Ima jedna lijepa tradicija pisanja pisma sv. Tereziji iz Lisieuxa u kojem joj izneseš i zamoliš ono što želiš i tijekom cijele jedne godine sestre karmelićanke mole na tvoje nakane. Nakon godinu dana pošalju ti pismo i ti vidiš je li uslišano ono za što si molio. I ja sam tako napisala pismo u kojem sam je zamolila da me zagovara kako bih mogla hodočastiti sa svojom obitelji u Međugorje i kako bi plod toga hodočašća u Međugorje bilo obraćenje moga muža…
Maria Luz za serijal Fruits of Međugorje (Plodovi Međugorja) koji uređuje Marija Jerkić priča o svom putu – od molitve za obraćenje supruga do duboke preobrazbe tijekom obiteljskog hodočašća u Međugorje.
Ono što je započelo iskrenim pismom svetoj Tereziji iz Lisieuxa preraslo je u nezaboravan susret s Božjim milosrđem, ljubavlju Blažene Djevice Marije i nizom milosti koje su zauvijek promijenile njihov brak i obitelj.
U nastavku poslušajte ili pročitajte Marijino svjedočanstvo i doznajte kako Gospa i dalje preobražava njezino srce i njezinu obitelj, a ostala svjedočanstva iz ovog serijala dostupna su na YouTube kanalu Fruits of Međugorje kao i na našoj web stranici.
Ja sam Maria Luiz iako me u kući svi zovu María. Iz Madrida sam, iz Španjolske, odvjetnica. Majka sam dviju prekrasnih djevojčica i jednog dječaka na nebu, supruga sam Anibalova. Kada sam prvi put čula za Međugorje, nisam znala ni kako se to piše niti izgovara. U tom trenutku, negdje 2019. – 2020., dosta me uznemiravala situacija moga muža s obzirom na njegov duhovni život jer, iako je zbog mene uvijek poštivao temu vjere, živio je daleko od Boga, kao totalni ateist. Osjećala sam tada neki nemir i željela sam i molila da i on sa mnom podijeli određena iskustva koja sam ja u tom razdoblju počela doživljavati nakon više ili manje 15 godina duhovne mlakosti.
Htjela sam da mi bude suputnik na tom putu, u tom novom buđenju koje sam prolazila. I onda sam u jednom trivijalnom razgovoru upoznala osobu koja je potom postala moja prijateljica, ali u tom prvom razgovoru povjerila se i rekla mi je da je obraćenica. Bila je to žena od 50-ak godina koja se vratila vjeri 7 – 8 godina ranije. I tako sam shvatila kako ima nade za kasno obraćenje. U tom razgovoru mi je preporučila i savjetovala da molim za svog muža. Tada mi je govorila i o Međugorju, pored svih drugih stvari o kojima smo razgovarale. I kada sam došla kući, vratila sam se sa čvrstom odlukom da molim za obraćenje svoga supruga. Prije svega, počela sam istraživati što bi to bilo Međugorje. Ali naravno, nisam znala ni kako se piše, baš sam se namučila. Na kraju sam završila gledajući nekoliko videa i provela vrijeme poslušavši mnoga svjedočanstva, o povijesti Međugorja i Gospinih ukazanja te osjetila veliku želju doći ovdje.
Prvi put sam došla u Međugorje 2021. Bila sam spremna kupiti karte već 2020., međutim, bilo je vrijeme pandemije i sve je bilo u zastoju. Logično. Početak moje priče s Međugorjem nema puno dodira s Kraljicom mira, nego više sa Sv. Terezijom iz Lisieuxa.
Ali naravno, smatrala sam to nemogućom misijom jer bih to morala iznijeti svojoj obitelji, a to je bilo prilično komplicirano. To je bio prvi put, negdje 2019.-2020., u jednom čisto neformalnom razgovoru koji je potom postajao sve konkretniji.
Prvi put sam došla u Međugorje 2021. Bila sam spremna kupiti karte već 2020., međutim, bilo je vrijeme pandemije i sve je bilo u zastoju. Logično. Početak moje priče s Međugorjem nema puno dodira s Kraljicom mira, nego više sa Sv. Terezijom iz Lisieuxa. Jer sam molila njezin zagovor kako bih hodočastila s obitelji u Međugorje. Zbog te obiteljske situacije u svezi moga muža i zbog rizika da to hodočašće našteti njegovom poslu, zato sam se obratila svecima na nebu.
