Od 3. do 7. srpnja u Međugorju je održana 26. međunarodna duhovna obnova za svećenike. Koordinator duhovne obnove bio je međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, a predavač fra Miljenko Šteko, gvardijan Međunarodnog zavoda Antonianum u Rimu. Na duhovnoj obnovi, koja je okupila oko 280 svećenika iz 35 zemalja, sudjelovao je i fra Vjeko Eduard Tomić, župni samostanski vikar u Kraljevoj Sutjesci, kojemu je ovo bio prvi put da sudjeluje na obnovi za svećenike u Međugorju. Kako nam je kazao na početku razgovora, godinama hodočasti sa vjernicima u Međugorje, te se tijekom tih godina nagledao tolikih lijepih iskustava i dobrih plodova.
“Prava Gospina škola, kako je i naziv ovih duhovnih vježbi, pa mi je sad ispalo zgodno primijeniti sve na sebe. Prvi put sam bez svojih vjernika, nikoga ne pratim, i jedno iskustvo koje će mi sigurno dobro doći i koje sam želio iskusiti skupa sa ostalim svećenicima nešto za sebe i svoju dušu napokon u Međugorju. Naravno da svećenicima trebaju duhovne vježbe. Mi njih i imamo po samostanima i tijekom naše svećeničke i pastoralne godine, a ovo je nešto što je preporučiti svakom svećeniku, da se malo opusti i doživi blizinu drugih svećenika. Pokušati potražiti i poslušati Gospu iz prve ruke. Jako vrijedno, jako dobro, a svećenik je kao i svaki drugi čovjek na svom putu, na osobnom hodočašću. Nekada smo previše angažirani, pa nam nedostaju ovakvi trenuci za autorefleksiju i za produbljeniju molitvu i za osobni susret s onim što Međugorje ima, što nudi, što je naša katolička i hrvatska duhovnost”, kazao je fra Vjeko, te u nastavku s nama podijelio svoja iskustva Međugorja.
“Međugorje je jedinstveno. Tko god je jednom bio, doživio je posebnost, ljubaznost, otvorenost Međugorja. Jedne raširene ruke, ono što Gospa kao Majka Crkve, kao Kraljica Mira ima i dariva svijetu kroz Međugorje. Prelijepo je vidjeti da su srca međugorskih ljudi i njihove duše, životi, otvoreni za prijam hodočasnika. Kratko kazano, ja tolike godine, prvi put sam bio 1988. godine, ne sjećam se niti jednog incidenta, išta negativno, ništa loše nitko nije doživio i zajedničko iskustvo svih mojih hodočasnika iz prethodnih godina, pa i svećenika, jedna dobrodošlica, jedan mir, jedan lijep osjećaj koji je ovdje nešto što je izvanredno. Svaka čast i hvala ljudima Međugorja i župe, i franjevaca ovdje, da smo uvijek dobrodošli. Nekad se pitam, uvijek se iznova predstavljam franjevcima, ali su me mnogi upamtili i sestre koje poslužuju, pa i vi mediji, pa koliko tu ljudi dođe, i svećenika, dobro vi svi funkcionirate koliko nas je. To je plod Međugorja, posebna milost da vi budete instrument, sredstvo, a da mi uspijemo doći po onaj mir i radost, duhovnu obnovu koja nam je svima i potrebna. To Međugorje i jest, ispovjedaonica svijeta, dar Božji. Tako ga ja doživljavam”, kazao nam je fra Vjeko Eduard Tomić. Nas su zanimala i njegova iskustva nebrojenih uspinjanja na međugorska brda, što je rado s nama podijelio.
“Zadnji put nisam ni mislio ići gore zbog vrućina, malo sam htio ostati u svojoj zoni komfora, a onda su me ovi hodočasnici s kojima sam došao iz župe Vareš, iz središnje Bosne, jednostavno su me gore podigli. Onda kada vidim žrtvu, vjeru, ljubav hodočasnika, ono marijansko i Božje u njima, žargonski što bi se reklo, i mene izuje iz cipela, krenem i ja s njima u molitvu. Iskustva su vijek obnoviteljska i dobra, primjer drugih potiče, uvijek se nešto lijepo dogodi kroz taj put križa na Križevcu, kroz molitvu krunice, nekad i mimo očekivanja, mimo plana, mogu kratko kazati, nikada iz Međugorja nisam otišao razočaran, uvijek obogaćen, uvijek drugačiji, pozitivniji, obnovljeni, i mislim da je to kod većine nas. Tko i bez plana dođe, nešto mu se dobro dogodi, Božje, da ne govorim o pristupu sakramentima i euharistijskom klanjanju. Ona čista Crkva, originalna, Božja, a tko malo volje pokaže Bog će ga ovdje sigurno obogatiti po Gospinom zagovoru. Uvijek, uvijek sam imao dobro iskustvo”, kazao nam je fra Vjeko, koji je za kraj prokomentirao i sintagmu Međugorje – ispovjedaonica svijeta.
“Ja sam dvije godine dolazio iz Sarajeva ispovijedati, po dogovoru s ondašnjim župnikom. Toliko je lijepo i dobro za obnovu svećenikovog identiteta kada može ispovijedati. Ovdje se to najbolje vidi koliko je taj sakrament važan i koliko je nažalost zapostavljen. Svećenik je sretan kada pomaže drugima, kada vidi kako se životi lome i mijenjaju, kako se ljudi rađaju na novi život, a bez ispovijedi se ne može. Pomiruje nas s Bogom, vraća milosni život u dušu, zaboravljeno blago Crkve je ovdje i svima je dobro. Vjernicima koji čekaju satima u redu, i mene zadnji puta kada sam bio, potezali su me, habit vas ne može sakriti, i ljudi me potežu za ruku da se ispovjede. Ljeto, zima, toplo, vruće, vrelo milosti kroz sakramente, kroz Crkvu ovdje postaje vidljivo i svima dobro. Tihi poziv, nema ni reklama ni za što, nema propagande, nikakve promidžbe. Ljudi otkrivaju Međugorje sve ove godine i vraćaju mu se i čuda se Božja događaju, znak Crkva, znak je i Međugorje”, kazao je župni i samostanski vikar u Kraljevoj Sutjesci fra Vjeko Eduard Tomić.
Andrija Šego
