Ne može se pobiti da je ovo Božje. Jednostavno je neosporivo, ne mogu vam reći koliko sam plodova vidio.
Robertovi roditelji su u Međugorje došli kasnih 80-ih. Zbog mnogih milosti koje su primili odlučili su svako od svojih sedmero djece dovesti u Međugorje. Nakon studija Robert se preselio u Chicago i polako se počeo udaljavati od svog katoličkog odgoja. Shvativši to, Robertovi roditelji pozvali su ga na planinarenje u Švicarsku. No prije toga su namjeravali provesti nekoliko dana u Međugorju. Dok je bio na Brdu ukazanja, Robert je doživio snažnu milost.
Njegovo svjedočanstvo za serijal Fruits of Medjugorje (Plodovi Međugorja), koje priprema Marija Jerkić, a u kojem govori kako mu je hodočašće u Međugorje promijenilo život i dovelo ga do svećeništva, donosimo u nastavku. Sva ostala svjedočanstva za serijal Fruits of Medjugorje dostupna su na You Tube kanalu Fruits of Medjugorje, a dostupna su i na našoj web stranici.
Za Međugorje sam najprije čuo od svojih roditelja, koji su sada s Gospodinom na nebu, no oni su bili jako, jako predani katolici i čuli su za Međugorje od prijateljice koja je tu bila i onda ohrabrila moje roditelje da i oni dođu. I došli su 1987. prilično rano, još za ukazanja, i doživjeli su toliko milosno iskustvo da su nekako poželjeli da svako od njihove sedmero djece doživi plod i milost i mir koji su oni doživjeli.
I tako, dvije godine kasnije, preselio sam se u Chicago. Imao sam 24 godine, završio fakultet. I, kao što sam rekao, odrastao sam u stvarno čvrstoj katoličkoj obitelji, jak odgoj. Kada sam došao na fakultet, uživao sam u velikoj slobodi koju mislim da nisam na dobro iskoristio, pa sam se počeo udaljavati od odnosa s Bogom, počeo sam se udaljavati od onog načina života koji je Bog priželjkivao.
Završivši fakultet preselio sam se u Chicago i tamo ostvario sve. Naime, na papiru je sve bilo dobro, živio sam s prijateljima u velikom gradu, tako da je sve izgledalo jako dobro. A ipak je u meni bila praznina i uopće nisam razumio što bi to bilo. Isprobavao sam različite stvari, ali bih uvijek ostao nesretan. Moji roditelji su to znali i otvorila se neka prilika za hodočašće u Međugorje, pa su me pozvali i, da budem iskren, nisam bio previše zainteresiran, nisam bio ni nezainteresiran jer ja nisam imao problema s vjerom.
Čuo sam za ukazanja, mama mi je pričala i ne sjećam da nisam povjerovao, sjećam se da sam imao nekakav predosjećaj: Hm, ako se Gospa ukazuje, moglo bi biti zanimljivo! Evo, tu je već bio taj maleni začetak želje.
Još sam se identificirao kao katolik, ali nisam to stvarno prakticirao, nisam molio ni postio. Roditelji su bili mudri. Išli smo preko Züricha, ja volim planinariti i oni su me motivirali za put s planinarenjem tamo, na par dana po povratku.
Tako da su moji roditelji bili snalažljivi, no htjeli su da dođem ovdje i obnovim vjeru. Stigao sam 1989. Kao što sam rekao, imao sam 24 godine i uopće nisam znao što da očekujem. Čuo sam za ukazanja, mama mi je pričala i ne sjećam da nisam povjerovao, sjećam se da sam imao nekakav predosjećaj: Hm, ako se Gospa ukazuje, moglo bi biti zanimljivo! Evo, tu je već bio taj maleni začetak želje.
Sjećam se da smo prvoga jutra počeli moliti krunicu, a ja se nisam mogao sjetiti otajstava, pa sam tada shvatio da ja uopće nisam molio neko vrijeme i nisam znao kako živjeti to hodočasničko ozračje. Sjećam se uspona na Brdo ukazanja kao i svog velikog neznanja i stanja u kojem sam bio. Pitao sam voditeljicu Helen Sarcevic:
Je li uopće vrijedno uspona? A ona, veoma blago, mirno i staloženo, pokaza mi prema Gospinom kipu i potom kaže: A zašto Nju ne pitaš? Nešto kasnije sam i sam prišao do kipa i bilo mi je jasno da se trebam popeti. I tako, to je bilo sljedeći dan, u srcu sam osjećao nekakve pomake i popeo se na brdo s grupom moleći krunicu. A onda je Helen rekla: Uzmite si sada pola sata i molite i ja, naravno, tada nisam znao kako moliti, ali sam otišao i molio i u tom razdoblju od 30 minuta ja sam osjetio da se moj život promijenio potpuno.
