Papa Franjo započeo je molitveni maraton tijekom Gospinog mjeseca svibnja, za okončanje pandemije koronavirusa. Svakodnevno se moli krunica i uživo prenosi preko službenog video kanala Svete Stolice iz katoličkih svetišta i mjesta molitve diljem svijeta. Među tim mjestima je i Međugorje, odakle se iz crkve sv. Jakova krunica moli u subotu 15. svibnja od 18 sati.
Zanimljivo je da se ta molitva događa 40 dana prije 40. godišnjice prvih Gospinih ukazanja u Međugorju.
A u susret 40. godišnjici ukazanja Kraljice mira u emisiji Susret razgovaramo sa župnicima od te 1981. godine do danas.
U Susretu 10. svibnja 2021. gostovao je fra Tomislav Pervan, u službi župnika 1982. – 1988. godine. U Međugorju je proveo puno više godina, od tih župničkih, a i danas je vrlo aktivan kao ispovjednik. Autor je brojnih članaka, kolumni, knjiga, među kojima je i „Moje svjedočanstvo – Na izvoru Međugorja“.
Stekao sam uvjerenje da Bog djeluje ovdje
„Prve informacije o ukazanjima u Međugorju došle su mi od moje sada pok. majke. U to doba bio sam na službi odgojitelja mladih novaka na Humcu pa smo za Ivandan fra Ivan Dugandžić i ja s njima išli na izlet u Bosnu. Subota večer, 27. lipnja, navratili smo u povratku kod mojih u Čitluku. Majka mi je rekla – Gospa se ukazala u Bijakovićima, u Međugorju. Tisuće vrve ovuda. Ljudi idu na Brdo ukazanja. – Nisam tomu pridavao veliko značenje. Slično su mi kazali i fratri nešto kasniju u povratku u samostan na Humcu. Bilo mi je čudno da nitko od moje subraće u ta tri dana nije bio u Međugorju“, sjeća se fra Tomislav.
Ujutro je u propovijedi jutarnje mise rekao vjernicima kako je čuo za ukazanja i dodao kako je to moguće, ali je pozvao na budnost, trijeznost i vjerničku odgovornost jer je bilo komunističko vrijeme, godinu nakon Titove smrti… „Držimo se onoga što je rekao Gamaliel u Novom zavjetu Velikom vijeću naspram apostola: Ako je stvar Božja ostat će, ako nije nestat će, iščeznut će. Rekao sam vjernicima – Ne tražite znakove, već budite znak.“ Bila je to nedjelja.
A u ponedjeljak policija je već brojala 3000 vozila i 15 tisuća vjernika koji su došli u Međugorje. „Vjernici su hrlili na brdo, a crkva prazna. Primijetio je to fra Jozo Zovko, tadašnji župnik i pozvao fra Ivana Dugandžića i mene da dođemo. Susreli smo se s vidicima i s njima razgovarali. Fra Jozo je snimio razgovor sa svakim pojedinim djetetom. Ja sam ih upozorio da budu ozbiljni i ne dovode našu vjeru u područje smiješnog, da nam se komunisti smiju. Vicka je rekla odrješito „Ja vidim. Ja vidim.“ Također i Jakov „Ja vidim“. Ivan je bio vani, u dvorištu. Bili su zbunjeni, zatvoreni u razgovoru. Rekli su za mene da sam bio stroži nego milicija. Kasnije sam ih pozvao na Humac i s njima molio za zaštitu, da se svaka đavolska sila od njih ukloni. Jer ako je Bog na djelu, zna se Đavao upetljati. Želio sam ih zaštititi.
