Nedavno su u Međugorju boravili hodočasnici iz Vojvodine. Riječ je o svećeniku don Marinku Stantiću, župniku u Baču i Plavni, te obitelji Mikrut, majci Marici i sinovima Željku i Perici. Ovo hodočašće Kraljici Mira stavljaju pod znak ”zahvale” i kažu ”došli smo zahvaliti za zagovor Gospin na ozdravljanju od leukemije”.
Don Marinko kaže kao je bio deset godina župnik u župi u kojoj živi obitelji Mikrut. Tu se rodilo prijateljstvo koje seže do danas. Govoreći pak o Međugorju naglašava kako je svaki dolazak u ovo mjesto posebno iskustvo. ”Ono što mogu zapaziti, čini mi se, da je sve više i više hodočasnika, sve veća i veća gužva na Podbrdu. Uvijek nešto novo otkrijem. Jedino što mi se sada nije svidjelo, to ću sada javno reći, jako se puno priča gore na Podbrdu. Tamo jasno piše ”Tišina”, ali to se slabo poštuje, pa koji puta moram biti onaj koji upozoravam da se smire ljudi. Ne znam zašto ljudi imaju dojam da su svi drugi gluhi oko njih i moraju glasno pričati, ako želiš i nešto reći onda bar reći tiho, poštujmo tu tišinu. Uostalom, moramo imati ljubav jedni za druge, nisam došao samo ja tamo na Podbrdo, ne penjem se samo ja, imam pored sebe brata i sestru koji žele također mir, tko zna što nekog muči. A prvi sam put bio ovdje 2002. godine.”
Ističe dalje kako postoje različita svetišta, Marija Bistrica, Solin, Aljmaš, Bunarić u Subotici, ali ono što se njemu čini posebnim ovdje i to uvijek naglašavam je univerzalnost Crkve, ”kada kao svećenik s oltara vidim sve to, tu univerzalnost Crkve, kažem Bože divan si, slaviš se po cijelome svijet. To meni čini Međugorje posebnim. Svi častimo Gospu, svi slavimo Boga, svi istim putem hodimo, istom cilju hitamo, a to je Kraljevstvo Božje. Naravno, da imamo uz put ovdje ohrabrenja, ojačanja, kroz klanjanja koja se organiziraju, kroz duhovni program. Ono što mi je također posebno drago, jest da tu ima svaki dan propovijed na misi. Pa onda malo čuješ drugog, jer ja kao svećenik, volim čuti nekog drugog propovjednika. I ono što nemaju druga svetišta, a ovdje imamo, to su Zajednice – Zajednica Majka Krispina, Majčino Selo, Milosrdni Otac, Zajednica Cenacolo, samostani časnih sestara… I mi smo posjećivali te zajednice, čuli njihova svjedočanstva i iskustva. Pa kada vidiš koliko se tu radi na području vjere, što se možda na drugim područjima i društva ne može čuti, ne može vidjeti. Iz svih tih događanja koje ti ljudi doživljavaju i proživljavaju dobiju milosno uslišanje svojih molitava”.
Marica Mikrut kaže kako je u Međugorju bila prvi put prije 5 godina, ali nije dolazila posljednje četiri godine jer joj se mlađi sin Željko razbolio od leukemije. ”Prvi put kada je otišao u bolnicu, liječnik je rekao da treba primiti donorsku krv, ali da se za taj postupak čeka mjesec dana, ili 3 mjeseca ili 6 mjeseci… To je bilo pred svetkovinu Velike Gospe. Ja sam tu čitavu noć molila Gospu – ”Gospe samo da ne bude dugo. Ja te molim za donora, da se što prije pronađe”.
Slijedila je svjedoči Marica uskoro iznenađujuće radosna vijest, ”u podne mi se sin javio i kaže da je liječnik došao i rekao – gospodine Željko, ovo je čudo! Pronašli smo donora za krv, a bila je to svetkovina Velike Gospe. Na blagdan Male Gospe je izvršena transplantacija. I ja sam bila dužna da Gospi kažem, ustvari ne znam je li hvala i dovoljno! I ne stidim se današnjih suza koje sam pred Gospom isplakala.”
Željko kaže kako se danas jako dobro osjeća, a vraćajući se unatrag ističe ”prije četiri i pol godine mi je dijagnosticirana leukemija. Sam proces liječenja bio je malo kompliciran. Nije se znalo što se tiče tih donora, kako će to ići, hoće li ga biti, hoće li krv odgovarati. Ipak, čovjek kad se nađe u toj situaciji vjeruje da će se već sutra naći donor za tebe, ali ima jako puno i negativnih slučajeva da se ne nađe. U našem životu je molitva uvijek bila prisutna, a u tom vremenu i više nego inače. Na Veliku Gospu je pronađen donor. Nisam, hvala Bogu, čekao dugo! Za mjesec je dana bila transplantacija koju je organizam uspješno prihvatio. S daljim tretmanima koji idu uz to, ja sam ozdravio”.
Ističe Željko susprežući suze kako mu je ovo prvi dolazak u Međugorje, ”uvijek je bilo zanimanje, uvijek sam imao želju doći, ali, jednostavno putovi su se razilazili, ali sad sam rekao moram! Danas smo bili na brdu Ukazanja. Taj mir jednostavno ne znam, niti mogu opisati. Imao sam potrebu jednostavno popeti se gore i zahvaliti se Kraljici Mira za sve učinjeno i da bude uz nas”.
Brat Perica kaže također da je prvi put ovdje u Međugorju. Dodaje kako su došli u Međugorje s posebnom nakanom zahvale za ozdravljenja brata, ”općenito nisam se nadao da je ovdje ovako, ta masa ljudi s različitih kontinenta. Gore na Podbrdu je mir kojeg čovjek mora sam doživjeti. Posjetom zajednicama tu čovjek vidi kakvih se sudbina ima i kroz što sve ljudi prolaze u svojim životima”.
Don Marinko nam je za kraj kazao još nešto znakovito, a to je kako se brat Perica ponudio da bude donor koštane srži za svoga brata, ali budući da ona nije odgovarala, njegova koštana srž je ušla u registar donora i možda je Perica spasio nečiji život, što je opet znak zahvale drugome za pronađenog donora za Željka.
Dragan Soldo