I sve što je u meni bilo prazno u životu, sada je bilo ispunjeno milošću i u 30 minuta moj se cijeli život promijenio i spustio sam se s Brda s namjerom da odmah odem na ispovijed.
Teško je objasniti to iskustvo milosti, jer veoma brzo, u to doba ne bih bio izgovorio ove riječi, no primio sam veoma silnu i snažnu dozu samospoznaje. A samospoznaja je zapravo znanje što sam ja i kakav sam pred Svemoćnim Bogom i pred mojom grešnosti i sebičnosti. Život mi je bio dobar, nisam nikada imao negativnih iskustava s crkvom, niti s nekim svećenikom, ništa. Moja roditelji su bili dobri, prijatelji sa svećenicima, mislim, sve. Imao sam dobre roditelje koji su me uveli u predivan odnos prema vjeri, a ja sam otišao bez ikakva razloga i to je bilo zabrinjavajuće i uznemirujuće za moju dušu, no gotovo istodobno, kao da me okružio val ili omotač milosrđa i ljubavi koji me i danas fascinira jer to uopće nisam zaslužio, te sam bio obasut saznanjem da sam ljubljen, unatoč svoj svojoj grešnosti, da sam bio omotan ljubavlju, te me čekaju sloboda i mir.
I sve što je u meni bilo prazno u životu, sada je bilo ispunjeno milošću i u 30 minuta moj se cijeli život promijenio i spustio sam se s Brda s namjerom da odmah odem na ispovijed.
Već sam i prije bio čuo tu poruku, ali sam nekako znao da je to sada dar Duha Svetoga, no nisam znao da će Crkva postati važna u mom životu. Milost koju sam doživio bila je odmah djelotvorna. Vrativši se u Chicago, počeo sam pohađati dnevnu Misu, molio sam krunicu svaki dan, išao redovito na ispovijed, i nisam znao u kojem smjeru me vodi život, ali su se moje želje posve promijenile i počeo sam razmišljati da provedem život u služenju, ali nisam znao na koji način.
Gospa me stvarno vodila Isusu obzirom na moju grešnost. I bilo mi je malo teško približiti se Bogu, ali ona me nježno gurala prema Gospodinu…
Studirao sam poslovnu ekonomiju pa sam se mislio vratiti i nastaviti školovanje, a onda možda raditi u zemljama u razvoju, tako nešto. Stvarno nisam bio siguran, život je kompliciran, ljudske želje raznolike, ali znao sam da sam našao veliki mir u katoličkoj vjeri i blizini Gospe.
Gospa me stvarno vodila Isusu obzirom na moju grešnost. I bilo mi je malo teško približiti se Bogu, ali ona me nježno gurala prema Gospodinu. I živeći tako u Chicagu radio sam u bolnici a jedna redovnica, časna sestra, htjela je porazgovarati sa mnom nakon što sam podijelio sv. Pričest nekoliko puta. Ona me veoma ozbiljno posjela, a ja sam mislio da sam nešto skrivio u bolnici. Moj otac je bio liječnik, tako da sam se u bolnici osjećao slobodno, ali ona me posjela i rekla da mi mora nešto reći. I kaže mi: Ti ćeš biti svećenik! Mislim da sam se počeo malo smijati, a ona kaže: Ne, ja vidim kako se ti ophodiš prema Euharistiji, vidim kakav si s pacijentima, zato, ti ćeš jednom biti svećenik!
Nikad nisam pomislio da bih bio svećenik, drugačije sam gledao na svećenike znajući da oni prinose misnu žrtvu, mogu grijehe opraštati. Počeo sam imati veliko poštovanje prema svećenicima i onome što su oni radili, ali ona je vidjela nešto u meni što ja ili bilo tko drugi nikada nije vidio.
Zahvalan sam i Gospi jer me pozvala u ovo sveto mjesto i za to kako je ono utjecalo na plodove moga života, mislim na to da je krenulo sve malim koracima u Međugorju, preko mog svećeničkog poziva, a posebno sada mislim na rad u formaciji bogoslova.