Za mene je bila odlučujuća u cijeloj toj situaciji velika hajka komunista protiv Bijakovića, Međugorja, vidjelaca, fratara… To je bio znak da se Đavao uznemirio. Ako petero-šesteto takoreći nepismenih vidjelaca mogu dići državu na noge nešto ima, nešto je prisutno. Bila je to jedna bjesomučna hajka na tu nevinu djecu. Ponašali su se vrlo nervozno. Meni je to bio znak da se zbiva nešto ozbiljno, što je iz kolotečine izbacilo i vidioce i Partiju i medije, koji su se ponašali vrlo nervozno.“
Kada bi čovjek danas pokušao jednim velikim magnetom izvući iz Crkve sve ono što je Međugorje posijalo u cijeloj Crkvi, kad bi to čovjek pokušao izvući i odstraniti nastala bi velika pustinja u Crkvi, bio bi to pusti kraj. Međugorje je unijelo život, živost, milost. Ono je za mene najveći plod Koncila, Sabora, ono je uzor nove evangelizacije
Fra Jozo je uveo večernju misu u crkvi i krunicu prije nje, a nakon mise duge, duge molitve za ozdravljenje. Trajalo je to do duboko u noć u ljetnom vremenu, u prepunoj crkvi bez ventilacije, kondenzacija tolika da su sa stropa padale kapljice… I to je bio dokaz, znak – nešto jest. Svijet ima potrebu ići za Bogom nakon tih komunističkih desetljeća govora da Boga nema. „To je za mene bio dokaz autentičnosti. Dolazio sam na livadu ispovijedati. Bile su to potresne ispovijedi, ljudi su morali iz sebe izići. Bio je to dokaz pucanja lanaca ateizma, komunizma i bezboštva. Ljudi su morali izići iz sebe, doći Bogu. Tu mi se ostvaruje ono iz Božićne pjesme – Svani dane i noć skrati, sini sunce i povrati Bogu čast na visini, a ljudima mir na nizini.
Autogol milicije – vjernike šalju u crkvu
Koliko se uspjelo u ostvarenju te pjesme govori to što se glas o Međugorju brzo pronio cijelom bivšom državom. Krajem te godine nadbiskup splitsko-makarski Frane Franić je rekao kako je Međugorje za pastoral u njegovoj nadbiskupiji učinilo više nego sav postojeći pastoral, svih svećenika, koji su u djelovali u njegovoj nadbiskupiji, ne znam od kada. Međugorje je učinilo svoje u dušama ljudi. Ljudi su se pokrenuli. Pješačilo se u Međugorje, na brdo ukazanja. Nije bilo ni današnjih bočica vode.“ Pješačio je i fra Tomislav sa svojim novacima prvih mjeseci, po suncu, u habitima, svake srijede 15 km od Humca do Brda ukazanja. Povratak je također bio pješice. Na pitanje zašto se odlučio za tu žrtvu odgovorio je „Stekao sam uvjerenje da Bog djeluje ovdje“.
Milicija je bila u Međugorju, legitimirala, pretresala, nije dopuštala na brdo ukazanja nego je slala u crkvu. „Bio je to njihov autogol – šalju vjernike u crkvu. Paradoks.“
U subotu je bila Velika Gospa. Sve je bilo puno vozila, barem 40-50 tisuća vjernika. Auto je ostavio 2 km od crkve. Fra Jozo je predslavio misu, govorio je zanosno. Uhićen je u ponedjeljak, 17. kolovoza. I te je večeri unatoč blokadama ipak slavljena misa, predslavio ju je fra Stanko Dodig, bijegom kroz kukuruzišta prema Metkoviću spasio se od uhićenja.
Međugorje je mjesto milosti
Službu u Međugorju fra Tomislav Pervan prihvatio je, iako mu se činilo da je teže bilo biti župnikom u Međugorju nego biti u zatvoru.
„U tim godinama kušnje i nevolje svi smo očvrsnuli. Cijela je župa svakodnevno dolazila na misu. Trajalo je to negdje do 1986. godine, kada je krenula divlja gradnja. Neki su radili i nedjeljom, oni sa strane, pa smo uveli praksu ne blagoslivljati kuće onih koji rade nedjeljom. Već je počeo dolaziti val hodočasnika iz Italije 1983., pa 1985. Amerikanci… To me boljelo u duši, to vrijeme kada se naslućuje, kada miriše novac. A gdje je novac gubi se duh, molitva, vjera. Ne bih rekao da su to činili domaći, nego oni sa strane, koji su vidjeli da bi se tu preko noćenja moglo zaraditi. Tada je već dovedena i voda iz Neretve pa je bilo lakše s te strane.
Uveli smo klanjanje četvrtkom te petkom čašćenje križa. Prve nedjelje u mjesecu imali smo Dane pomirenja, kada su se donosili darovi, kruh, koji se lomio među župljanima.
