U ovotjednoj emisiji Sitan kamen do kamena govorili smo o nastanku pjesme „Došli smo ti majko draga“ autora fra Stanka Vasilja.

Sugovornik u emisiji bio je istakuti hercegovački franjevac dugogodišnji urednih Kršnog zavičaja fra Žarko Ilić, koji nam je predstavio život i djelo fra Stanka Vasilja.
Tijekom emisije slušali smo pjesme koje je fra Stanko Vasilj priredio i snimio sa Humačkim zborom sv. Ante 80 tih godina prošloga stoljeća. Urednik emisije je Vedran Vidović. Emisiju možete poslušati na našem YouTube kanalu, a ovdje donosimo osvrt o životu i djelu fra Stanka Vasilja kojega je fra Žarko Ilić pisao za Naša ognjišta povodom 100 godina od rođenja fra Stanka Vasilja.

Naša ognjišta, srpanj – kolovoz, broj, 471, str 6-9
Tvorac najpoznatije i najpjevanije hrvatske pjesme u svijetu
FRA STANKO VASILJ
O njegovu stotom rođendanu

Piše: fra Žarko Ilić

Stoti rođendan fra Stanka Vasilja mogao bi se slaviti 20. srpnja 2020. To bi mogli svi koji su ga poznavali. Ali bi morali bar oni koji su s njim radili i živjeli. I ja sam jedan od mnogih. Zato o njemu pišem.

Moj prvi radni susret

Kada sam  početkom srpnja 1963.  svršio bogoslovni studij u Sarajevu, sa svojim kolegama fra Bonom Krndeljem (Blizanci, 1934. – Konjic, 2000.) i fra Viktorom Nuićem (Drinovci,  1936. – Humac, 2019.) došao sam na svećeničku službu u Mostar. Tu smo našli starijega kapelana fra Radu Dragićevića iz Studenaca. Župnik bijaše fra Stanko Vasilj, a gvardijan fra Jerko Karačić.

Jedinstvena mostarska župa 1963. sastojala se od 3792 obitelji s 15646 slobodnih katolika i skrivena broja potajnih. Mise smo slavili u crkvi i u D. Jasenici, a ljeti još u Cimu i na Vrilu Radobolje.

U Mostaru su djelovale tri visoke škole, trinaest srednjih i deset osnovnih. S ostalim svećenicima i braćom pomoćnicima u franjevačkom samostanu i župi pružali smo duhovne usluge našemu narodu. A vjeronauk smo držali u crkvenim prostorijama za sve đake osnovnih i srednjih škola…

Fra Stankova svestranost

Tadanji župnik fra Stanko Vasilj gorljivo nas je upućivao u savjesno ispovijedanje, u održavanje vjeronauka za djecu, u  pismeno pripremanje srednjoškolskoga vjeronauka i propovijedi. Preporučivao nam je i pjevanje s đacima u onim učionicama u kojima je bio harmonij ili klavir. (A sva trojica smo znali svirati većinu hrvatskih crkvenih pjesama i latinsku Anđeosku misu.)

Fra Stanko je posebno oduševljeno vodio veliki Pjevački zbor sv. Cecilije i svirao na novim orguljama, koje su nabavljene najviše njegovim zalaganjem i dragovoljnim darovima mostarskih misara. Izgrađene su u Zagrebu (graditelj Ivica Faulend u radionici Mije Heferera), a u Mostaru su prosvirale 2. prosinca 1961. Istodobno su stare mostarske (M. Heferera iz 1881.) popravljene i prevezene u crkvu sv. Ante na Humcu.

Mnogostruko i gorljivo svećeničko djelovanje župnika fra Stanka i nas je mlađe oduševljavalo i osposobljavalo za rad. Ne zna se je li bio bolji propovjednik, ispovjednik i vjeroučitelj ili društveni okupljač, svirač i pjevač.

Ali upravo to je bilo nepodnošljivo ondanjim bezbožnim vlastodršcima, pa su pod njihovim pritiskom redovnički poglavari u svibnju 1964. fra Stanka premjestili na Čerin.