Ima zato jedna lijepa tradicija pisanja pisma sv. Tereziji iz Lisieuxa u kojem joj izneseš i zamoliš ono što želiš i tijekom cijele jedne godine sestre karmelićanke mole na tvoje nakane. Nakon godinu dana pošalju ti pismo i ti vidiš je li uslišano ono za što si molio. I sestre su mi rekle da te prošnje trebaju biti vrlo detaljne jer se sv. Tereziji jako sviđaju i detalji. I ja sam tako napisala pismo u kojem sam je zamolila da me zagovara kako bih mogla hodočastiti sa svojom obitelji u Međugorje kako bi plod toga hodočašća u Međugorje bilo obraćenje moga muža.
Tijekom hodočašća u Velikom tjednu 2021. dogodilo se puno toga. Bio je to, mislim, jedan od najboljih tjedana u životu zbog plodova koje smo kasnije doživjeli.
I izričito sam je zamolila da se moj muž ispovjedi, pričesti i krizma. Navela sam sve te detalje da vidim hoće li se ispuniti i predala sve Božjem milosrđu i zagovoru sv. Terezije iz Lisieuxa. I onda sam nakon godinu dana dobila povratno pismo i ništa se od toga nije dogodilo. Ali slučajno jednog 25. veljače, važan je dan 25. u mjesecu, naletjela sam na jedan oglas, tj. informaciju o hodočašću u Međugorje i odvažila sam se i kupila karte. Naravno, morala sam doma predložiti tu ideju što je bilo pomalo ludo jer je hodočašće bilo zakazano za Veliki tjedan 2021. U Španjolskoj su svi još uvijek nosili maskice s puno restrikcija u kretanju i nije mi bilo lako to predložiti. Konačno, odvažili smo se na taj put.
Tijekom hodočašća u Velikom tjednu 2021. dogodilo se puno toga. Bio je to, mislim, jedan od najboljih tjedana u životu zbog plodova koje smo kasnije doživjeli. Uvijek kažem, moram to reći, da ja u Međugorju uvijek jako osjećam taj duhovni boj. Znam da je ovo komadić neba, mjesto koje cijeli svijet osjeća kao oazu mira, mjesto u kojem nalaziš mir. Ali ja osobno, i želim to reći ako netko osjeća isto, naročito osjećam tu borbu, snažnu duhovnu borbu. Dakle, cilj toga hodočašća bilo je obraćenje moga muža. Mislila sam da nemam duhovnih potreba, te da Gospa tu nema ništa sa mnom. I da je najbolji dar koji bi mi Gospa mogla dati je da moj muž prigrli vjeru.
Moja najveća opsesija tijekom hodočašća bila je da se moj muž prvi put nakon toliko godina ispovjedi. Međugorje, ispovjedaonica svijeta… A ja, dan za danom, postajala sam sve očajnija jer taj trenutak nikako nije stizao.
I zato je moja najveća opsesija tijekom hodočašća bila da se moj muž prvi put nakon toliko godina ispovjedi. Međugorje, ispovjedaonica svijeta… A ja, dan za danom, postajala sam sve očajnija jer taj trenutak nikako nije stizao. Moje kćeri i ja smo se naravno ispovjedile, ali, naravno, falila nam je najveća karika. Željela sam se vratiti kući s odrađenim poslom. I kako su prolazili dani, ja sam bila sve nemirnija. Uključujući i tu unutarnju borbu da me Gospa ne čuje. Jer valjda ima nešto za druge, a za mene – ne. I sve se promijenilo na kraju hodočašća. Kada sam ja otpustila uzde i prepustila se, odlučila sam da Bog bude Bog, a ja da živim u Gospinoj ljubavi. Jer ja čvrsto vjerujem da te Gospa ovamo zove jer ima nešto za tebe. I kada sam ja sve otpustila i prepustila se, tada su se stvari promijenile.
U zajednicu Cenacolo išli smo dva puta na tom hodočašću. Prvi put smo slušali svjedočanstva i tu sam primijetila važnu promjenu na svome suprugu. Svi, uključujući i moje kćeri, bili smo pod velikim dojmom svjedočanstva momaka. Bili smo i u ženskoj zajednici, slušali druga svjedočanstva. Bilo je to jako lijepo. I, također, išli smo tamo na obred vazmenog bdijenja. Bio je to naš zadnji dan jer se sljedeći dan vraćamo u Španjolsku. Ja sam još uvijek bila u velikoj brizi jer od mojih planova nije bilo gotovo ništa.
