni maraton tijekom mjeseca svibnja, a za prestanak pandemije koronavirusa. Komentirao je i kongrese za njemačko i španjolsko govorno područje.
„To je zaista vrijedno jer su se mnogi ljudi u svijetu i ovdje jako potrudili, puno toga poduzeli da prikupe svjedočanstva. Preko 500 svjedočanstava ljudi o iskustvu Međugorja dobiveno je iz Španjolske i Južne Amerike. Onda su organizatori birali, sveli na minimum. To je pokazalo što Međugorje znači u Svijetu. I ja mogu posvjedočiti, što Međugorje znači ljudima može se saznati kada se ode vani. Zadnje moje putovanje bilo je u Južnu Koreju. Tek tada se osjeti što je Međugorje u svijetu, koliko to njima znači. Tako da su ti kongresi sigurno polučili dobre rezultate“, rekao je fra Marinko.
„Iako je za Međugorje ključno osobno svjedočanstvo, mediji mogu pomoći da se lakše prati program i dođe do informacija. Ali najvažnije je prvotno i ključno – osobno svjedočanstvo ljudi. Mnogi su za Međugorje, Gospina ukazanja saznali iz medija, ali je najviše onih koji su čuli svjedočanstva onih koji su ovdje bili, koja su morala biti tako uvjerljiva, i promjena njihova života tako da su i drugi odlučili doći ovamo. Tako da osobno svjedočanstvo ostaje glavni, najvažniji medij.“
Govoreći o vidiocima kazao je kako je milost što smo mi njihovi suvremenici.
”Vidioci su svjedoci. I milost je što smo mi njihovi suvremenici. Mi ih možemo vidjeti, doživjeti, čuti, pričati s njima. To je milost, to je posebno. Toga nismo svjesni jer su nam preblizu. Ali s odmakom vremena možemo to promatrati kao veliku milost. Oni su veliki svjedoci, snažni svjedoci koji su ustrajali, podnijeli puno toga, puno, puno toga pretrpjeli. Sjetimo se prvih godina, vremena komunističke vladavine, što su sve morali pretrpjeti. Ništa oni nisu promijenili svoje svjedočanstvo. Ostali su pri svome svjedočanstvu. Tako da su to zaista veliki ljudi.“
Vidioce i danas svi traže, ali fra Marinko će reći: „Oni sada imaju mir u svojim obiteljima, zeštićeni su na jedan način, jer ljudi znaju biti naporni. Toliko su godina bili na raspolaganju. Imaju pravo biti malo i u miru.“
Fra Marinko se osvrnuo i na Gospine poruke.
„Gospine poruke su nešto posebno, posebno zato što u našem vremenu, u vremenu u kojem živimo, Majka nebeska, Gospa nama govori, nebo se otvara, Gospa govori nama konkretnim ljudima, govori, savjetuje, poziva nas.“
Na pitanje o službi župnika u ovoj posebnoj župi, osmi međugorski župnik od početka Gospinih ukazanja, nam je rekao kako ”služba međugorskog župnika ima veliku težinu, jako je zahtjevna, traži puno energije, truda, zalaganja. Istodobno je posebno lijepa zato što je to milost, milost biti na raspolaganju župljanima i hodočasnicima u mjestu, u župi koju je Gospa izabrala.”
„Ovo je vrijeme slavlja, vrijeme radosti, da 40 godina Gospa dolazi k nama. Poziva cijeli svijet, ali na poseban način ovu župu. To je vrijeme ne samo slavlja, nego vrijeme buđenja. Potrebno nam je uvijek iznova buđenje jer zaspimo, zapostavimo, zanemarimo, zaboravimo neke važne stvari. Zato nam je potrebno buđenje da ponovno shvatimo o čemu se ovdje radi. I koja je uloga koju nam je Gospa namijenila jer mi svoju prvotnu temeljnu ulogu zaboravimo, a to je da budemo svjedoci i da pomažemo Njoj da mir nađe svoje mjesto u srcima ljudi u cijelom svijetu. Mi smo pozvani svojom molitvom, primjerom, zalaganjem, svjedočenjem da to Gospi pomognemo. Mi to zaboravimo, uzmemo neke druge uloge, koje nisu nevažne, ali ova prvotna ostaje nama, predana je nama. Ostaju nam dvije uloge: primati i davati. Primati – da sami rastemo i pronađemo mir u Bogu i molitvi, a drugi je element da mi pomažemo drugima da i oni pronađu pravi mir u Bogu.“
Na kraju je fra Marinko Šakota, međugorski župnik, pozvao:
„Budimo sretni, radosni što smo izabrani i budimo odgovorni jer smo usmjereni ne samo na sebe nego i na druge“.
Višnja Spajić