Ta nas prostorna odvojenost nikada nije mogla udaljiti. Ona će nas i fratarski, i svećenički, i ljudski privlačiti na povremena, pa i češća susretanja. Tako ću postupno upoznati njegovu prošlost, pratiti sadašnjost i konačnu usmjerenost.

A sada se moram vratiti na nepoznate početke.

DOGAĐAJNI ŽIVOTNI OKVIR

Od kolijevke do oltara

Fra Stanko je rođen u obitelji Jakova Vasilja i Luce r. Stojić u Međugorju na Ilindan 1920. i  sutradan kršten pod imenom Marijan. U svome je selu svršio četverogodišnju pučku školu. Od 1931. do 1940. u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Š. Brigu svršio je osam razreda, ali je 1937./1938. proveo u novicijatu na Humcu pod redovničkim imenom fra Stanko.

Nastavio je studij u Franjevačkoj bogosloviji do 1942. na Humcu, a poslije u Mostaru. Sve je ispite polagao s izvrsnom ocjenom. Po tadanjemu običaju već nakon 3. bogoslovnog  tečaja zaredio ga je mostarski biskup dr. Petar Čule u Sarajevu 24. kolovoza 1943. Mladu misu proslavio je 29. kolovoza u Međugorju. Nakon toga je – zbog ratnih stradanja u  Mostaru – nastavio studij s ostalim kolegama u Veljacima, ali se zbog partizanskih nadiranja 4. studenoga 1944. sklonio u Vitinu.

Odatle je pružao svećeničke usluge vitinskim i veljačkim župljanima. U Vitini su bili stari fra Vice Skoko i boležljivi fra Janko Bubalo. Svu trojicu su 7. veljače 1945. partizani odveli u ljubuški zatvor. Fra Vicu su pustili  nakon 9 dan, fra Janka nakon 42 i fra Stanka nakon 45 dana. On je u svibnju 1946. imenovan upraviteljem Veljačke župe, jer su partizani 10. veljače 1945. ubili dvojicu dotadanjih franjevaca: fra Julijana Kožula i fra Pašku Martinca.

U komunističkome zatvoru

Ali po službenome pozivu fra Stanko je 27. studenoga 1946. otišao u jugoslavensku vojsku. Nakon lažne optužbe u vojsci je po lažnoj optužbi 25.ožujka 1947. zatvoren i osuđen na deset godina strogoga zatvora. Izdržao je u Petrovaradinu, u Srijemskoj Mitrovici i u Beogradu. Podvrgavan je duševnim i tjelesnim mučenjima, ne bi li ga prisilili da se odrekne sebe i svega svog. Iako mnogostruko iscrpljen, ostade neslomljiv.

Franjevačka je uprava iz Mostara zatvorenoj braći u Zenici redovno slala pomoć po č. s. Konzolati Grgić (Humac, 1908. – B. Polje, 1983.), koja je stanovala kući Župnoga ureda sv. Ilije. A fra Stanku Vasilju u Beograd franjevci su poslali hranu i odjeću po tamošnjoj č. s. Mariji Klicić (Vareš, 19026. – Zagreb, 2004.), koja je tada živjela u Beogradu. Ali  tih godina časne sestre nisu smjele nositi redovničku odjeću. Zato je fra Stanko mislio da je ona udbaška zavodnica, pa od nje nije htio ništa primiti, nego ju je ljutito otjerao.

Na slobodu je pušten tzv. Općom amnestijom 19. studenoga 1953. U mostarski samostan je stigao istom pred Božić.

Opet svećenički rad

Ali je već u siječnju 1954. počeo ispovijedati i propovijedati, svirati i pjevati te djecu pripremati za prvu pričest i za krizmu.  A kada je 1955. u Bijelome Polju doživio srebreno redovničko slavlje naših časnih sestara, nakon minuloga tamničkog mraka, osjetio je živo kršćansko svjetlo i nadu. To je ganutljivo opjevao pod naslovom  Sve je Vaše bilo Njegovo. Objavljena je u 26. KZ (str. 41 – 42) istom poslije njegove smrti.

