Na zahtjevno hodočašće Gospi u Međugorje često se odlučuj vjernici iz Tomislavgrada. Tako smo prvoga dana u lipnju u blizini Širokog Brijega susreli Ljubu, Ivu i Katu Radoš te Anđu Ramljak iz Crvenica kod Tomislavgrada.
Iako je iza njih bilo 45 km puta, pred njima još nešto manje od toliko, kazale su kako su radosne.
„Ne osjećamo se umorno, nemamo žuljeva. Pa ako se i umorimo kad doli dođeš k’o da se rodiš! Ko da neku snagu dobiješ, Bog ti dadne snagu i osjećaš se sretno. Nije uvijek tako bilo, znali su i nokti spasti, opet se obnoviti, izrasti – i mi idemo“ govori jedna. Druga dodaje: „Umorim se i mislim ne mogu dalje, malo se odmorim i Gospa da snagu“.
Treća će reći „Tako je nama bilo zabavno, svaki trenutak, pričale što je prije bilo tako da smo to osjetili kao da putujemo 2 km, a ne ovoliko. Molile smo više krunica, Gospi, sv. Anti…“
Četvrta prenosi iskustvo svoje kćeri: „Moja kćer, kad je išla jedne godine, pred Međugorjem se rasplakala i rekla – ovo mi je prvi i zadnji put. Ujutro me nazvala i rekla nešto posve drukčije – Mama, nikad sretnija nisam bila. Kad god se ukaže prilika, opet idem“.
Njihovo je hodočašće prvenstveno hodočašće zahvalnosti. Kažu kako su se u brojnim dosadašnjim hodočašćima sve njihove molitve i nakane uslišile. Ovaj put jedna zahvaljuje jer joj se kćer se nedavno udala i rodila malog Bartola: „i tko sretniji od mene. Idem zahvaliti.“
Druga zahvaljuje za život svoga brata: „Bio je 40 dana na aparatima zbog korone, očekivala se smrt, molili smo, postili i zavjetovali. I naš je jedini brat nakon 40 dana ozdravio. Radi, kao da mu ništa ne nedostaje.
Idem s osmjehom zato što mi uvijek Gospa pomogne i zagovara za što molim. Mladi idu u Pariz, London i vrate se praznog duha i praznog džepa. Odite u Međugorje pa ćete vidjeti. Jedino se iz Međugorja vratim zadovoljna i sretna.“
Starija sam, 60 godina sam prošla, hodočastim u Međugorje i kažem ovo mi je zadnji put, više neću ići. Ali kad dođe ovo vrime ja se već spremam i moj Ante kaže – Tribaš ić’. I kad mi doli dođemo, ti se odma’ na tim vratima osjećaš nova. I evo sad idemo. Niko nam nije ravan. Ništa ružno nismo rekle samo smo nešto posebno drago pričale.“
U njihovim Crvenicama prakticira se obiteljska molitva, krunica im je u rukama ili oko vrata „bez krunice nigdje“. Uz krunicu stalno im je društvo Radiopostaja Mir Međugorje i Laudato-tv – „to nas ispunjava“.
Na kraju su dodale kako se osjećaju na putu prema Međugorju, unatoč godinama i tolikim kilometrima „Osjećamo se nedodirljivo, nitko sretniji od nas, kao da smo najviše na ovom svitu. Zahvaljujemo Bogu i dragoj Gospi što nam tol’ku snagu dadne i zdravlje“.
Višnja Spajić