I dok smo bili tamo, na slavlju koje je bilo predivno jer, naravno, među tim momcima iz Cenacola bdijenje je tako lijepo, sa svijećama, i sve poziva na trenutak tišine s Bogom. I tu sam shvatila kako je moj muž vrlo koncentriran na obrede. Smirila sam se i rekla ‘kako Bog da’. Vrlo interesantno, moj suprug mi je za ovo hodočašće postavio tri uvjeta. Da neće ni s kim pričati, neće moliti i neće plesati. A na kraju mise, sjećam se baš svake scene, jer je molio krunicu, te sklopio velika prijateljstva koja traju do danas. A po završetku obreda tj. slavlja, dečki iz Cenacola su, nakon što je oltar maknut, svi počeli plesati. Bilo je to, dakle, slavlje povodom Isusovog uskrsnuća.
Ovo mi je četvrto hodočašće u Međugorje, uključujući jedno samo za supružnike što je također bilo poput prekretnice u našem obiteljskom životu.
Najvažnije slavlje koje sam stvarno prvi puta osobno doživjela kao veliko slavlje katoličkog svijeta. I onda sam odjednom vidjela svoga muža kako podiže ruke, pleše, pjeva, kao da ga je zarazila sva snaga koju su širili momci iz zajednice. Bila je to beskrajna radost koja meni u tom trenutku nije bila presudna jer se nije bio ispovjedio. I kao Gospin posljednji dar, tijekom večere, netko tko je danas nama jako drag, jedan od sinova Cenacola, rekao je mome mužu: ”Ne brini, kada se vratimo u Madrid, upoznat ću te sa svećenikom kod kojega ćeš se ispovjediti ponovno prvi put.”
Tako je i bilo. U Božjem vremenu, Gospinim putevima, pažljivo. Tako i dan danas živimo. Danas su hodočašća već potpuno drukčija od onoga na koje smo išli taj prvi put. Ovo mi je četvrto hodočašće u Međugorje, uključujući jedno samo za supružnike što je također bilo poput prekretnice u našem obiteljskom životu.
Suprug me već prestigao, on je već šest puta bio u Međugorju. Ali dobro, on je Gospin miljenik pa mu to prepuštamo. Danas je sve puno drugačije. Sada se pripremamo na drugačiji način za dolazak, a kada smo već ovdje, sve proživljavamo obiteljski i vrlo intenzivno. Stvarno vjerujemo da Gospa ima nešto za svakoga od nas. Sada kada je moj muž već učinio taj korak, i ja se zagledam u svoju nutrinu i tražim ono što Majka ima za mene.
Suprug me već prestigao, on je već šest puta bio u Međugorju. Ali dobro, on je Gospin miljenik pa mu to prepuštamo.
I moje kćeri također gledaju ono što Majka ima za njih. Dakle, to prvo hodočašće, ako bismo ga nekako opisali, bilo je za obraćenje moga muža. Danas je ono dar za svakoga od nas. Svatko od nas ima različito iskustvo, svatko prima različite darove i ja osobno, od tog prvog hodočašća i naročito festivala mladih prije dvije godine na kojem smo svi bili obiteljski, doživjela sam vrlo snažnu promjenu na duhovnoj razini.
Osjetila sam da me Gospa priprema da se suočim s dubokim ranama koje sam nosila u srcu i koje sam, budući da sam bila toliko fokusirana na suprugovo obraćenje, bila potpuno zanemarila. Nisam bila svjesna što se nalazi u mojoj nutrini. I danas, naravno, razumijem što Gospa još ima za mene i Ona mi pomaže na tom važnom putu koji sam započela. Na ovom hodočašću, kao i uvijek, popeli smo se na Brdo ukazanja koje meni predstavlja mjesto najvećeg mira.
Unatoč toj duhovnoj borbi koju ovdje osjećam, koja ide gore-dolje, gore-dolje, emocionalno i duhovno, to brdo za mene je mjesto mira. Ove godine sam došla s odlukom da predam Gospi jedan naramak pun rana koje ona već poznaje i na koje sam ja već bila nekako zaboravila, nisam se htjela suočiti s njima. Na svakom od hodočašća u ove tri godine, Gospa me nekako navodila, pripremala me, podsjećala me da je Ona tu i da je uvijek bila tu. Uključujući i prošle situacije koje sam već proživjela na veoma bolan način koje su mi i danas bolne jer su mi stvorile duboke rane. Tako da mi je Gospa prije dvije godine na tom Mladifestu pružila malo nježnosti i pripremila me za ono što je tek dolazilo.