U Mostaru je sve do 1961. bio kapelanom, a kada je imenovan župnikom, po dogovoru s gvardijanom je nekadanju štalu pokraj samostana prepravio u pristojnu vjeronaučnu učionicu. Odmah je 1962. s ostalim franjevcima uveo vjeronauk za sve đake osnovnih i srednjih škola. Pa i u Jasenici i na Vrelu Radobolje. I to bijaše razlogom za njegov odlazak na Čerin, gdje ne bijaše ni učionica ni glazbala.

Čerinska župa

Tamo bijaše jedva djelić društvenih i imovnih mogućnosti za njegov  mnogostruki i dalekovidni apostolski zanos. Ipak je i na Čerinu kao župnik ostavio važne uspomene. Pred zaštitnički župni blagdan sv. Stjepana, 3. kolovoza, priređivao je osmodnevnu duhovnu obnovu te s djecom i mladeži uvježbavao crkveno pjevanje.  Radi sustavnoga održavanja vjeronauka za sve razrede Osnovne škole fra Stanko je s fra Jankom Bubalom izgradio pod istim krovom dvije učionice za vjeronauk i veliku dvoranu za priredbe. Vjeronauk je pratio pjevanjem i sviranjem na harmonici.

Zatim je 1970. – 1972. u Bijelome Polju kao duhovnik bio na duhovnoj usluzi našim školskim sestrama i njihovim pripravnicama.

Odlazak u Čapljinu

Odatle je iznenada u rujnu 1972. morao poći u Čapljinu zbog svećeničke izdaje tadanjega župnika fra Luke Vladimira Begića. Taj je događaj gorko odjeknuo i u fra Stankovoj duši. Zbog toga se tada nikomu nije išlo u Čapljinu. Tu duhovnu ranu našega naroda i osobnu žalost opisao je njegov prijatelj fra Janko Bubalo u tužaljci Kad se čemer večera/(Ne)prijatelju odbjeglom (U sedmorujanskoj noći 1972.) – objavljenoj u 5. Kršnom zavičaju (KZ) na 117. stranici.

Ipak je provincijal dr. fra Rufin Šilić molio fra Stanka Vasilja da prihvati tada gorku župničku službu u Čapljinskoj župi. I sam tužan – fra Stanko je nastojao liječiti rane razočaranomu hrvatskomu katoličkom puku. Njegovo sviranje i krasno pjevanje župljani su doživljavali kao duhovni melem. A,  da kroz mrak Velikoga petka probudi nadu u uskrsnu pobjedu, već pred Uskrs 1974. izdade župno glasilo pod nazivom Bilten Župe sv. Franje Čapljina. Nastavi ga izdavati četiri puta godišnje.

Fra Stanko je u podrumu uredio prikladnije prostorije za vjeronauk i razvio gorljiviju vjerničku suradnju.

A novi kapelan fra Slavko Barbarić 1974. postade mu i desna ruka i duhovni nasljednik. On već sljedeće školske godine oduševi oko dvjesto mladića i djevojaka iz Čapljinske župe, pa ih dovede na Široki Brijeg 17. kolovoza 1975. Tu ih dočeka kapelan fra Žarko Ilić po  u dogovoru sa župnikom fra Vendelinom Karačićem i gvardijanom fra Jozom Pejićem. Za svečanije misno slavlje fra Žarko je u pomoć pozvao sedmeročlani glazbeni sastav iz Mostara. Mladi Mostarci nastupiše i u popodnevnome zabavnom dijelu susreta poda Dubom nakon petočlanoga glazbenog sastava domaće mladeži.

Vijesti o tome susretu oduševiše mladež u cijeloj Hercegovini, pa se počeše temeljito pripremati za drugi susret sljedeće godine.

Međutim, dok su se pripremali za taj susret, komunističke vlasti se uznemiriše, pa od tadanjega franjevačkog upravitelja fra Viktora Nuića i gvardijana fra Joze Pejića zatražiše da to spriječe. Za vrijeme dvosatne rasprave njihovu se pokušaju usprotivi većina franjevaca, pa 31. srpnja 1976. na Brijeg dovedoše oko tisuću i petsto mladih iz četrnaest župa.

Ali pod milicijskim i udbaškim nadzorom mladi izvan crkve ne smjedoše ni zaigrati ni zapjevati, niti im itko smjede ponuditi kakvo jelo i piće. Takvo se što ne dogodi ni u vrijeme turskoga zuluma. Ipak u crkvi izdržaše popodnevno predavanje i višestruke glazbene izvedbe svih župnih skupina.