Važno je naglasiti da pune 2 godine nitko nije smio ići na Brdo ukazanja niti na Križevac. Od 12. kolovoza 1981. bile su straže koje su pratile i popisivali sve koji su ulazili u Međugorje. Bilo je to opsadno stanje, vrijeme zastrašivanja. Tek na godišnjicu ukazanja 1983. dopušten je odlazak na brda, vjerojatno zato što su vidjeli nezaustavljive rijeke hodočasnika.“
I danas, kada ovdje uglavnom ispovijeda, fra Tomislav kaže kako se osjeti da Bog zahvaća u čovjekov život. „Ljudi traže blagoslov, otvoreni su Duhu Božjem. To je veliki znak, plod Međugorja. Nebo se rastvorilo, raskrilo i čovjek usisava milost koja se tu izlijeva. Možemo govoriti što hoćemo, ali Međugorje ostaje kao mjesto posebne milosti, mjesto molitve, kao svetište kao mjesto Marijinih ukazanja.“
O vidiocima je rekao kako su samonikli, kako ih nitko nije nagovorio, poučavao, instruirao. Za vrijeme prvih ukazanja župnik fra Jozo nije bio u Međugorju. Bio je u Zagrebu. Ukazanja su počela srijedom, a on se vratio u subotu popodne. I nitko drugi od fratara nije se bavio vidiocima. „Njih je Marija, odnosno njih je Nebo uzelo u jednom trenutku njihova života i izbacilo ih u žarište, katapultiralo ih u fokus, u medijsku javnost i pozornost. Bili su neuki, ne podučeni, nitko ih nije mogao nagovoriti na takvo što. A kad se uzmu u obzir sve prijetnje njima i njihovim obiteljima, šikaniranja, odvoženja, pa otmica u policijskom autu i ispitivanja u Policijskoj postaji u Čitluku, pa u Mostaru, pa ispitivanja u Mostaru kod psihijatra… Sve je to bilo protuzakonito što je činila policija nad maloljetnom djecom bez pristanka roditelja. Oni su za mene čudo u nastanku. Da je to bila laž, izmišljotina njihova, oni bi uskoro odustali. A bili su ustrajni, voljni čak dati život za ono što su vidjeli i iskusili, autentičnost doživljaja.
Fra Jozo je bio čak trjezniji od biskupa, koji je to u startu bio spreman priznati. A fra Jozo je rekao da se treba strpjeti jer to može biti komunistička podvala budući da je prije toga imao iskustva s udbašima. Biskup Žanić je za krizme na patron župe 25. srpnja rekao „Djeca ne lažu“. Kasnije je promijenio mišljenje. Osnovao je jednu pa drugu komisiju, čije je negativne zaključke odnio u Rim kardinalu Ratzingeru 1985. Međutim Ratzinger je bio dovoljno trijezan, rekao je to prostudirati. Potom je stvar prebacio na kardinala Kuharića, na Biskupsku konferenciju Jugoslavije u Zagrebu, koja se bavila Međugorjem do izbijanja rata u svibnju 1991. Onda su izdali Zadarsku izjavu gdje su došli do zaključka da nije sigurno da su ukazanja nadnaravna, ali nije ni isključeno. Došao je rat i novi biskup u Mostar, koji se nije bavio zaključcima iz Zadra nego je stalno naglašavao da je sve laž, izmišljotina. Napadao je fratre, koji su bili gotovo sporedni, a bitni su bili vidioci, ono što su oni doživjeli, iskusili. Njihovo je iskustvo upravo ono što je iskustvo apostola kada su vidjeli Isusa. Svatko od njih je imao svoju viziju, svoje iskustvo tog događaja i tako ga na svoj način tumačio. A bitan je događaj, činjenica. Tako i u Međugorju.