I rekla je: Vidim svećeništvo u tebi! To je bilo nakon tri mjeseca i, da budem iskren, nakon toga nije prošao niti jedan dan da mi svećeništvo nije palo na pamet. Ja se nisam smatrao pozvanim jer sam mislio da nisam toga dostojan. Mislio sam da nisam dovoljno svet ili pobožan, nisam dobro ni razumio svećeništvo, da tako kažem, ali ta želja je rasla i otišao sam tako do povjerenika za zvanja, ispričao mu cijelu priču, bilo je to u kolovozu, i on mi je praktički rekao da ćemo to sada malo usporiti da vidimo kamo Bog to vodi, ali tijekom naredne godine ja sam se prijavio, upao i našao se na letu za Rim na bogosloviju. Dvije godine od dana, gotovo isti tjedan, otkako sam došao u Međugorje 1989. u kolovozu.
Započinjao sam studij na Sjeverno – američkom fakultetu, bio je to fascinantan obrat događaja u mome životu i jako sam zahvalan Bogu na svećeničkom pozivu. Volim što sam svećenik, baš volim. Ne znam kako sam zaslužio tako predivan život.
Zahvalan sam i Gospi jer me pozvala u ovo sveto mjesto i za to kako je ono utjecalo na plodove moga života, mislim na to da je krenulo sve malim koracima u Međugorju, preko mog svećeničkog poziva, a posebno sada mislim na rad u formaciji bogoslova.
I tako, sve se to slagalo, bio sam odgajatelj bogoslova 17 godina, i imali smo oko 190, 193 mladića zaređenih u to vrijeme. I morao sam sve to i dalje prenositi, istinu o Ljubavi Božjoj, Euharistiji, Gospi, postu, molitvi srcem i načinu kako moliti srcem, posebno svećenicima kako bismo od svoje župe učinili školu molitve te zadobili nježno srce za narod Božji. Ljudi trebaju nježnost, blagost i strpljenje. Moramo se jako truditi jer ima jako, jako puno izgubljenih duša.
Mislim na plodove 17-godišnjeg rada u odgoju tih mladića, imamo fantastičnu skupinu muškaraca koji su u našoj biskupiji postali svećenici, ove godine redimo 16 mladića.
Poznajem svećenike koji stalno dovode grupe i onda to počinje donositi ploda u župi kroz trud svećenika da motivira župljane na dolazak na misu, idu na ispovijed, zavole Euharistiju. Ti samo dovedeš grupu i Gospa učini sve potrebno.
To je donijelo plodove kakve nikada ne bih mogao ni zamisliti. Nisam nikada mogao zamisliti da bilo što drugo radim, samo da sam svećenik u župi. Međutim, Gospodin me nekako pozvao da sudjelujem u odabiru i formaciji svećenika i bogoslova, s onim temeljnim iskustvom koje sam doživio tada u Međugorju i da onda to stvarno proširim i primijenim.
Da, bilo kojem svećeniku koji ima dvojbe, iz bilo kojeg razloga, rekao bih onaj redak koji citiram: Po plodovima ćete ih prepoznati. I ne podijelim s njima samo svoju priču, već i priče tolikih svećenika koje poznajem koji su došli ovdje kao i o onome što se dogodi kada ti ovamo dovedeš grupu iz svoje župe. Ovdje se počne nešto stvarati. Poznajem svećenike koji stalno dovode grupe i onda to počinje donositi ploda u župi kroz trud svećenika da motivira župljane na dolazak na misu, idu na ispovijed, zavole Euharistiju. Ti samo dovedeš grupu i Gospa učini sve potrebno.
Jednom sam čuo: Ah, znaš da ona želi brata dovesti u crkvu?Njezin brat odluči doći, a ona će onda meni: Što da radim, kako to reći? Ja kažem: Ne, ti ga samo dovedi i pusti Gospu da ona to preuzme.
Svi nose plod, ali ovdje je sada nešto aktivnije i življe jer ukazanja još traju i zašto to ne iskoristiti?! Stoga, neka naša Gospa i naš Gospodin preuzmu vodstvo, a ti gledaj kako plod raste u tvojoj župi ili životu ili bilo čemu drugom.
Ne može se pobiti da je ovo Božje, jednostavno je neosporivo, ne mogu vam reći koliko sam plodova vidio. Ako bilo koji svećenik ima dvojbe, neka barem dođe i provede više od jednoga dana, možda 3, 4 ili 5 dana.
Neka uzme nekoga da ga vodi tko poznaje ovu duhovnost i potom prosudi sam. Ali ima previše plodova da bi se osporilo i ovo je od marijanskih hodočasničkih mjesta jedno jako snažno mjesto. Nešto drugačije od drugih mjesta na kojima sam bio.
Svi nose plod, ali ovdje je sada nešto aktivnije i življe jer ukazanja još traju i zašto to ne iskoristiti?! Stoga, neka naša Gospa i naš Gospodin preuzmu vodstvo, a ti gledaj kako plod raste u tvojoj župi ili životu ili bilo čemu drugom.