I od zadnjeg hodočašća do ovoga duhovno sam znatno sazrela, suočila sam se s tamom svoje duše i srca, sa svojim ranama i svojom boli. Pronašla sam novu verziju sebe i u procesu sam da sve potpuno predam Isusu Kristu i nastavim u miru, da mogu ići dalje unatoč križu koji sada više ne nosim sama, nego sam ga predala Njemu. I u cijelom tom procesu Gospa ima stalnu ulogu, to je Majka koju trebam.
Bili smo i na misi u Tihaljini i tamo sam se slomila jer sam u srcu točno osjetila kako mi Gospa govori, ‘ostavi mi ovdje svoje suze’. Rasplakala sam se i dugo sam plakala…
Uvijek sam govorila, Gospa je savršena majka, ali sada kažem, Gospa je savršena majka i u srcu to osjećam. I ja sam majka, potpuno nesavršena jer i ja na svoje kćeri prenosim nedostatke koje nosim kao kći. I zato sam na ovo hodočašće došla spremna reći Gospi, ‘Majko, sada znam što si mi govorila prije dvije godine, još uvijek nosim tolike bolne stvari iz svoga života i puno sam drugačija nego prije dvije godine, ali ti, Majko, sve to znaš.
I zato sam ti došla predati ovaj proces ozdravljenja koji traje zadnje dvije godine i ostaviti tebi svoje suze. I sljedeći dan smo bili na misi u Tihaljini i tamo sam se slomila jer sam u srcu točno osjetila kako mi Gospa govori, ‘ostavi mi ovdje svoje suze’. Rasplakala sam se i dugo sam plakala. I naravno, kad smo se popeli na Brdo ukazanja, molila sam krunicu pri usponu i na mene je pao red da pročitam zadnju molitvu, molitvu na Brdu ukazanja koja je dosta duga, ima više stranica. Dolazila bih gore sa svojom uobičajenom borbom: ‘Pa, vidjet ćemo što će se dogoditi, vidjet ćemo hoće li me Gospa ipak poslušati.
Ja se ovdje dosta borim, ali mislim da je to dobro. I počela sam moliti, na mikrofon audio – uređaja za cijelu grupu jer znate već da je to mjesto molitve i tišine. Tako sam i ja slušala ljude iz svoje grupe samo preko slušalica. Počela sam moliti i došao je tren kada više nisam mogla nastaviti. Svaka pojedina rečenica te molitve je bila moja! Svaku pojedinu rečenicu kao da je Gospa čekala da je ja izgovorim. Posebno me jedna rečenica dirnula, doslovce je kazala, ‘život me teško udario’. I bilo mi je jako teško onda izreći tu molitvu, znajući da me sluša cijela grupa koja će si misliti, ‘ova žena, zašto je tako pogubljena i zašto ne može nastaviti dalje?’
Predala sam Gospi svoje suze, ostavila sam Majci svoje suze i idem dalje s radošću i sviješću da je sa mnom na putu, da živim ispravno i da će uvijek biti uz mene.
I tada sam osjetila da je taj trenutak bio znak nježnosti moje nebeske majke koja je i moja majka na zemlji. I da Ona prima moje suze i nije joj smetalo što sam se ja tada lomila, nije joj smetalo što nisam mogla nastaviti dalje, što mi je drhtao glas, što sam zanijemila jer me sve stezalo. I govorila mi je, ‘Ne brini, kćeri, daj mi svoje suze jer znam kroz što si prošla, jer znam što si proživjela u ove dvije godine. Ostavi svoje suze ovdje da kreneš dalje.’
Nakon te molitve napravila sam na Brdu nešto što nisam nikada, ostala sam sama, normalno smo gore kao obitelj, no ostala sam sada sama. Bila sam gore skoro sat vremena i cijelo vrijeme plakala. Tako da sam predala Gospi svoje suze, ostavila sam Majci svoje suze i idem dalje s radošću i sviješću da je sa mnom na putu, da živim ispravno i da će uvijek biti uz mene. I s nadom i uzbuđenjem da saznam što će se dogoditi od sada do našeg sljedećeg hodočašća.