A na trećemu susretu, 6. kolovoza 1977., na Brijegu se okupi oko tisuću i sedamsto mladih iz dvadeset tri župe. Tada se poslije mise i u crkvenome dvorištu igralo, sviralo i pjevalo. U 14,30 sati u crkvi Zbor čapljinske mladeži pod ravnanjem fra Stanka Vasilja prvi put je otpjevao  Himnu Gospi Širokobriješkoj. Nju je spjevao fra Lucijan Kordić u Zürichu i poslao fra Žarku Iliću, a po fra Stankovoj želji uglazbio ju je fra Slavko Topić.

U samostanu na Humcu

U jesen godine 1977. fra Stanko je premješten u samostan na Humac. Tu je uz ostale svećeničke poslove cijelo desetljeće neumorno vodio Pjevački zbor svetog Ante i predavao glazbenu umjetnost franjevačkim novacima.

DRAGOVOLJNI RAD

Crkveno zajedništvo

Radno povezivanje u održavanju pučkih misija i u pripremanju vjeronauka na cijelome zavičajnom prostoru predvodili su fra Stanko Vasilj i fra Ferdo Vlašić sa svojim vršnjacima, a nakon Drugoga vatikanskog sabora i s onodobnim mlađim franjevcima. Potaknut tako skladnim radom, provincijal dr. fra Rufin Šilić je od 1968. uveo redovno održavanje četverodnevnoga Katehetskog tečaja na Širokome Brijegu u prvome tjednu mjeseca lipnja. Obično je sudjelovalo 40 – 60 svećenika, a predavači su dolazili iz cijele Domovine. To će se nastaviti petnaestak godina.

Kada je došlo do spora o župama, fra Stanko je kao broćanski dekan i u tome sudjelovao na uravnotežen i dalekovidan način. Otvoreno je razgovarao i s biskupom i s provincijalom, ali i s Božjim pukom. Ne samo usmeno nego i pismeno.

Kada je nakon Drugoga vatikanskog sabora olabavila komunistička vlast, u našoj se Domovini pojavilo desetak kršćanskih glasila, koja su mnogi župnici nudili narodu i biskupi to napominjali. Tako je fra Stanko 1976. u Čapljini primao 235 primjeraka Maloga Koncila, 100 Glasa Koncila, 100 Kršnih zavičaja, 70 Naših ognjišta, 50 Dobrih Pastira, 50 Veritasa, po 10 Marija, Glasnika sv. Nikole Tavelića i Radosne vijesti. Iako je bio protiv Udruženja „Dobroga pastira“, njegov je kalendarski godišnjak uvijek nudio narodu.

Spisateljska djela

Ljudska bi povijest bila jadna i kukavna kada bi se iz nje izbacilo ono što je učinjeno dragovoljno i besplatno. Tako bi fra Stankov životopis bio krnjav ako bi se iz njega izostavilo ono što nije morao raditi.

Iako svećenici nisu službeni pisci, iz fra Stankova uma, srca i volje nastade mnogo zapisanih plodova.

Tako je već 1938. u obnovljenoj  Kršćanskoj obitelji u Mostaru fra Stanko objavio dvije mladenačke pjesme:  Neven i Davno sam otišao…

Čim je nakon njegova tamnovanja pokrenuto prvo hrvatsko katoličko glasilo Veritas u Zagrebu, već u njegovu 5. broju (svibanj 1963.) na 96. stranici nađe se fra Stankova priča Djevojčica u bundi.

Nakon toga je slijedila njegova suradnja u onodobnim katoličkim glasilima: 1964. – 1978. u Službi Božjoj (Makarska), od 1968. u Miru i dobru (Mostar) i u Vjesniku Đakovčke biskupije, od 1969. u Glasu Koncila, od 1971. mnoštvo priloga u Kršnome zavičaju (KZ) i u Našim ognjištima/Svetoj baštini (NO/SB), 1971. – 1980. u Maruliću (Zagreb), 1980. – 1985. u Crkvi u svijetu (Split) i 1985./1986. u Obnovljenome životu (Zagreb). U različitim je glasilima objavljeno oko sto pedeset fra Stankovih priloga pod njegovim imenom ili pod umjetnim imenima Stanko Lukić i M.(arijan) Stankić.

