Na Veliki petak, 15. travnja, na dan spomena Kristove muke i smrti, međugorski župni vikar fra Zvonimir Pavičić predvodio je na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova u Međugorju obrede Muke Gospodnje u zajedništvu s apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje nadbiskupom Aldom Cavallijem i još 43 svećenika. Prije obreda Muke Gospodnje molila se i Krunica, koju je predmolio fra Karlo Lovrić.
Nakon izvještaja o Isusovoj muci i smrti iz Evanđelja po Ivanu prigodom homilijom obratio se fra Zvonimir Pavičić. Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti, a kako je to i običaj u cijeloj Katoličkoj Crkvi, danas su se i u Međugorju skupljali milodari za Svetu zemlju.
Homilija fra Zvonimira Pavičića
„A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt…“ (Iv 19, 41)
Ovom rečenicom, braćo i sestre, evanđelist Ivan želi nas uzdići u našem promišljanju o muci Gospodinovoj. Spominjanjem vrta u kojem je Isus umro viseći na drvetu križa, Ivan nas želi povezati s još jednim govorom o vrtu. To je govor s početka Biblije, iz Knjige postanka, gdje se radnja također odvija u vrtu. Prisutni su praroditelji Adam i Eva te stablo čije plodove ne smiju jesti. Cijela ta priča nam je dobro poznata. Praroditelji su se oglušili na Božju zapovijed, jeli su sa zabranjenoga stabla i grijeh je iskvario ljudsku narav. Jedna od posljedica toga neposluha jest smrt kao težak prijelaz iz vremenitoga u vječno, ali i smrt kao stanje koje grijeh proizvodi u čovjekovu životu.
No čovjek nikad nije bio ostavljen sam. Bog je i taj neposluh iskoristio kako bi pokazao svoj iskonski naum što ga je imao s nama ljudima. Već tu, na prvim stranicama povijesti čovječanstva, Bog daje obećanje spasenja kad se obraća zmiji i kaže: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti satirati glavu, a ti ćeš mu vrebati petu.“ (Post 3, 15)
Konačno, u vrtu pored Jeruzalema, na drvetu križa, na stablu života, uzdignut je plod djevičanske utrobe, Isus iz Nazareta, pravi Bog i pravi čovjek. U svome tijelu, u svojoj žrtvi, podigao je sve naše slabosti i grijehe. Svojim posluhom ispravio je svaki naš neposluh. Kako reče prorok Izaija: „Na njega pade kazna radi našega mira, njegovom se modricom izliječismo.“ (Iz 53, 5)
U Isusovim posljednjim riječima s križa: „Dovršeno je!“ (Iv 19, 30) iščitavamo dovršetak njegova poslanja. A njegovo je poslanje bilo: vršiti volju Očevu. Njegovo je poslanje započelo upravo u Edenskom vrtu, u obećanju spasenja danog praroditeljima, a dovršeno je u vrtu njegova raspeća. U jednom vrtu iz oholosti i neposluha rođen je grijeh; u drugom vrtu iz poniznosti i poslušnosti Očevoj volji rađa se novi život!
Braćo i sestre, kada god obnavljamo uspomenu na smrt našega Gospodina, u nama treba rasti vjera i poslušnost Bogu. Ljudska narav je iskvarena grijehom, ali je ponovno obnovljena – štoviše Krist joj je svojom smrću i uskrsnućem dao još ljepši sjaj. Stoga mi koji smo kršteni u Krista, trebamo ostavljati staroga čovjeka; trebamo ostavljati grijeh, razdore, ratove, neprijateljstva… a prianjati uz Krista i snagu njegova križa. Isus nas je otkupio svojom smrću na križu. On je već pobijedio grijeh i smrt za nas. Na nama je da budemo uz njega. Da budemo podno njegova križa. Poput Marije, poput pobožnih žena i njegova ljubljenog učenika. Dok smo god podno njegova križa, zagledani u križ, pogled nam već smjera tamo gdje je vječna radost i mir; tamo gdje je vječno zajedništvo s proslavljenim Gospodinom. Kristov križ je poveznica zemlje i neba!
Zato kršćani uvijek trebaju biti ljudi nade. Pozvani smo donositi nadu svakome vremenu. Nadu koju nam je Gospodin podario na drvetu križa. Nadu da Bog vodi ovaj svijet i da smo uz njega uvijek sigurni. Koliko god se nekada činilo da je zlo jače, moramo znati da Bog ima konačnu riječ. On ju je već izgovorio i odjelotvorio u žrtvi svoga Sina, našega Gospodina i Spasitelja, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
Tekst: Velimir Begić
Foto: Mateo Ivnković