Ljudi traže blagoslov, otvoreni su Duhu Božjem. To je veliki znak, plod Međugorja. Nebo se rastvorilo, raskrilo i čovjek usisava milost koja se tu izlijeva. Možemo govoriti što hoćemo, ali Međugorje ostaje kao mjesto posebne milosti, mjesto molitve, kao svetište kao mjesto Marijinih ukazanja
Budući da biskup ništa nije radio, papa Benedikt prebacio je stvar na Vatikan, utemeljio je komisiju na čelu s kardinalom Ruinijem. Još ne znamo zaključke Komisije, ali vidimo ipak da se Papa pokrenuo, utemeljio je najprije službu Delegata pa onda Vizitatora u osobi nadbiskupa Hosera, koji je u Međugorju od 2017. Njegova je uloga davati pastoralne smjernice Međugorju. Ipak s tom Papinom gestom bitno se promijenila situacija u Međugorju, teret koji nas je opterećivao, sve do tog čina bili smo tretirani gotovo kao poluilegalci. Biskup kaže Ne, a mi ipak imamo dužnost, obvezu s obzirom na vjernike, hodočasnike da budemo na usluzi, da ispovijedamo, naviještamo. Jasno, bilo je uvijek govoreno da se ne smije s oltara govoriti da su tu ukazanja. Ali s druge strane, rekao bih – tko taj svijet privlači i dovodi u Međugorje ako ne Marija, ako ne njezina prisutnost? Svi ćemo mi i doći i proći. I biskupi i fratri i župnici, ali Međugorje ostaje kao mjesto ukazanja, mjesto molitve, mjesto gdje svijet vjeruje da se nešto bitno dogodilo na razdjelnici Istoka i Zapada, kultura i civilizacija. To je nepobitno. Tolike milosti, duhovna zvanja, pozivi, tolika obraćenja vidna, vidljiva, stvarna životna. To je mjesto milosti, gdje se milost izobilno izlijeva.
Međugorje je zavičaj duha
Međugorje ima svoju nezaobilaznu povijest u gabaritima Crkve. Postalo je globalni pojam, globalni fenomen. Proširilo se cijelim svijetom, imamo tisuće i tisuće molitvenih zajednica, medija. To je možda postalo najupečatljivije za Festivala mladih kada ovdje imamo preko 80 različitih zastava iz cijeloga svijeta, čak i onih zemalja za koje nismo nikada čuli.
Kada bi čovjek danas pokušao jednim velikim magnetom izvući iz Crkve sve ono što je Međugorje posijalo u cijeloj Crkvi, kad bi to čovjek pokušao izvući i odstraniti nastala bi velika pustinja u Crkvi, bio bi to pusti kraj. Međugorje je unijelo život, živost, milost. Ono je za mene najveći plod Koncila, Sabora, ono je uzor nove evangelizacije, način na koji se čovjek evangelizira, način na koji čovjek dopire do čovjeka s pomoću Evanđelja. Ono nije informacija, samo riječ, ono je prožeto Duhom Božjim, bez kojega je sve prazno.
Svako od nas treba biti u Mariju i u Gospodina zagledan, prema Gospodinu okrenuti svi, i oni desni i oni lijevi. Ići istom cilju, a to je Gospodin Isus. Ako nas on ne povezuje, ako nas Marija ne povezuje – daleko smo jedni od drugih, onda idemo u dva smjera. Međugorje nas usmjerava prema tome. Ovdje je u žarištu Gospodin Isus, Evanđelje, Euharistija, sakrament pomirenja, klanjanje, krunica, o kojoj Papa stalno govori, pa čašćenje križa pa brda na kojima hodočasnici ostave svoje suze, nevolje, boli. I onda dođu u ispovjedaonicu i skinu staru haljinu, a obuku novu milosti, čistoće i istine. To je ono što daje Međugorju draž. Na zapadu su divne crkve, ali ako u njima nema duha, molitve, ako nema žara u crkvi, onda je to mrtvi kamen. A Međugorje je živa crkva. Tu je ono što daje ljudima unutarnju zanos, milost, da se čovjek tu osjeća doma, prihvaćen. Čovjek je danas postao beskućnik i traži zavičaj duha, a upravo je to Međugorje, čovjek je tu udomljen kod Isusa i Marije.“
Za vidioce je rekao „Vidioci su svjedoci. To su bili onda i danas. Nitko od njih to nikada nije zanijekao.“ Za Gospine poruke je kazao kako su one „u biti poruke Evanđelja, obraćenja. Današnji svijet treba obraćenje.“ I naveo je primjer njemačkog kardinala Lehmana, koji je u svom duhovnom testamentu zapisao „Bili smo predugo i previše ukopani u zemlju. Mi smo zaboravili transcendenciju. Stoga svima poručujem jedno – obraćenje i molitva. Stojte čvrsto u vjeri. I stojte čvrsto u Gospodinu. Poručuje to i sv. Pavao u svojim poslanicama.“
„Dakle stojmo čvrsto u vjeri. I u Gospodina zagledani. I u Gospodinu usidreni“, zaključio je fra Tomislav Pervan razgovor u emisiji Susret Radiopostaje Mir Međugorje.
Višnja Spajić