U 17. KZ (str 158 – 159) je 1984. stručno predstavio magnetofonsku zbirku marijanskih pjesama, koju je na Š. Brijegu priredila s. Bibijana Ćurlin sa Zborom sv. Cecilije pod naslovom Blagoslovi sive krše – Širokobriješkoj Gospi u slavu, a izdao Jugoton u Zagrebu.

Fra Stanko je prvi priredio povijest zavičajne crkvene glazbe, koja je objavljena 1985. u 18. KZ (str. 49 – 66) i kao poseban otisak pod naslovom  Glazba u Hercegovini.

Uredništvo Naših ognjišta izdalo je dvije fra Stankove knjige. Prvu  1976. pod naslovom Povjerovali smo ljubavi/Kratki uvod u kršćansku vjeru, u kojoj je jezgrovito i jasno obrazložio sadržaj naše vjere i kršćanskoga življenja. Druga izdana 1981. sadržava jedanaest vrlo zanimljivih i poučnih pripovijedaka pod naslovom Fratrova oporuka.

Glazbeno stvaralaštvo

U to je vrijeme fra Stanko za mješoviti četveroglas uglazbio Misu u čast bl. Leopolda Mandića u E-molu, koja je tiskana 1977. u izdanju Naših ognjišta. Zatim je 1979. isti izdavač objavio njegovu Pučku misu za jedan glas i za mješovito četveroglasje po hercegovačkome pučkom napjevu Litanija.

Već 1981. uglazbio je jednu od najdojmljivijih  franjevačkih pjesama Bratu Franji iz Asiza, koju je sročio fra Janko Bubalo, a objavljena 1981. rukopisno na str. 85 u 14. KZ i ponovno tiskopisno 2008. na str. 85 u 41. KZ.

Tvorac najpoznatije hrvatske pjesme

Fra Stankova najpoznatija pjesma i skladaba  Majci mira (Došli smo Ti, Majko draga) objavljena je s rukopisnim ispisom u 14. KZ (str. 204 – 205), pa 2015. u 15. KZ (str. 270) s podnaslovom Međugorska himna Gospi, s popravljenim i dopunjenim stihovima, ukupno šest kitica, a jedna je od njih kao pripjev. Tisak u računalnome ispisu objavio sam istom 2001. u 34. KZ, str. 318 – 319.

Ta himna misaonom porukom, izričajnom jednostavnosti i glazbenom pjevnosti čudesnom brzinom osvoji sva hodočasnička srca. Najprije hrvatska i slovenska, europska i korejska, pa i svjetska…

Tako se ljudski rod poče okupljati i duhovno ujedinjavati oko nebeske Majke u jednome kutku Domovine hrvatske. Ali istodobno milijarde ljudi doznadoše kako Isusova Majka dolazi na Zemlju tamo gdje postoji narod i jezik hrvatski.

To ne postiže nijedna hrvatska pjesma niti njezin tvorac u ljudskoj povijesti.

Međugorski pjevač i svirač

Kada su Gospini izabranici pod udbaškim pritiskom prešli s Podbrda u crkvu, fra Stanko je svake večeri prije  mise molio krunicu i uvježbavao misne pjesme, a uz misu svirao i pjevao. [Istodobno su svakodnevno ispovijedali humački franjevci fra Vinko Dragićević, fra Luka Sušac, fra Janko  Bubalo i fra Srećko Granić. Pa i on, kada je trebalo.]

Već od prvih ukazanja u Bijakovićima čudesna Gospina prisutnost sve to više je obuzimala fra Stankovu maštu, um i srce, da se iz njih rodila slobodno sročena pjesma Gospi u Podbrdu. Objavljena je 1983. u 16. KZ (između 160. i 161. str.), a potpisana je njegovim umjetnim imenom S.[tanko] Lukić.

Sljedeće fra Stankovo pjesničko i skladateljsko djelo je pjesma Gospi od Podbrda ili Kraljici Mira sročeno 24. kolovoza 1985. Isti su mu stihovi rukom napisani u dvjema skladbenim inačicama. Meni ih je prije smrti predao na čuvanje s ostalim svojim spisima. Na žalost, tu pjesmu nisam objavio.

Magnetofonska vrpca Kraljici mira

S humačkim Zborom sv. Ante – nakon višednevnih priprema  u crkvi na Humcu – fra Stanko je  uvježbao i u crkvi sv. Kate u Ljubuškome na magnetofonsku vrpcu snimio dvanaest marijanskih pjesama uz orguljsku pratnju domaće orguljašice s. Katarine Petković. Svirala je na popravljenim orguljama Johana Pumpa (iz 1879.), koje je po fra Stankovoj preporuci 1984. kupio humački  gvardijan fra Dane Karačić.

Fra Stanko je tada – bez ikakve ičije pomoći – sam proviđao tjelesnu okrjepu svomu Zboru i osiguravao stručno snimanje svih pjesama.

Nakon toga je uzalud molio međugorskoga župnika fra Tomislava Pervana, da u ime Župnoga ureda Međugorja osigura presnimavanje i izdavanje njegove vrpce. Zato mu je to učinio urednik Svete baštine iz Duvna fra Gabrijel Mioč, koji je  u proljeće 1987. izdao snimljeno djelo pod naslovom Kraljici mira.

Samo Bog zna dokle je sve ona stigla u minulih 39 godina…

Ali rad na toj pripremi i sve, što ga ni/je pratilo, fra Stanka je toliko iscrpilo da su i posljedice zatvorskih mučenja izbile u polineuropatiji. Tako – na veliku žalost svih nas – duhovni otac najpoznatije pjesme na svijetu više nije bio sposoban ni preslušati svoje životno djelo. (Pada li komu na pamet Beethowen i njegova Deveta simfonija?!)

Odlazak iz suzne doline

Tijekom svoga života fra Stanko je više puta pobolijevao, pa je i operiran. Ipak je to nadvladavao. Posljednjega desetljeća u humačkome samostanu zdravlje mu se pogoršavalo. Liječio se u Mostarskoj bolnici i na Ilidži, pa konačno u KBC Firulama u Splitu. Tamo je opremljen svetim sakramentima, pa u svanuće 30. lipnja 1993. „priselija s ovoga svita na bolji“. Čvrsto vjerujemo, da pod okriljem Majke mira preobražen sluša rajsku izvedbu svoje Himne njoj u čast.

Oproštaj

Na sprovodnoj misi na Humcu 1. srpnja 1993. njegov Zbor sv. Ante ga je ispratio njegovom Pučkom misom i pjesmom Bratu Franji iz Asiza.

Propovjednik dr. fra Tomislav Pervan o fra Stanku reče i ovo: “Nije se dao smesti… [26.kz,str. 65]

…usmenim govorom njegova nekadašnja učenica prvakinja Zagrebačke opere Blaženka Cigić Milić, a na Novom groblju se od njega oprostilo i Hrvatsko pjevačko društvo „Hrvoje“ iz Mostara.

*+*

Znanstveni skup i Monografija

Međugorski Župni ured s bijakovskom i međugorskom Mjesnom zajednicom pod vodstvom župnika fra Marinka Šakote priredili su znanstveni skup na 20. obljetnicu fra Stankove smrti 23. srpnja 2013. Osmero je predavača nastojalo predočiti različita područja fra Stankova života i rada. Poslije je dr. fra Robert Jolić osam dovršenih predavanja priredio za tisak  i objavio pod naslovom Fra Stanko Vasilj – život i djelo, Monografija u prigodi  20. obljetnice smrti (1993. – 2013.) u izdanju Hercegovačke franjevačke provincije BDM u Mostaru 2014.

Među predavanjima (Monografija, str. 80 – 90) je i temeljit prikaz fra Stankova glazbenog stvaralaštva, koji je priredila zagrebačka muzikologinja prof. Snježana Vrbanec pod naslovom Fra Stanko Vasilj – glazbenik praktičar i skladatelj. Ali je već na početku napomenula: „Preslike skladbi, kao i životopis, dobila sam od gospodina Marija Vasilja Totina te mu najsrdačnije zahvaljujem.“ (Isto, str. 80.)

U vezi s tim ja moram napomenuti da je pokojni fra Stanko meni predao sve svoje spise na čuvanje. Međutim, po preporuci fra Marinka Šakote ja sam 2. travnja 2013. preslike svih fra Stankovih skladbi s objema Misama darovao Mariju Vasilju Totinu iz Međugorja. To sam učinio pismeno s namjerom da ih povjeri „jednom glazbeniku na stručnu procjenu“. On je to predao profesorici  Snježani kao svoju pričuvu. Ali u istoj knjizi (str. 84 – 86) je objavljen stručni glazbeni prikaz i posljednjega fra Stankova pjesničkog i skladbenog djela iz 1990. Majko, laku noć! Ali nije navedeno da je priložena notna i slovna preslika objavljena godine 2002. u 35. KZ (str. 273) kao fra Stankov oproštajni dar Mariju Bušiću. (M. Bušić je na sljedećim stranicama KZ opisao nastanak te pjesme i njezine kasnije izvedbe u njegovoj pripremi.)

Misno i glazbeno slavlje

Međugorski Župni ured s bijakovskom i međugorskom Mjesnom zajednicom  je 23. srpnja 2013. uvečer priredio i misno i glazbeno slavlje.

Nakon mise za pokojnoga fra Stanka nastupio je Gudački kvartet Simfonjskoga orkestra iz Mostara i operna pjevačica Jelena Kordić uz klavirsku pratnju Melihe Kolukčije. Zatim je prikazan dokumentarni film fra Marinka Šakote i Marija Vasilja Totina. Tako se fra Stankova rodna župa sjetila njega na 20. obljetnicu njegove smrti.

Spomen na Humcu i u Ljubuškome

Unatoč starenju i bolestima, fra Stanko je u prvome desetljeću svoga boravka na Humcu stvorio najviše spisateljskih i glazbenih djela. Pod njegovim je vodstvom Zbor sv. Ante dosegnuo svoj umjetnički i društveni vrhunac. S njim je on u crkvi sv. Ante uz Hefererove orgulje uvježbao, a nakon toga u crkvi sv. Kate u Ljubuškome uz pratnju s. Katarine Petković na Pumpovim orguljama otpjevao dvanaest marijanskih pjesama. Sam je osigurao stručno snimanje na magnetofonsku vrpcu. Bijaše to u studenome 1986. Zbirci je dao naslov Kraljici mira po glavnoj pjesmi ili međugorskoj himni, koja počinje riječima „Došli smo ti, Majko draga!“ Izdala ju je Sveta baština  u proljeće 1987.

Vrpca je zbog svoje glavne pjesme doprla do krajnjih granica zemaljskoga svijeta. Po njoj ljudski rod doznade da na Zemlji postoji narod i jezik hrvatski.  Povrh toga da se Isusova Majka ukazuje u jednome kutku Domovine hrvatske.

To ne postiže nijedna hrvatska pjesma niti njezin tvorac u ljudskoj povijesti.

Pjesma se je u fra Stankovoj duši začela u Bijakovićima i u Međuogrju. Ali je na Humcu pjesnički i skladateljski rođena, pa nakon toga u Ljubuškome otpjevana, stručno snimljena i u svijet poslana.

Stoga bi bilo dostojno i pravedno da ove godine Svetište sv. Ante, Franjevački samostan i Župa sv. Ante na Humcu prirede višednevne pobožne, pjesničke i glazbene uspomene uza suradnju svih ovdanjih škola i ostalih društvenih ustanova.  Ako  bi se to počelo odmah u rujnu, moglo bi se lijepo proslaviti pred Sv. Katu u studenome.

Uz to bi sigurno i Poglavarstvo Grada Ljubuškoga po svome izboru dalo svojevrsni prinos stotoj obljetnici fra Stankova rođenja. A najpriličnije bi bilo Glazbenoj školi Ljubuški dodati ime fra Stanka Vasilja.

Nadam se da moji prijedlozi ne će spriječiti ostale fra Stankove prijatelje da ga se na svoj način prisjete.

Humac, 26. lipnja 2020.